Hrvatska nogometna reprezentacija ipak je klečala uoči utakmice s Engleskom, u znak podrške globalnoj borbi protiv rasizma. No bila je to samo mlada selekcija, i bilo je to još prije nepuna tri mjeseca, a u međuvremenu su stvari došle na svoje. Stariji reprezentativci pak, oni "pravi", zajednički su prije utakmice s Belgijom, zatim i s Engleskom, odlučili da neće kleknuti uz svoje suparnike. Hrvatski nogometni savez potom je objavio da klečanje "u hrvatskoj kulturi ionako ne predstavlja simbol borbe protiv rasizma i diskriminacije".
Ako se netko brinuo da će protestirati stisnutom pesnicom uz sljepoočnicu, kako se ovdje jedino pozdravljalo u ime općih egalitarističkih stremljenja, nema mjesta strahu. Na HNS-ovo tumačenje odmah će se nalijepiti ostala slična, sve na tragu štovanja tradicije od stoljeća sedmog i dakako vjere u Krista i Svetu Stolicu. Pokazat će se, međutim, i da više uopće nije bitno jesu li hrvatski igrači savili koljeno, nego kako je na tu priču reagiralo ovdašnje šire društvo. A u Hrvatskoj se inače pokret "Black Lives Matters" ("I crni životi su vrijedni") dotad nije baš nešto mnogo i strastveno procesuiralo. Bila je to i zadugo jedna od onih lagodnih tema, prije svega "tuđa", kakve ne obavezuju na javnu raspravu po društvenim mrežama i klasičnim medijima. Štoviše, tema od koje se bolje držati na distanci jer bi mogla povući spomen pojedinih srodnih, a svakako značajnih pitanja o našoj vlastitoj povijesti diskriminacije.
Kažimo još da je pokret BLM etabliran izvorno u Americi zbog policijskog nasilja nad Crncima, i općenito diskriminacije koju podnose, a začet je u sportu. Raširio se u svega nekoliko godina protekle decenije po svijetu i postao globalan, uvelike u zapadnoj Europi. Klečanje je pritom naprosto gesta formalnog i simboličkog ometanja svečanosti intoniranja himne ili druge zvanične procedure za koju se predviđa stojeći stav.
Drugim riječima, američki rodonačelnik BLM-klečanja, igrač onog njihovog nogometa Colin Kaepernick, nije se mogao samo npr. izvaliti po tlu ili udariti u ples. Klečanje je stoga bilo demonstrativna suprotnost stajanju, ne iskaz poniznosti, kao što će kasnije navoditi njegovi protivnici u Europi. Nekim bi drukčijim izražavanjem Kaepernick i drugi možda oduzeli dostojanstvenost svom političkom istupu, pa se ne bi ni širio i došao do nas ili bar nadomak. Te je fakte, tradiciju BLM-simbola, važno znati zbog hotimičnog neshvaćanja klečećeg protesta koje će se protegnuti i na Hrvatsku.
"Mi kršćani klečimo jedino ispred dragog Boga. I onaj put u životu kada kleknemo ispred svoje voljene", napisao je na Facebooku saborski zastupnik Marin Miletić iz Mosta. Teolog i novinar Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji je iz koreografije BLM-a iščitao komunističku i pedersku "opasnu podvalu sportu". Ekspertize radi, s obzirom na vokaciju, dodao je: "Klečanje, osim u kontekstu odnosa prema transcendentnom, simbol je pokornosti, dakle ropstva."
Nije u značenjskim interpretacijama klečanja samo HNS zabasao, naime, nego su ga rado iskrivljavali i drugi, dok su se treći ograđivali povijesno te geografski. "Kakve veze mi imamo s kolonijalizmom, robovlasništvom pa čak i sporadičnim rasizmom? Neka kleče oni koji imaju razloga osjećati se krivima", misao je Igora Peternela iz DP-a. "Zašto bi Hrvati klečali za nekakav pokret iz SAD-a", pita se Robert Pauletić, ali u slučaju da "drugi hoće klečati, to je njihova stvar". A odvjetnik Zvonimir Hodak, ako je vjerovati portalu HOP, okomio se na prekomjernost "ljevičarskog terora" i dilere, BLM-ovske valjda, "drogom i lažnim dolarima".
Razvijen je tako među desničarima čitav jedan narativ o lažnoj borbi BLM-a protiv rasizma, baš kao da ovdje lično izgiboše u pravoj. No ako odbijamo globalni pokret protiv rasne i sličnih diskriminacija, pitanje je kakvoj smo točno političkoj borbi u tom pogledu zaista masovno posvećeni.
Najlakše bi bilo reći – nikakvoj; ipak, određeni je odgovor neizravno ponudio hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman. On se nije izjašnjavao direktno o klečanju, ali je tih dana primijetio da su "Hrvati u Jugoslaviji živjeli u stanovitom ropstvu". I još da je "izgovaranje riječi Hrvat značilo opasnost", pa ga je svojski zatim obradio Goranko Fižulić na portalu Telegram, dodajući još kritiku hrvatskoga modnog izbora s crnim dresom. Saznajemo tako da je ministrov otac bio komunist, direktor mrciništa-spalionice u Sesvetama, a koji će pogon steći privatizacijom u svoje vlasništvo.
To je dakle u pozadini maštovitih taktika za izobličavanje ili poricanje smisla BLM-klečanja do neprepoznatljivosti: laž o vlastitoj nedavnoj prošlosti. Metoda dosta podsjeća na znano izmotavanje oko ustaškog pozdrava – te drevno naslijeđe, te operni dokazi, te sušta ljubav. U jednoj od takvih akrobacija, nemalo popularnoj, postavljena je i smrtno ozbiljna teza o komunistima kao fašistima, i ustaštvu kao jedinom autentičnom ovdašnjem antifašizmu.
Onda je moguće i da HNS u onom svom kulturološkom proglasu izvede ključnu relativizaciju u tom pogledu, kako je u medijima uočio jedino Marko Kostanić na portalu Bilten. "Poštujemo pravo svakog pojedinca i organizacije da odabere svoj stav o rasizmu", ispalile su ovom zgodom hrvatske nogometne vlasti. Pa je legitiman ne samo eventualni pozitivan stav, nego i prikaz rasizma ili srodne diskriminacije kao antirasistički stav, ako se tako dogovorimo. Nije šala, nakorak smo time i od prikazivanja jednog npr. Josipa Šimunića u liku najistaknutijeg hrvatskog antirasista današnjice.
Taj reprezentativni prvotimac je 2013. izvikivao ustaški pozdrav u mikrofon na Maksimiru, a HNS ga je pred međunarodnom osudom sklonio na funkciju pomoćnika nacionalnog izbornika. Jer ustvari se Crazy Joe dosljedno borio s pozicija donedavno porobljenog hrvatstva, antirasistički u širem smislu, ujedno antifašistički. Ako se kome zavrtjelo u glavi od tolikog izokretanja realnog, treba napomenuti da tu nije kraj, naročito u svjetskom okviru, s novodobnim suverenističkim tendencijama. Iz takvog se kuta globalni emancipatorski BLM prokazuje u vidu imperijalističkog kukavičjeg jajeta koji služi cilju upravu suprotnom od javno proklamiranog. Otuda potječe višak nervoze oko BLM-a kod nas: mora biti nekog neizrečenog razloga zbog kojeg nam više smeta globalni pokret protiv rasizma, nego što smo ikad reagirali na rasizam sam. Ili rasizam u širem smislu, diskriminaciju po mnogim osnovama, nipošto tek bojom kože uvjetovanu, a posebno na sve nam te prekršaje u vlastitom šesnaestercu.
Premda hrvatska reprezentacija nije bila izvrgnuta nikakvoj kritici, u društvu s nizom drugih koje ne kleče na Euru, zato je došlo do apriornog odobravanja desnice njihovu stajalištu. Zato da se ne bi to pitanje stavilo u pripadajući historijski i aktualni kontekst, i da se automatski ne bi otvorila nova i teža. Desnica se u tome opravdano drži više nego pozvanom da brani uobičajene konzervativne pozicije s gotovim, zadanim porecima u svim globalno i lokalno bitnim društvenim kategorijama. Bilo da se radi o rasi, klasi, spolu, rodu – sve je to dio jedne te iste fronte, dok su razdvajanja slobode po zasebnim aspektima puko zavaravanje. Razumiju oni veoma jasno da će Antikrist prvo doći po silovatelje ili eksploatatore, zatim po rasiste ili fašiste – pustimo sad redoslijed - a onda će već biti prekasno za neke druge maskirne dresove.
