Prolazno vrijeme
Dobrih tjedan dana trebalo je Michaelu Crawleyu – vlasniku i glavnom dizajneru australske tvrtke Valley Eyewear čije ručno rađene, luksuzne naočale nose svjetski superstarovi poput Rihanne i Kanyea Westa – da shvati kako snimanje reklamne kampanje u Jasenovcu nije stvar marketinške strategije nego masovne tragedije: porazno prolazno vrijeme. Da je kojim bizarnim slučajem nekom nadobudnom kopirajteru sinulo da za reklamne kulise iskoristi Auschwitz, Buchenwald ili Treblinku – što je, uostalom, prilično hrabar misaoni eksperiment – proces samospoznaje trajao bi, vjerujemo, kudikamo kraće. Ovako, Crawley na prva zgrožena upozorenja da je prešetavanje manekena ispred Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovića isto što i simboličko gaženje po ljudskim leševima kritičarima samouvjereno odgovara kako ‘uopće nisu u pravu’, a njihova je ‘interpretacija spota pogrešna’. Pa dodaje još kako je ‘razočaran’ time što ljudi očekuju da se javno ispriča. Zatim potiho – nakon što se priča zakotrljala ovdašnjim medijima – s web-stranice kompanije uklanja materijale iz Jasenovca, ali ostavlja snimke iz Podgarića, gdje je improviziranu modnu pistu ukrasio Spomenik revoluciji naroda Moslavine Dušana Džamonje. Nešto kasnije, ipak, uklanja i njih. I tada, napokon – punih tjedan dana poslije prvih reakcija, nakon što se oglasila čak i australska židovska zajednica – uspijeva zatomiti vlastito razočaranje ‘pogrešnim interpretacijama’, skrušeno poručivši: ‘Nije nam bila namjera nikoga uvrijediti, posebno zato što se ponosimo činjenicom da smo multikulturalni i tolerantni brend’.
Sedam dana, deseci mejlova, revoltirani tekstovi, službeni prosvjedi: sve je to bilo neophodno da Michael Crawley konačno uoči nešto što bi trebalo biti lako vidljivo čak i kroz najtamnija okna luksuznih, ručno dizajniranih Valley Eyewear naočala. Sedam dana, deseci mejlova, revoltirani tekstovi, službeni prosvjedi: ipak nije bilo dovoljno da ga pokoleba u uvjerenju kako je Valley Eyewear ‘multikulturalan i tolerantan brend’. Jer multikultura i tolerancija kojima se Crawley brendira skrojene su po mjeri razvijenog Zapada, one uključuju model naočala neobavezno nazvan ‘Brigada’ i drugi koji se bez shvatljivijeg razloga zove ‘Belgrade’, one podrazumijevaju editorijale snimane još prije dvije godine pokraj socijalističkih spomenika Bugarske, one ne razlikuju marketinški logo i koncentracijski logor, ne razlikuju novac i Jasenovac. Beograd i Bugarska, Bogdanović i Džamonja, modernistička apstrakcija i spomenički brutalizam: sve je to u osnovi isto, tek fotogenični, egzotični, lako utrživi modni asesoar nejasne istočnoevropske povijesti, tek dopadljivi postkomunistički chic. Zato je moguće u Jasenovcu ono što nije u Auschwitzu, zato se može na periferiji Evrope ono što se ne može u središtu kontinenta i zato se, napokon, danas smije napraviti nešto što nikome – ni u Australiji ni na razvijenom Zapadu – ne bi palo na um onih godina kada su veličanstveni antifašistički spomenici podizani.
Totalitarno Tjentište
A ukoliko još uvijek gajite izvjesne sumnje u to da je degutantna Crawleyeva reklamna kampanja samo sitni refleks daleko krupnijeg zapadnjačkog revizionizma, dozvolite da vam predstavimo – sasvim prigodno, na petu godišnjicu hrvatskog ulaska u Evropsku uniju – nešto što se zove ‘Kulturalna evropska ruta: Arhitektura totalitarnih režima 20. stoljeća’. Kulturalne rute, inače, stari su projekt Vijeća Evrope, za sada ih ima tridesetak i zamišljene su tako da turiste tematski vode kroz različite države: ‘Vikinška ruta’ povučena je od Norveške do Španjolske, ‘Mozartovi putevi’ kroz srednjoevropske i zapadne zemlje, ‘Ruta maslinovog drveta’ tumara Mediteranom, a za jugoistočnu Evropu rezervirana je, evo, ruta koja pod kapom totalitarizma izjednačava Mussolinija, sovjetske satelitske režime i socijalističku Jugoslaviju. Polazi iz Forlija, rodnog kraja fašističkog diktatora, pa veselo kreće na istok, nižući usput Dom kulture izgrađen pedesetih u slovenskom Velenju, Džamonjin Spomen-kompleks podignut na Kozari i posvećen narodnoj borbi protiv fašizma, Dolinu heroja i spomenik palim borcima na Tjentištu… Mussolini i partizani, fašizam i antifašizam: iz perspektive Evropske unije sve je to manje-više isto, i zove se totalitarizam. Hrvatska, začudo, u projektu za sada sudjeluje samo rudarskim gradovima u Raši i Labinu iz fašističkih tridesetih, ali pošto se stvar još uvijek razvija, neće nas pretjerano iznenaditi pokuša li netko u rutu ubaciti kakav antifašistički spomenik ili socijalistički dom kulture.
Pljačke Grčke
Blok žalosnih vijesti s evropske periferije zatvaramo u društvu Aleksisa Ciprasa, uglednog premijera i oglednog primjera kojim je Bruxelles svim zanesenim ljevičarima pokazao kako u Uniji završavaju politički pobunjenici: poraženi, osramoćeni i dobro dresirani. Nesretni Cipras tako ovih dana slavi okončanje osmogodišnjeg ‘programa pomoći’ Grčkoj, radosno objavljuje kako je zemlja otplatila dugove zapadnim vjerovnicima i ponovno stekla ‘političku i financijsku nezavisnost’, a usput se pretvara da mu je promakla službena objava njemačke vlade prema kojoj je samo ta država na ime kamata Grčkoj u međuvremenu uzela skoro tri milijarde eura: takozvana pomoć od samoga se početka, dakle, sastojala naprosto u surovom lihvarenju prezadužene Atene. Riješivši sa sumnjivim uspjehom pitanje ekonomske baze, dezorijentirani se Cipras podjednako neuspješno okrenuo problemima kulturne razgradnje: tek koji dan kasnije zaputio se u London, kako bi ondje po tko zna koji put uzaludno zatražio povrat slavnog Elginovog mramora, neprocjenjive kolekcije frizova i skulptura što su ih Britanci početkom 19. vijeka nonšalantno pokupili s Partenona pa pospremili u Britanski muzej. Odgovor koji je odande dobio nova je potvrda stare teze da možeš izbaciti Britance iz kolonija, ali ne i kolonijalizam iz Britanije: ‘Muzej je jedinstveni izvor znanja za cijeli svijet’, poručili su mu, ‘a skulpture s Partenona presudno su važan dio naše isprepletene svjetske zbirke. One su dio baštine čitavoga čovječanstva i zato nadilaze političke granice.’ O tome da je ‘isprepletena svjetska zbirka’ prikupljena stoljetnim krađama po porobljenim zemljama u muzeju, izgleda, nisu čuli ništa, pa se zato valjda i ne pitaju zašto opljačkani frizovi ne bi mogli ‘nadilaziti političke granice’ u Ateni, umjesto u Londonu. Oni koji se ipak pitaju, odmah cinično odgovaraju da nesposobni Grci ionako ne bi bili u stanju zaštititi i sačuvati vlastite skulpture tako dobro kao što to umjesto njih rade Britanci. Pa smo, eto, na kraju još jednom vidjeli kako kulturna razgradnja precizno odražava ekonomsku bazu: nema, doista, nikakvog razloga da se ispravi nepravda pljačke stare dva stoljeća u državi koju zapadne sile, tek nešto sofisticiranijim bankarskim metodama, legalno pljačkaju i danas.
Hotel Zagorje
Prošloga tjedna okončan je otužni skandal oko naprasnog skidanja predstave ‘Hotel Zagorje’ s repertoara Gavelle, a mi imamo teškoća pri procjeni koji je aspekt priče bjedniji. Činjenica da je predstava eliminirana tek nekoliko dana nakon što je autorica romanesknog predloška Ivana Bodrožić u tjedniku ‘24 Express’ žestoko napala novu zagrebačku pročelnicu za kulturu Anu Lederer i njezine neuvijene najave političke cenzure nepoćudne kulture? Obrazloženje ravnatelja kazališta Borisa Svrtana kako je predstava samo prolongirana za jesen 2020. godine, iako njemu mandat ističe već ove jeseni pa s repertoarom 2020. neće imati baš nikakve veze? Pojašnjenje tamošnjeg Kazališnog vijeća koje tvrdi da se predstava zapravo odgađa zato što ‘osjetljivost i dostojanstvo teme kojom se roman ‘Hotel Zagorje’ bavi zaslužuje financijski tretman, ako ne jednak, onda i veći od uobičajenog’? Poštovanje koje su vijećnici prema ‘osjetljivosti’ i ‘dostojanstvu’ teme vukovarskog prognaništva pokazali tako što su autoricu romana pustili da, skupa s režiserkom Anicom Tomić i dramaturginjom Jelenom Kovačić, već neko vrijeme radi na predstavi samo zato da bi im iznenada otkazali angažman od kojeg umjetnice žive? U kakofoniji kontradiktornih lupetanja, ipak glasamo za šutnju Ane Lederer. Novopostavljenoj pročelnici sektor kulture već, evo, puca po šavovima, gradsko kazalište navrat-nanos prekraja repertoar, ponižava angažirane umjetnice i zapomaže kako nema novca, mediji je dovode u izravnu vezu s političkom cenzurom, ali ona ne pronalazi razlog da javno procijedi barem dvije-tri riječi. Nemamo drugog objašnjenja osim da Ana Lederer računa kako je poruka slučaja Gavella i bez njenih pojašnjenja savršeno jasna.
