Početkom srpnja u Meksiku su održani istovremeni predsjednički, parlamentarni i lokalni izbori na kojima je ljevica ostvarila rezultate kakvi desetljećima nisu zabilježeni. Predsjednički kandidat Andrés Manuel López Obrador osvojio je naime 53 posto glasova, čak 30 postotnih poena više od prvog sljedećeg protukandidata, Ricarda Anaye iz konzervativne Stranke nacionalne akcije (PAN). Kako navode mediji, u posljednjih 30 godina najveća razlika koju je pobjednik imao nad sljedećim kandidatom bila je 18 postotnih poena. Obradorova raznorodna koalicija Pokret za nacionalnu obnovu, u kojoj dominira njegova 2014. godine osnovana stranka MORENA, osvojila je većinu u oba doma parlamenta te sve osim jedne od 31 meksičke države i glavnog grada Ciudad de Méxica. Kandidat tradicionalno najjače Institucionalne revolucionarne stranke (PRI) dobio je tek 16 posto glasova, što za ovu stranku predstavlja historijski poraz bez presedana u posljednjih 90 godina.
Ta stranka utemeljena je 1929. godine nakon Meksičke revolucije, u režiji generala koji su, zajedno s bogatim zemljoposjednicima, branili status quo od pobunjeničkih slojeva društva. Unatoč imenu, PRI je od početka bio stranka koja je promovirala uključivanje Meksika u kapitalistički sustav i kao takva politički je dominirala praktički cijelo 20. stoljeće. Na vlasti je bila kontinuirano od 1929. do 2000. godine, a zatim ponovno posljednjih šest godina, dok je u pauzi od 2000. do 2012. na vlasti bio konzervativni PAN. Meksiko je, drugim riječima, gotovo čitavo 20. stoljeće bio de facto jednopartijska država PRI-ja, koji se sada sveo tek na minornu opozicijsku stranku, do te mjere kompromitiranu da je za Obradorovog protukandidata ponudila čovjeka koji nije bio njezin član.
Obrador je već iznio neke prijedloge za smanjivanje antiimigrantske histerije koju perpetuira Trump, predloživši da se duž granice osnuje zona slobodne trgovine u kojoj bi američke kompanije otvarale svoje podružnice, a Meksikanci nalazili poslove
Samo dva tjedna ranije na izborima u Kolumbiji pobijedila je desnica, nastavivši trend u kojem se obrnula takozvana ružičasta plima iz 1990-ih, kada su diljem Latinske Amerike na vlast dolazile stranke ljevice. U isto vrijeme, u drugoj najvećoj ekonomiji Latinske Amerike, zemlji koja 3145 kilometara dugu granicu dijeli sa Sjedinjenim Državama Donalda Trumpa, pokret ljevice doslovno je pomeo sve institucije vlasti u zemlji.
Američki dužnosnici i domaća desnica Obradora su stoga u kampanji nastojali prikazati kao ljevičarsku babarogu u rangu Huga Cháveza (nazivali su ga kastročavistom), tvrdili su da se u kampanju, u njegovo ime, umiješala Rusija, ali sve to nije impresioniralo desetke milijuna ljudi iz marginaliziranih slojeva društva, od seljaka i pripadnika sjedilačkih naroda do žrtava organiziranog kriminala i emigranata u Americi, da Obradoru omoguće premoćnu pobjedu.
No za razliku od nekih drugih latinskoameričkih država, službena politika Meksika nikada nije vodila izrazito lijeve politike. Dapače, svi su predsjednici nastojali održavati dobre odnose s establišmentom moćnog sjevernog susjeda, a u ekonomiji su kombinirali fiskalnu odgovornost i veliku javnu potrošnju pogonjenu prihodima od nafte i plina, no nikada ne odstupajući od temeljnog cilja uključivanja zemlje u vodeće tokove tržišne ekonomije. Najveći val takozvanih strukturnih reformi provođen je u posljednjih desetak godina, kada su one zahvatile praktički sve sfere ekonomije, od energetskog sektora preko telekomunikacija pa do obrazovanja.
Američki dužnosnici i domaća desnica Obradora su nastojali prikazati kao ljevičarsku babarogu u rangu Cháveza: nazivali su ga kastročavistom i tvrdili da se u kampanju, u njegovo ime, umiješala Rusija
Dok je tijekom 1990-ih godina zemlja bilježila kontinuiran ekonomski rast od čak deset posto, nakon globalne financijske krize taj se rast srozao na jedva jedan posto, a prethodno razdoblje rasta ostavilo je za sobom monstruozne posljedice. Dok je naime niz godina najbogatiji čovjek na planetu bio upravo jedan Meksikanac, telekom magnat Carlos Slim, više od polovice od ukupno 120 milijuna stanovnika Meksika tavorilo je u kategoriji siromaštva, od čega njih 13 milijuna u ekstremnom siromaštvu.
Istovremeno, organizirani kriminal koji provode narkokarteli i posljedični državni ‘rat protiv droge’ dosegli su groteskne razmjere, tolike da su narkobande postale jednako moćne kao državni aparat. Samo u posljednjih deset godina u tim je obračunima smrtno stradalo 200.000 ljudi, dok se njih još 34.000 vode kao nestali, a samo tijekom posljednje predizborne kampanje ubijena su 132 kandidata.
Obradorov prethodnik, Enrique Peña Nieto iz PRI-ja, zbog kapitulacije pred narkokartelima i ulizništva Donaldu Trumpu – čovjeku koji Meksikance kolektivno naziva silovateljima i od njih traži da financiraju izgradnju zida duž granice – mandat je završio ušavši u povijest i kao predsjednik koji je proveo lavovski dio privatizacije javnih resursa.
Jedan od slučajeva koji najslikovitije opisuju posvemašnju nemoć vlade u odnosu na organizirani kriminal, kao i koruptivnu spregu kriminalnih bandi i državnih institucija, prije svega policije, onaj je iz 2014., kada je oteto 43-oje učenika i učitelja koji su se autobusom vozili na protest protiv nasilja bandi. Do dana današnjeg policija nije pronašla ni djecu ni učitelje ni njihova tijela, a Manuel Obrador taj je slučaj iskoristio kao lajtmotiv svoje kampanje, događaj koji ilustrira svu dubinu i širinu sistemske truleži državnog aparata.
Iako je i sam bio član PRI-ja, Obrador se posljednjih godina distancirao od stranačkog zaokreta udesno, no čak i najveći paranoici među njegovim protivnicima teško mogu povjerovati u priču da je u pitanju radikalni ljevičar koji kani provoditi eksproprijaciju i uvoditi socijalizam. Dapače, svi koji su upoznati s njegovim razmišljanjem – bilo putem dugogodišnjeg političkog djelovanja ili neke od desetak knjiga koje je objavio kao povjesničar – tvrde da je Obrador umjerenjak i pragmatik, progresivni reformist mnogo više sličan bivšem brazilskom predsjedniku Luizu Ináciju Luli da Silvi negoli pokojnom predsjedniku Venezuele.
Danas 64-godišnjak, Obrador je bio guverner pokrajine Tabasco i gradonačelnik Ciudad de Méxica, nakon čega se dva puta bezuspješno natjecao na predsjedničkim izborima kao kandidat PRI-ja. U vrijeme upravljanja 25-milijunskom prijestolnicom provodio je krupne infrastrukturne i socijalne programe, no one najveće putem javno-privatnih partnerstva s kompanijama Carlosa Slima, tada najbogatijeg čovjeka na svijetu. Gradile su se ceste i stanovi, provodila gentrifikacija zapuštenih dijelova grada i osnovano je novo sveučilište. Upravo na platformi takvih programa, a ne na retorici ljevičarskih predsjednika diljem Latinske Amerike, temelji se i njegova golema popularnost koja je izrazito velika i među pripadnicima srednje klase, a ne samo obespravljenih slojeva društva.
Iako je Obrador u predizbornoj kampanji rogoborio protiv moćne poslovne zajednice, koja ga je zauzvrat napadala putem vodećih medija, odmah nakon izbora održao je sastanak s predstavnicima biznisa i uvjerio ih da s njima želi imati uspješnu suradnju, a za člana tranzicijskog tima imenovao Alfonsa Roma, tajkuna iz Monterreya koji se bavi agrobiznisom. S druge strane, njegove dvije temeljne političke ideje su ona da korupcija elita koči razvoj potencijala zemlje i da su neoliberalne reforme započete 1980-ih bile promašaj. Štoviše, najavio je da će za svoga mandata provesti ‘četvrtu meksičku transformaciju’, referirajući se na prethodne tri od kojih je prva bila oslobođenje od španjolske kolonijalne vladavine 1821., a treća Meksička revolucija.
Da je u pitanju čovjek koji nastoji spojiti što je više moguće različitih struja i interesa pokazuje i njegova najava da se na referendumima odlučuje o čitavom nizu bitnih pitanja, od liberalizacije energetskog sektora do prava na pobačaj i istospolnih brakova, pri čemu je ovo drugo po svemu sudeći uvjetovano činjenicom da se u njegovoj pobjedničkoj koaliciji našla i socijalno konzervativna stranka PES, koja se tim pravima protivi.
Kada je u pitanju vanjska politika, prije svega odnosi s Amerikom, od Obradora se također očekuje umjereni, ponešto manje zainteresirani pristup od onog koji su imali njegovi prethodnici. Kako u magazinu ‘The Nation’ piše John M. Ackerman, Amerikanac koji predaje na Nacionalnom autonomnom sveučilištu u Meksiku, meksička službena politika tijekom 20. stoljeća ‘uspijevala je istovremeno uvoditi zemlju u kapitalistički Zapad i imati pozitivne, konstruktivne odnose s Rusijom i Kubom, a zauzvrat su te zemlje apstinirale od interveniranja u njezina unutrašnja politička pitanja’. ‘Diplomatska neutralnost’, piše dalje Ackerman, ‘utemeljena u legendarnoj doktrini Estrada, omogućila je Meksiku da igra važnu medijacijsku ulogu u Latinskoj Americi, pa je njegovo sudjelovanje bilo ključno u mirovnim pregovorima u Srednjoj Americi tijekom 1980-ih, naročito u El Salvadoru’. U skladu s tom neutralnošću, Meksiko se protivio i američkoj intervenciji u Iraku i miješanju u unutarnja pitanja Venezuele te aktivno podržavao međunarodne sporazume poput onih koji se bave klimatskim promjenama.
Za svog posjeta Los Angelesu u prosincu 2017. Obrador je tako rekao da se ‘Trumpovoj strategiji treba suprotstaviti posvećenošću temeljnim principima; ne vikanjem i uvredama na njihove provokacije, već inteligencijom, mudrošću, dostojanstvom i nenasiljem’. ‘Moramo zajedno zaustaviti prezir prema svima onima koji pripadaju drugoj klasi, nacionalnosti ili religiji. Diskursu mržnje moramo pristupiti duhovnim principom ljubavi za druge’, rekao je tada predsjednički kandidat u gradu s najvećim brojem meksičkih emigranata u Americi.
Obrador je već iznio neke prijedloge za smanjivanje antiimigrantske histerije koju perpetuira Donald Trump, predloživši da se duž granice osnuje 30 kilometara široka zona slobodne trgovine u kojoj bi američke kompanije otvarale svoje podružnice, a Meksikanci nalazili poslove. Osmislio je i velike programe javnih radova u stilu američkog New Deala, dok o trgovinskom ugovoru s Amerikom NAFTA namjerava ponovno pregovarati, ali ne i povući se iz njega, svjestan da bi takav potez bio katastrofalan za meksičku ekonomiju čija trećina BDP-a dolazi od izvoza, a 80 posto izvoza odlazi upravo u Sjedinjene Države.
Od Manuela Obradora očekuje se, drugim riječima, da u odnosima sa SAD-om bude ne naročito entuzijastičan predsjednik, no ipak konstruktivan i pragmatičan do mjere u kojoj je ta suradnja dobra za njegovu unutarnju politiku, ali i dovoljno autonomna da održi podršku koju ima među biračima.
