Bijes javnosti i medija sručio se na glavu gospodina Stjepana Sučića, iako se njegov postupak u Hrvatskoj, zapravo, smatra normalnim. Kad su ga policajci zatekli u nevrijeme u kafiću, on im je rekao da se ograničenja ne odnose na njega, jer je on branitelj i državni tajnik u Ministarstvu branitelja. Samo desetak dana prije, usprkos brzom rastu broja novozaraženih koronavirusom i svim ograničenjima, održana je povorka sjećanja u Vukovaru s istim opravdanjem. Ono što vrijedi za sve druge, ne vrijedi za branitelje i ceremonije kojima oni potvrđuju svoj posebni status. Naravno, to je bilo upakirano u uobičajena otajstvena objašnjenja o nemjerljivim žrtvama i zaslugama za obranu i stvaranje samostalne Hrvatske, ali je izbjegnuto pitanje zašto se jedne godine ne bi moglo preskočiti održavanje kolone. I to upravo zbog Hrvatske i zdravlja njenih stanovnika. Sasvim je sigurno da u tom slučaju ni vukovarske žrtve niti braniteljske zasluge ne bi bile umanjene. Sasvim suprotno.
U postupku gospodina Sučića i njegovog kavanskog sudruga, ravnatelja Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru Krunoslava Šeremeta, nije bilo dimne zavjese sazdane od velikih riječi, već je sve bilo ogoljeno i omotano samo alkoholnim parama. A i kafić nije kolona sjećanja. Ali suština je ipak nepromijenjena. To je poruka da za njih ne vrijedi isto što i za običnu raju. Da oni imaju posebni status u hrvatskom društvu. Da su svi volovi, a da su oni bogovi. Ta pripita iskrenost, zapravo je njihov jedini grijeh.
To je, zapravo, jedini ali teški grijeh i Nacionalnog stožera civilne zaštite u njegovoj plovidbi kroz valove korona oluje. Opozicija, doduše, puca iz svih topova i optužuje ih za kršenje sloboda i ustavnih prava, pokazujući mudrost tipičnih generala poslije bitke. Optužuje ih jer nisu na vrijeme znali što se sprema, iako to nije znao nitko (u jednom se trenutku povjerovalo da su čak i maske nekorisne, a sad su propisane kazne za njihovo nenošenje) i da sa svim mjerama kasne. Teško je povjerovati da će time privući birače, kojima je zdravlje i povratak u normalni život apsolutni prioritet, a sve su im druge teme u ovom trenutku apstraktne. Oni čuju samo uobičajeno saborsko nadmudrivanje i podbadanje. Ali to da ih se smatra volovima, ipak će teško progutati. Podjela na građane prvog i drugog reda znak je bolesnog društva.
Da se ne smije zaboraviti kako i crkva pripada posebnom staležu, upozorio je kardinal Josip Bozanić u dramatičnom pismu u kojem kritizira mjere Stožera, upućenom svim svećenicima i vjernicima. On, štoviše, direktno poziva svećenike da ih krše. Dok Stožer propisuje ukidanje javnih pa i privatnih okupljanja, uključujući i obiteljska, Bozanić traži od svećenika da čim češće služe mise, jer su one srž vjerskog života. Zatim predlaže da se propiše udaljenost među vjernicima u crkvama, a ne broj vjernika. I francuski biskupi, kaže on, upozorili su da kapela i katedrala nisu isto, pa se ne može ni propisati isti broj (25) vjernika na misi. Bio bi uvjerljiviji da je mogao reći kako su vlasti u Francuskoj prihvatile taj argument biskupa. Ali naš je Stožer već slijedećeg dana mahnuo repom i najavio kako će morati razmisliti o broju vjernika na misama, ponavljajući da kapela i katedrala nisu isto.
Očito je bilo naivno očekivati neko pismo kardinala Bozanića svećenicima i vjernicima, u kojem bi on upozoravao samo na odgovorno ponašanje u doba pandemije. Neku brigu i za tijela vjernika, a ne samo za njihove duše. U ovo predbožićno vrijeme svećenici će, na primjer, poput dimnjačara obilaziti kuće i stanove vjernika dijeleći blagoslove. To je običaj koji je u europskim katoličkim zemljama uglavnom napušten. Novi riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić kaže da ljudi često reagiraju samo u skladu s vlastitim interesima. Tome se nema što dodati.
Posebni status staleža branitelja (stališa, kako je to govorio Franjo Tuđman) posljedica je društvenih promjena kakve su se događale u sličnim situacijama i u nekim drugim zemljama. Na primjer, u Americi poslije Drugog svjetskog rata, kad je došlo do velikog lova na komunističke vještice. Riječ je o tome da se u ratu stvara nova struktura koja, poslije njega, u miru, gubi svoju svrhu. Ljudi se, međutim, teško mire s gubitkom položaja i privilegija. Oni traže društveno stanje u kojem će biti važni, kao što su bili važni još do jučer. To stanje je ratno stanje. Vukovar je sjajan primjer. Nakon svega što je taj grad proživio u ratu (točnije, njegovi stanovnici), normalno je da on ima poseban status. Ali čemu taj status služi? Pomirenju i obnovi normalnog života? Ne, sasvim suprotno. Za to, kako se ponavlja, "još nije došlo vrijeme". Posebni status shvaća se kao osnova za čuvanje vječne mržnje i trajnog apartheida, počevši od vrtića i osnovne škole. To je stanje koje zadovoljava ukorijenjeni šovinizam jednog broja ljudi, ali važniji od toga je njihov društveni položaj, privilegije i, najvažnije od svega, osjećaj da je sve to osigurano i za budućnost.
Naravno, to se ne odnosi na sve branitelje. (Niti su svi među njima branitelji.) Riječ je, vjerojatno, o manjem broju koji se obično definira kao "šatoraši" (prije kao "splitska riva"), iako su mnogi od njih šator vidjeli samo na televiziji. Oni su dosad kretali u akciju uvijek kad bi opozicija došla na vlast, što svjedoči o njihovoj iskonskoj vezi s HDZ-om još od Tuđmanovih vremena. Ali čini se da im sada Andrej Plenković ne miriše. On je, naime, pokazao da većina HDZ-a ne podržava stalno ratno stanje, a da većini hrvatskih birača ne treba netko tko bi bio desniji od HDZ-a. Ali sve je to još ples na žici, a mnogi, posebno u medijima, na nacionalističke podražaje sline poput Pavlovljevog psa.
Crkvu, koja se također bori za privilegirani položaj, sa šatorašima povezuje nacionalizam. To ide toliko daleko, da je u svijesti mnogih bog zamijenjen s nacijom, što bi se nekad definiralo kao teška hereza. Povezuje ih, također, želja da dugoročno osiguraju svoje materijalne privilegije, ali i da sudjeluju u političkom životu, pa i da kroje društvo po svojoj mjeri. Ponavlja se kako se Crkva ne da otjerati u sakristiju, što znači da se želi baviti politikom. I to na osnovi svog staleškog položaja, a ne sudjelovanja na izborima. To znači povratak u vrijeme prije velike Francuske revolucije koja je odvojila crkvu od države, što je Tuđman, čije su vizije i inače bile srednjevjekovne, svesrdno podržavao. Naravno, s tim da se uvijek zna tko je suveren.
Nestabilno stanje između građanske i staleške države uzrokovalo je i stalno ljuljanje i Nacionalnog stožera civilne zaštite. Njegov je ugled bio neupitan sve dok nije odobrio ono nošenje križa na Hvaru. To je bio istočni grijeh, nakon kojeg je krenulo stalno cjenjkanje i nove iznimke, sve do nedavne povorke u Vukovaru. Pri tom malo tko vodi računa da iznimke zapravo ruše mjere, jer toliko kompliciraju njihovu kontrolu da ona postaje nemoguća. Svako gleda samo svoj interes, kako je rekao nadbiskup Mate Uzinić. Sami članovi Stožera su u nemogućoj misiji pomirenja struke i utjecaja u staleškom društvu, a za nesretnog Stjepana Sučića se pokazalo da se krivo predstavljao kao zapovjednik neke vukovarske postrojbe. Ni prvi, ni zadnji. Kad se društvo dijeli po onoj latinskoj Quod licet Iovi, non licet bovi, nitko ne želi biti vol.
