Broj privedenih navijača hrvatske nogometne reprezentacije nakon utakmice protiv Turske u Osijeku raste ovih dana brže od vodostaja Drave u jeku oborinske kataklizme. Prvi je val tako nanio četrnaestoricu njih, u drugom su naplavljena još devetorica, a sve zato što su činili ono što se dosad apsolutno neometano radilo u sličnim prigodama – pjevali hitove iz vremena Endehazije. Ustaški pjevači iz Slavonije stoga su nemalo i nemilo iznenađeni raspletom koncerta tj. nogometnog susreta, osim što je potonji Hrvatska izgubila.
Ne znamo koliko će do objave ovog članka biti ukupno obrađenih po Zakonu o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima, i hoće li pritvorski kapacitet u Slavoniji biti dostatan. Poznato je, međutim, da je zakonodavac za ovu vrstu nedjela predvidio novčanu kazne u rasponu od 660 do 3310 eura, i zatvor od 30 do 60 dana.
Odgovornošću Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) pozabavit će se još kontinentalna nogometna asocijacija UEFA. U svakom slučaju, ovaj put je sasvim izostao utjecaj dežurnog krivca za sve hrvatske nogometno-navijačke probleme, monitorske udruge FARE (Football Against Racism in Europe), pa su odnosi malo jednostavniji.
Navijačima se uslijed straha od UEFA-inih sankcija pozabavio sam organizator te utakmice, HNS uz pomoć policije, već na licu mjesta, kao i u danima poslije, mada susret nije prekinut. Nisu iskorištene ni pritvorne jedinice najmodernijeg stadiona u Hrvatskoj, kako mu intenzivno tepaju posjetitelji, a kojima su se također hvalisali osječki domaćini i novinari uoči otvorenja prošlog ljeta. Čitav jedan pjevački zbor osrednje veličine priveden je posve iznebuha, što pak ukazuje na zaokret u diskursu i praksi spram takvih ispada, sa čime su zatim usklađene izjave najviših državnih funkcionera.
Premijer Andrej Plenković, recimo, zagrmio je da zar nam selekcija nema dovoljno lijepih pjesama, nego se moraju pjevati baš ove, dok se nadalje čula osuda po kojoj izgrednici time rade štetu državi, reprezentaciji, sportu. Ima pjesama, zaista, u prvom redu Thompsonovih koje se puštaju na razglas za svakog domaćeg reprezentativnog nastupa, a ima i drugih indikativnih momenata koji poneke aktere vjerojatno zbunjuju. Crazy Joe Šimunić je onomad zakliktao „Za dom!“ i dočekao kaznu UEFA-e, ali HNS se pravio još crazier i uskoro ga zaposlio kao izbornika jedne mlađe selekcije, maltene pedagoga.
Utakmicu reprezentacije nisu zbog takvih gadosti prekinuli nikad, iako su na to formalno čak obavezni, jer su se radije izmotavali, nalik državnim vlastima koje su već uspješno pripitomile notorni ustaški pozdrav ZDS, bar za specijalne prilike. Na isti račun, upadaju u oko i drugi utjecaji, poput onoga Sportskih novosti – jedinog sportskog dnevnog lista u RH – čiji novinari pod utakmice ove reprezentacije navode i one što ih je selekcija Nezavisne Države Hrvatske igrala protiv ostalih saveznica Sila osovine.
Uopće dakle nije jasno kako bi se naši ustašofili trebali postaviti prema takvom političkom vrludanju odozgo, naročito kad nam se važno poruči da je rješenje u boljem obrazovnom sustavu. Diskurs i praksa jesu makar jednokratno promijenjeni, ali rezon očito nije, ako se obrazovni program ima zasnivati na tezi o šteti počinjenoj tek državi i sportu. Nešto opipljiviju štetu čiji soundtrack danas osporavamo, naime, pretrpjeli su u svoje doba ponajprije neki inovjerci, manjinske etnije, komunisti i drugi antifašisti. Onda i čitavo društvo, a lopta se tu ipak nesmetano nabijala, barem u susretima s drugim marionetama Trećeg Reicha.
