Novosti

Politika

Netipičan zločinac

Dok je masakr nad Bošnjacima bio u punom jeku, komandant Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske, potpukovnik Vinko Pandurević, pustio je kolonu od sedam do osam tisuća muškaraca iz Srebrenice na područje pod kontrolom Armije BiH. Postupio je razumno i vojnički ispravno, mada samovoljno i suprotno jasnim zapovijedima pretpostavljenih

Large 1pandurevi%c4%87 vojska srbije

Vinko Pandurević (lijevo) prima "spomenicu Vojske Srbije za učešće u odbrani od NATO agresije na SRJ" (foto Vojska Srbije)

Najspominjaniji regionalni osuđenik za ratne zločine proteklih dana bio je Vinko Pandurević, ratni zapovjednik Zvorničke pješadijske brigade Vojske Republike Srpske s činom potpukovnika, danas šezdeset trogodišnji umirovljeni general-potpukovnik Vojske Srbije s relativno velikim utjecajem u političkim, poslovnim i vojnim krugovima Srbije i Republike Srpske: Pandurević je, naime, bio jedan od istaknutih uzvanika na proslavi 9. januara, Dana Republike Srpske, praznika koji je Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio nelegalnim i koji je izravna provokacija i uvreda Milorada Dodika, gazde RS i člana Predsjedništva BiH, Bošnjacima i Hrvatima.

Haški sud pravomoćno je osudio Pandurevića 2015. na trinaest godina zatvora zbog zapovjednog pomaganja i podržavanja ratnih zločina nad zarobljenim Bošnjacima iz Srebrenice sredinom srpnja 1995. godine. S obzirom na to da je bio u haškom pritvoru od 2005., Pandurević je izišao na slobodu odmah po izricanju pravomoćne osude, jer je bio izdržao dvije trećine robije. To je, inače, najblaža kazna koju je Haag odmjerio nekom oficiru VRS povezanom sa srebreničkim genocidom: na doživotni zatvor osuđeni su Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske, general Ratko Mladić, zapovjednik Glavnog štaba VRS, general Zdravko Tolimir, Mladićev pomoćnik za obavještajno-sigurnosne poslove, pukovnik Ljubiša Beara, načelnik Uprave sigurnosti u Glavnom štabu, i potpukovnik Vujadin Popović, načelnik sigurnosti u Drinskom korpusu VRS; general Radislav Krstić, zapovjednik Drinskog korpusa, osuđen je na 35 godina, kao i potporučnik Drago Nikolić, šef sigurnosti u Zvorničkoj brigadi; kapetan 1. klase Momir Nikolić, načelnik sigurnosti u Bratunačkoj brigadi, osuđen je na 20 godina zahvaljujući ponajprije priznanju krivice; general Radivoje Miletić, načelnik Uprave za operativno-nastavne poslove Glavnog štaba, dobio je 18 godina robije, dok je majoru Draganu Obrenoviću, zamjeniku zapovjednika Zvorničke brigade, odmjereno 17 godina zatvora, a i on je priznao krivicu...

Netipična Pandurevićeva priča ne može biti opravdanje Miloradu Dodiku za pozivanje u svečanu ložu osuđenika za ratne zločine

Kako to da je zapovjednik Zvorničke brigade, čiji su pripadnici u velikom broju sudjelovali u ubijanju zatočenih Bošnjaka, dobio "samo" trinaest godina? U odgovoru na to pitanje sadržana je istinita priča koja puno i slojevito govori o mehanizmu i karakteru srebreničkog genocida, o dinamici zarobljavanja i ubijanja bošnjačkih muškaraca i, naravno, o samom Vinku Pandureviću, čovjeku rođenom u Sokocu nedaleko od Sarajeva, oficiru stasalom u JNA koji je u službenim ratnim izvještajima i dokumentima Bošnjake uporno nazivao Turcima. Ta netipična Pandurevićeva priča, naravno, ne može biti opravdanje Miloradu Dodiku za pozivanje u svečanu ložu osuđenika za ratne zločine, u svečanu ložu događaja koji je sam po sebi bio oblik slavljenja ratnih zločina.

Potpukovnik Pandurević vratio se, s dijelom svojih vojnika, u štab Zvorničke brigade sa žepskog ratišta tek oko podneva subote, 15. srpnja 1995. godine, nakon desetak dana izbivanja. Vojska Republike Srpske zauzela je Srebrenicu 11. srpnja, a 13. srpnja počela su masovna ubojstva zarobljenika pod organizacijskim vodstvom Ljubiše Beare i njemu podređenih lokalnih sigurnosnih oficira. Ubijali su i pravili masovne grobnice pripadnici mnogih vojnih i policijskih formacija Republike Srpske, među njima i više desetaka pripadnika Zvorničke brigade: major Dragan Obrenović operativno je zapovijedao onim dijelovima Zvorničke brigade koji su učestvovali u operaciji ubijanja, ali ništa nije činio mimo Pandurevićeve barem načelne suglasnosti. Pandureviću je, dakle, naređeno da se vrati s ratišta prema Žepi i da preuzme puno zapovijedanje svojim trupama zbog toga što se bila zakomplicirala situacija s kolonom u kojoj je bilo sedam-osam tisuća Bošnjaka, kolonom koja se od 11. srpnja grčevito probijala prema slobodnom teritoriju na sjeveru. Ta kolona u početku je brojala oko 15 tisuća slabo ili nikako naoružanih muškaraca i dječaka, a do 15. srpnja polovina ljudi iz zbjega bila je zarobljena i u velikoj mjeri ubijena: oko tri hiljade i petsto zarobljenih tog dana još se nalazilo u zvorničkim selima Petkovci, Ročević i Pilica. Pandureviću je viša komanda – komanda Drinskog korpusa – naredila da hitno konsolidira svoje snage, pojačane "Vukovima sa Drine" i specijalnim policijskim jedinicama sa zvorničkog područja, i da se do kraja obračuna s bošnjačkom kolonom zarobljavanjem ili ubijanjem u borbi. To je bilo lakše narediti nego provesti u djelo, čega je Pandurević ubrzo postao svjestan: situacija je, ustvari, bila takva da je malobrojnijim pripadnicima Zvorničke brigade prijetila opasnost da budu okruženi i razbijeni, što bi preostalom ljudstvu 28. divizije Armije Bosne i Hercegovine otvorilo mogućnost za napredovanje prema gradu Zvorniku.

U ratnim danima

U ratnim danima

U popodnevnim satima 15. srpnja, kad je već bilo gotovo ranojutarnje strijeljanje Bošnjaka u Petkovcima, i dok je u Ročeviću, to jest na šljunčari u Kozluku, trajalo intenzivno ubijanje, zapovjednik Zvorničke brigade uspostavio je komunikaciju s majorom Šemsudinom Muminovićem iz tuzlanske komande 24. divizije Armije BiH. Na Muminovićevu inicijativu, počeli su oprezno pregovarati o tome da Zvornička brigada otvori koridor u predjelu Baljkovice za nesmetani prolazak bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice na područje pod kontrolom Armije BiH. Pandurević je tog dana odbio tu ideju, jer još uvijek nije doživljavao okolnosti dramatičnima i jer su nadređeni od njega čvrsto zahtijevali da neutralizira bošnjačku kolonu. Oko 19 sati i 30 minuta poslao je izvanredni borbeni izvještaj komandi Drinskog korpusa u kojem je, poslije opisa borbi i navođenja gubitaka svoje brigade u tim borbama, napisao ovako: "Dodatno opterećenje nam predstavlja veliki broj zarobljenika razmeštenih po školama u zoni brigade kao i obaveze obezbeđenja i asanacije terena. Ova komanda više ne može brinuti o ovim problemima jer za to nema ni materijalnih ni drugih snaga. Ukoliko niko ne preuzme ovu brigu biću prinuđen da ih pustim." U tom trenu, "problem sa zarobljenicima" postojao je još samo u Pilici: oko tisuću i petsto Bošnjaka bilo je zatočeno u Domu kulture i u školi u zaselku Kula.

U noći sa subote na nedjelju, s 15. na 16. srpnja 1995., Bošnjaci iz kolone snažno su i očajnički napali položaje Zvorničke brigade. Ofenziva je nastavljena tokom jutra i prijepodneva. To je Pandurevića natjeralo da ozbiljnije razmotri Muminovićev prijedlog: vidio je da njegova jedinica gubi ljude i bitku, a da nema vremena da zatraži i dobije pojačanje, ako bi uopće dobio pojačanje, s obzirom da su snage VRS bile jako razvučene i da je Mladić uvelike precijenio mogućnosti Drinskog korpusa. U nedjelju oko 13 sati uspostavio je komunikaciju s majorom Muminovićem i – bez obavještavanja viših zapovjedništava – postigao s njime sporazum o prekidu vatre i bezuvjetnom otvaranju koridora za slobodni prolazak svih bošnjačkih muškaraca na teritorij pod kontrolom 2. korpusa Armije BiH. Sporazumjeli su se i da manji broj vojnika Armije BiH uđe na područje Zvorničke brigade da bi iznijeli svoje mrtve i ranjene. Tek sat vremena kasnije, kad je dogovor već bio ušao u fazu realizacije, Pandurević je javio Drinskom korpusu da je otvorio "mali koridor" da se izvuku nenaoružani Bošnjaci, a da se Zvornička brigada i dalje nastavlja boriti protiv onih iz kolone koji imaju oružje. Nije saopćio istinu: nije bilo nikakve borbe, dok je rupa u obruču kroz koju su prolazili i goloruki i naoružani Bošnjaci bila široka više stotina metara. U isto vrijeme, u nedjelju kasnije poslijepodne, na Vojnoj ekonomiji "Branjevo" i u obližnjoj Pilici ubijani su i zakopavani posljednji od ukupno oko osam tisuća zarobljenih bošnjačkih muškaraca.

Zapovjednik Zvorničke brigade znao je da će do Ratka Mladića i Radislava Krstića brzo stići istinite vijesti o događajima na širem području Baljkovice, pa se naprosto sakrio u razdoblju od 14 do 18 sati: general Miletić iz Glavnog štaba i general Krstić iz Drinskog korpusa nisu s njime mogli uspostaviti kontakt ni telefonom ni radio-vezom. Zapovjedništvo Drinskog korpusa naredilo je oko 17 sati potpukovniku Vujadinu Popoviću da fizički pronađe Pandurevića kako god zna i umije. Popović se uputio iz Pilice, gdje je upravo bilo okončano završno ubijanje Bošnjaka u Domu kulture, i predvečer konačno došao do Pandurevića blizu lokacije gdje je bio otvoren koridor za prolazak preživjelih srebreničkih Bošnjaka na slobodni teritorij.

Sve je, međutim, već bilo završeno. Popović nije imao što drugo nego saslušati Pandurevićevo objašnjenje i zatim referirati nadređenima da je komandant Zvorničke brigade, sudeći po svemu, postupio razumno i vojnički ispravno, mada samovoljno i suprotno jasnim zapovijedima pretpostavljenih. Glavni štab VRS smjesta je naložio istragu o Pandurevićevom potezu, u Zvornik su u inspekciju poslana trojica pukovnika iz Mladićevog generalštaba, no od toga nije bilo ništa jer je svakom pri zdravoj pameti bilo očigledno da je potpukovnik donio, iz vojničke perspektive, zrelu i inteligentnu odluku. I ne samo da od te istrage nije bilo ništa, nego je Pandurević ubrzo promaknut u čin pukovnika, a dvije-tri godine kasnije i u general-majora Vojske Jugoslavije, odnosno Vojske Srbije. Penzioniran je 2002. godine u Beogradu u činu general-potpukovnika.

"Kad se ta nedjelja, 16. srpnja 1995., sasvim pojednostavi i svede do crno-bijelog, ili kad se isključi razmatranje njegove motivacije, može se reći da je Vinko Pandurević toga dana donio odluku koja je izravno spasila živote stotinama ili tisućama bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice. Nije poslušao iracionalne i neostvarive zapovijedi generala Mladića, odnosno generala Radivoja Miletića i Radislava Krstića, da uništi ili zarobi kolonu koja se probijala prema sjeveru, nego je ljude propustio u život", napisao je autor ovog teksta u knjizi "Beara – dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici" (2016.). I ovo: "Kad se, pak, uključi pitanje motiva, dolazi se do toga da je Pandurević odbio poslušati zapovijed zato što je objektivno bila suluda u odnosu na stvarno stanje na ratištu, a ne zato što je bio humanistički raspoložen i što je pod svaku cijenu htio spašavati živote srebreničkih Bošnjaka. Ponio se kao racionalan, lukav i odgovoran zapovjednik, koji ponajprije vodi računa o životima svojih vojnika, no pretpostavljam da je to od sporedne važnosti ljudima koji su se 16. srpnja 1995. spasili prolaskom kroz Pandurevićev koridor."

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više