Običaj je na isteku stare godine praviti bilancu učinjenoga i doživljenoga i odgovarati na pitanje što nas čeka u narednih dvanaest mjeseci. Umjesto toga, postavit ćemo drugo i drugačije pitanje: Treba li u novoj godini, osim što će po broju koji će nositi doista biti nova, na političkom planu očekivati išta novoga? I odmah ponuditi odgovor: Ne treba, tj. preciznije rečeno, nije realno očekivati nikakve novosti.
U svjetskoj politici, pa tako i u politici zemalja što temeljem svoje veličine, gospodarskih i vojnih potencijala bitno utječu na tu politiku, postoje određeni trendovi što kao da ne podliježu vremenskim ograničenjima. Pogleda li se bolje, zagrebe li se ispod površine, ustanovit će se da takvi trendovi, uz tek manja prilagođavanja aktualnim prilikama, znaju trajati desetljećima. Primjer prvi: Amerika. Dolazak u Bijelu kuću Donalda Trumpa promatrači su skloni označiti kao svojevrsnu prekretnicu. Po dozi prostaštva unesenoj u sfere tzv. visoke politike, to bi doista moglo biti tako. A po ostalome, po onome što poznajemo pod imenom ‘američka globalna politika’? E, tu promjene praktički nema. Nekoliko citata: ‘Glavni je zadatak američke politike da se uhvati ukoštac s velikom i ozbiljnom ruskom prijetnjom’; pa onda: ‘Opće je uvjerenje američke javnosti da Evropa sama ne čini dovoljno za svoju obranu i to je stvarna prijetnja za američko-evropski konsenzus o obrani’; i napokon: ‘Problemi u američko-evropskim odnosima danas su dublji no što su bili prije. Poznato je za što su Rusi sposobni, ali se ne zna što namjeravaju. U procjeni tih namjera pokazuju se razlike između SAD-a i Evrope. Ruse treba uvjeriti u sposobnost Zapada da upotrijebi oružje koje ima.’ Tako govori aktualna američka politika, tako govori (i djeluje) Trumpova Amerika, zar ne? Svakako, ali, vjerovali ili ne, navedeni su citati, s time da je pojam ‘Sovjeti’ zamijenjen s ‘Rusi’ – stari ravno 38 godina. Zapisao ih je ovaj autor, bilježeći elemente razgovora s visokim predstavnicima američkog političkog života i oružanih snaga što ih je vodio davne 1981. godine.
Iz iste stare bilježnice evo još nekoliko staro-novih citata što se odnose na politiku promicanja vlastitih nacionalnih interesa, bez obzira na druge, pa i protiv njih. ‘Amerika si ne može priuštiti da neka velika sila (npr. Rusija) ovlada zalihama nafte na Srednjem istoku’; potom ‘administracija smatra da se može pregovarati samo s pozicije sile’, odnosno da ‘može pregovarati s Rusijom samo ako ima prednost u odnosu na Moskvu’; i ‘SAD je otvoren utjecajima saveznika, ali oni neće upravljati njegovom politikom; politika zastrašivanja u američkom je interesu i SAD će kao supersila voditi svoju politiku’. A na ‘originalnu’ temu koja je dovela Trumpa na čelo Amerike i opet citat iz ‘priča iz davnina’: ‘U vrhovima administracije postoji uvjerenje da se može oživjeti svijet 50-ih i 60-ih godina, ako bude moguće SAD gospodarski i duhovno podići i ako će se izdvajati dovoljno novca za obranu.’ Sugovornici su bili iz State Departmenta, Pentagona, Predstavničkog doma Kongresa, korporacije Rand, Hooverovog instituta i sa Sveučilišta Stanford. Ponovimo: godine 1981.!
Tu dakle novosti nema, a ne treba ih ni očekivati. Primjer drugi: Bliski istok. Vrlo je slično. Palestinski problem koji jest u korijenu tamošnje krize, što svako malo zaiskri opasnim bljeskovima stvarnoga rata, čini se kao da je dalje od rješenja no što je ikada bio. Koncept dviju država prešutno je napušten. Kompromitirani izraelski premijer koji, tvrde upućeni, ima nemalu dozu utjecaja na politiku Washingtona, dobio je u godini na izmaku kao poklon moćnog saveznika prihvaćanje aneksije okupirane Golanske visoravni i vrlo jasnu najavu prihvaćanja aneksije okupirane zapadne obale Jordana, što je trebala biti jezgra samostalne palestinske države. Mada se višekratno pokazao nesposobnim oformiti vladu i premda pritisnut optužbama za korupciju, obnovio je povjerenje svoje stranke. Novost? Ne, ni tu novosti nema, kao što ih neće biti ni u narednim mjesecima, svakako ne do novih parlamentarnih izbora u ožujku. Dotle, psi rata na objema stranama marljivo dolijevaju ulje na vatru, shvaćajući da svoju egzistenciju duguju upravo podjarivanju ratnoga stanja i uzajamne što otvorene mržnje, što najdubljeg nepovjerenja (čemu prikladno kumuju Hamasove rakete ispaljivane iz Pojasa Gaze na Izrael i izraelske bombe što padaju po gusto naseljenoj Gazi). Doduše, Trumpov ‘posao stoljeća’, na što bi se trebao svesti njegov još uvijek ne do kraja objavljen plan za Bliski istok, trebao bi donijeti novosti, ali bez straha da griješimo, reći ćemo: malo je vjerojatno.
Primjer treći: Evropa. I tu svjedočimo nastavljanju trendova (što ih bilo potiče, bilo podupire Washington), a koji se svode na sve očitiju podijeljenost Staroga kontinenta koji se tom podijeljenošću svakim danom sve više udaljava od ideala duhovnih začetnika koncepta evropskoga ujedinjavanja. Evropa (dobrim dijelom pod pritiskom Amerike, ali i nekih svojih novih članica) nastavlja i nastavit će politiku konfrontiranja s Rusijom, mada od toga trpi izravne gospodarske posljedice. Evropa će se (konkretno Njemačka) verbalno oduprijeti Washingtonu koji uvodi sankcije za tvrtke što rade na Sjevernom toku 2, novom plinovodu iz Rusije za Njemačku, ali konkretno neće učiniti ništa, baš kao što nije učinila ni onda kada je dokazano da Amerika na globalnoj razini špijunira i prisluškuje sve i svakoga, uključujući i svoje najbliže saveznike (pa tako i njemačku kancelarku). Stari kontinent (s izuzetkom, donekle, Francuske i Macrona) ulazi dakle u novu godinu u staroj ulozi podložnika i poslušnika, zamaskiranoj riječju ‘saveznik’. I napokon, ta civilizirana i kršćanska (!) Evropa nastavit će i u novoj godini, bez ikakvih novosti, politiku ‘obrane’ od imigranata, nesretnika iz Azije i Afrike, pretvorenih u izbjeglice dobrim dijelom zahvaljujući politici tzv. razvijenog demokratskog svijeta; ostat će slijepa na njihove patnje, licemjerno zamjenjujući termin ‘izbjeglice’ izrazom ‘migranti’; i zatvarat će i dalje uši da ne bi čula apele pape Franje koji uporno poziva na ljubav prema bližnjima i koji osuđuje nesputani konzumerizam i bezobzirnu utrku za ostvarivanjem profita.
A mi, Hrvatska? Od prvoga dana nove godine bit ćemo ‘na čelu Evrope’. Osim samohvale i pokojeg (očekivanog) komplimenta od članica Unije, ni tu ne treba niti se mogu očekivati ikakve novosti. Doduše, objektivno gledano, novost bi mogla biti već i to ako se Hrvatska pokaže doraslom tom zadatku, a pogotovo ako u njegovu obavljanju demonstrira veću dozu fleksibilnosti (da ne kažemo evropskog duha) u odnosu na zemlje iz nekima tako mrske regije, u kojoj naprosto jesmo i iz koje nas nikakva predizborna trabunjanja ne mogu iščupati – mislimo, naravno, na države koje su, sviđalo se to nama ili ne, naši susjedi, a koje tek aspiriraju na članstvo u Evropskoj uniji. A od petoga dana nove godine znat ćemo tko će u narednih pet godina biti predsjednik(ca) Republike Hrvatske. No bio to On ili pak Ona, ni tu novosti zapravo neće biti. Tko god da bude izabran, novi(a) će biti stari(a). Jer na čelo države doći će ili dosadašnja predsjednica (dakle nova-stara) ili bivši predsjednik Vlade (i opet stari-novi). Nastupaju u ime dviju velikih (starih) stranaka, nisu nepoznanice, dapače, ima onih koji ih brzopleto i neutemeljeno izjednačavaju. Aktualna predsjednica nedvojbeno je kandidatkinja desnice, pa i nemalog dijela krajnje desnice, bivši premijer koji nastupa kao kandidat veće skupine stranaka na čelu sa socijaldemokratima kao da teško sjeda dijelu simpatizera ljevice, koji ga teško prihvaćaju kao istinskog pripadnika njihovoga tabora. No čak i oni koji mu prilaze s najvećim mogućim rezervama (utemeljenima ili ne, to ovdje i nije bitno), morali bi priznati da bi njegov dolazak na mjesto predsjednika bio za ugled države, ali i za opću atmosferu u društvu i za to kako građani tu atmosferu doživljavaju, neusporedivo manji rizik od ostanka dosadašnje predsjednice s njezinom sve izraženijom privrženošću pjevanju i ispraznoj patetici, o sklonosti povijesnom revizionizmu da i ne govorimo.
Sve u svemu, nova godina bez stvarnih novosti. Tako stvari sada stoje.
