O posljednjim prosvjedima u Bosni i Hercegovini, budućim očekivanim potezima međunarodne zajednice, perspektivi ljevice i kritici politike službenog Zagreba razgovaramo s Nevenom Šimićem, publicistom i urednikom bosansko-hercegovačkog portala digitalnademokracija.com.
Kako komentirate događanja u Bosni i Hercegovini i sarajevski prosvjed protiv izmjena Izbornog zakona, koje je namjeravao nametnuti Ured visokog predstavnika (OHR) Christiana Schmidta i kojima se protive bošnjačke i stvarno ili formalno građanske stranke, od SDA-a Bakira Izetbegovića i DF-a Željka Komšića do Naše stranke?
Kao populističku lakrdiju koja je još jednom ogolila sarajevsku političku laž. Kao udžbenički primjer licemjerja gdje se zaziva međunarodni intervencionizam, ali samo onda kada nama ide u prilog. Kada nam se taj intervencionizam ne dopada, onda postanemo nabrijani i histerični. Na stranu sad što je svaka intervencija sa strane dokaz da živiš u protektoratu, pa je i to jedan od mnogih paradoksa nabrijanih probosanskih državotvoraca. Sada su ti sarajevski državotvorci iskusili nešto jedinstveno: onaj osjećaj kada se u tebi sudare podanički mentalitet i revolucionarna svijest, odnosno ljubav prema OHR-u i anti-OHR-ovski revolt. Podvojenost u BiH nije nužno psihološki fenomen. A spomenuta sarajevska politička laž s ovim je protestima opet pokazala da stranke koje se deklariraju kao lijeve i građanske bitnije ne odstupaju od građanske države kakvu zagovaraju SDA ili DF. Svoj u biti etnopolitički sadržaj one nemušto prikrivaju ofucanim frazama poput one da su ovi protesti zapravo borba protiv etničkih podjela. U svom tom cirkusu aktivno sudjeluje lijeva i građanska pamet kao tragikomični sekundant. Nemali je broj lijevo-građanskih progresivaca, u suštini palanačkih umova i nemislećih dogmatika, koji su rečeni protest atribuirali kao građanski i svenarodni. Slavnu ZAVNOBiH-ovsku formulu - onu koja kaže da Bosna i Hercegovina i srpska, i hrvatska, i muslimanska - prekrasno je artikulirao jedan slučajno odabrani prosvjednik, rekavši otprilike da bosanskohercegovačkih građana koji se ćute Hrvatima ima otprilike toliko da stanu u dva željeznička vagona, pa u tom smislu: šta oni do vraga hoće? Lijepo je kada borba protiv etničkih podjela dobije adekvatan izraz u takozvanom običnom puku. To je otprilike sukus društvene svijesti i političkog mentaliteta prosječnog glasača SDA-ovsko-komšićevskog podtipa. Da apsurd bude potpun, na ZAVNOBiH se - tu tekovinu jugoslovenskih komunista - grlato pozivaju antikomunistički i jugofobični HDZ-ovski prvoborci.
Schmidt je za sada odustao od izmjena načina popune Doma naroda Federacije BiH. Nametnuo je tehničke promjene, a strankama dao šestotjedni rok za dogovor. Koliko je to realno, što se dalje može očekivati od Schmidta i kakva je uloga međunarodne zajednice?
Presjecanje bosanskohercegovačkog gordijskog čvora je ono što je takozvana međunarodna zajednica očito naumila. Na taj način planiraju stabilizirati prilike u BiH, makar ta stabilizacija značila i stabilnu podjelu po etničkim šavovima. Politički akteri nemaju hrabrosti i kapaciteta da se dogovore o tom i drugim ključnim pitanjima za funkcioniranje političkog sistema. Kompromis je jedan od omraženijih pojmova u BiH i obično se prevodi kao izdaja ili savijanje kičme. Kako trenutno stoje stvari, izmjene izbornog zakona koje se odnose na federalni Dom naroda bit će nametnute, a tim izmjenama zadovoljnija će biti hrvatska strana. Takva izmjena onemogućit će SDA i DF-u da dođu do svog šestog Hrvata u federalnom Domu naroda, što im kvari dugoročne planove, i otuda ovolika pobuna protiv Schmidta. Neki vid kompenzacije Bošnjaci će dobiti u novom, četvrtom mandatu Željka Komšića u Predsjedništvu BiH.
Predsjednik SDA Izetbegović koristi de facto ratnu retoriku, iz Hrvatskog narodnog sabora BiH najavljuju treći entitet. Radi li se tek o predizbornom teatru u ime "bildanja" podrške, ili prijeti opasnost od radikalizacije i sukoba?
Predizborni teatar koji spominjete nije specifikum predizbornog vremena, to je politička konstanta u BiH. To je stanje permanentne krize, odnosno nemogućnost da se stvori minimum unutarnje političke kohezije potrebne za izgradnju stabilnog društva. Da perverzija bude veća, SDA i HDZ su već decenijama stabilni politički partneri i odlično egzistiraju u tako koncipiranom antagonističkom ambijentu. Oni se javno lemaju, kadkad i nemilosrdno cipelare, ali to mu dođe nešto kao krvava borilačka furka onih protagonista iz Fight cluba. Opasnost od nekakvih sukoba ne postoji, ma koliko se instant analitika upinjala da dokaže suprotno.
Građanske i bošnjačke stranke teže građanskoj državi i ukidanju etničkih kriterija, no to ujedno znači dominaciju najbrojnijeg naroda. HDZ inzistira na kolektivnim pravima Hrvata, ali u praksi se radi o betoniranju HDZ-ove feudalne vlasti nad dijelovima BiH i etničkoj diskriminaciji. Vi kritizirate deklarativno lijeve stranke u BiH. Kakvu bi poziciju ljevica trebala zauzeti i kakva je njena perspektiva? Da li je moguće izaći van horizonta etničkog i baviti se klasnim pitanjima, a istovremeno spriječiti majorizaciju?
Kritiziram svaku nedosljednost, pa tako i onu koja se, iz ko zna kojih razloga, kiti lijevim ili građanskim ideološkim ukrasima. Ljevica mora izaći iz nacionalističke arene ako želi biti ljevica i vratiti se takozvanom malom i običnom čovjeku. Takva ljevica u BiH nažalost ne postoji. Postoji zato službena lijeva nomenklatura, bez političkog identiteta, ideološko-svjetonazorskog profila ili autentične biračke baze, koja flertuje sa nacional-patriotski nabrijanom masom i neokonzervativnim, desničarskim političkim miljeom. Krah takve ljevice otvara prostor zdravijim političkim snagama kojima će socijalna ili klasna pitanja biti dominantna u odnosu na etnopolitičku mobilizaciju s crvenim barjakom u pozadini.
Kako ocjenjujete politiku službenog Zagreba, odnosno diplomatsko lobiranje premijera Andreja Plenkovića i bitno manje diplomatske ispade predsjednika Zorana Milanovića?
Politika službenog Zagreba je kontroverzna zbog devedesetih, prije svega zbog tuđmanističkog velikodržavlja i tadašnje neokolonijalne nadmenosti prema BiH. Barem zbog te činjenice, ako ne iz puke diplomatske pristojnosti, iz Hrvatske bi se s puno više takta, odgovornosti i upućenosti trebalo govoriti o BiH. Zoran Milanović je sklon provokacijama i neodgovornim, đilkoškim istupima kada govori u BiH. Plenkovićevi istupi su birokratski monotoni, svakako odmjereniji nego Milanovićevi, pa i njegove izjave o BiH proizvode manje nervoze u ovdašnjem javnom prostoru. Obojica, barem na deklarativnoj razini, zagovaraju stabilnu i u međunarodne tokove integriranu BiH. Još kad bi odstupili od etnopolitičkog hadezeovskog koncepta, možda bi i bilo neke koristi od njihovog djelovanja.
