Samo tri godine života i rada u Kneževim Vinogradima, u vinskim podrumima i kilometarskim nasadima brojnih vrsta grožđa, bile su dovoljne da Gojko Simić (83) iz Trstenice, sela sjeveroistočno od Vrginmosta, ispeče vinogradarski zanat. No kako tvrdi, također je tom prilikom zaključio "da se ni jedno vino, ma kako kvalitetno bilo, ne može mjeriti s kordunaškom šljivovicom".
- Kad je udarila ona Oluja supruga Miljka, sin Nevenko i ja pobjegli smo glavom bez obzira i nismo se zaustavljali sve do Karađorđeva. Strah da ne nastradamo bio je velik, ali sada mi je žao što nismo ostali na svom ognjištu. U Karađorđevu smo bili kratko, nije nam se baš dopalo. Opet smo krenuli na put i završili u Kopačevu kod Osijeka, gdje smo proveli tri godine. Naviknut na poljoprivredne radove, Gojko se u obližnjim Kneževim Vinogradima prihvatio rada na vinovoj lozi i tako je upoznao sve procese, od prvog do zadnjeg, u proizvodnji vina.
- Svakog jutra po nas je u Kopačevo dolazio autobus i vozio nas u velike vinograde gdje smo radili cijeloga dana. Prošao sam sve vinogradarske radove. Okopavao sam, obrezivao, brao, prevozio ubrano grožđe do preša, punio burad, pretakao i rastakao, flaširao i stavljao boce u ogromne podrume. Naučio sam razlikovati sorte grožđa i vrste vina, ali nikad nisam to vino, ma kako bilo kvalitetno, prihvatio. Prošle su godine, a ja još nisam zaboravio onaj fini okus domaće kordunaške šljivovice i kruškovače. Vino mi je ostalo nekako vodnjikavo, ne bi me zdrmalo kad bih ga potegnuo. Nisam ja nikad bio pijanac. Dnevno sam znao popiti čašicu - dvije rakije a ona prva, jutarnja, nekako bi me uvijek protresla i posložila da bih mogao odmah na rad u njive ili u štalu. Međutim, nikad takvu moć nisam osjetio kod vina - stručno nam objašnjava Gojko.
Zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju… E, pa sad ti vidi. Tamo Hrvat brine o meni, ovdje me Srbi pljačkaju. Pa kakav je to bio rat?
Nakon tri vinogradarske godine, Gojko se s obitelji vratio u rodnu Trstenicu. Nekako su raskrčili i donekle obnovili imanje, ali nevolje su opet zaredale. Sin Nevenko doživio je moždani udar i stradao u prometnoj nesreći pa danas živi s Gojkom u Trstenici i korisnik je socijalne skrbi. Supruga Miljka umrla je šest godina nakon povratka, pa danas Gojko i Nevenko samuju u opustjeloj Trstenici. Svakodnevno i teško radeći, polako prepinju dan za danom. Gojko prima oko 900 kuna poljoprivredne mirovine, Nevenko dobiva isto toliko "socijale". Teško bi to bilo dovoljno za život i plaćanje obaveza pa Simići imaju četrdesetak ovaca zbog kojih primaju državni poticaj. Tu i tamo se proda poneko janje pa se kućni budžet poveća.
- Sve je to nekako do onog vražjeg potresa išlo, ali poslije toga sve je teže. Ali nije to samo zbog potresa. Kuća je malo ispucala ali ima zelenu naljepnicu, već sam nekako naprasno oslabio i ostario, sve poskupjelo, udario rat u Ukrajini i sve ode nekako naopako. Više ni bašću ne obrađujem, od stoke i živine nemam ništa. Pas i mačak su nam je jedino društvo. Selo je opustjelo toliko da više nemam ni komšija u blizini; prvi je par kilometara daleko, pa se rijetko i viđamo. Srce me zaboli kad se sjetim onih prijeratnih vremena kada je u Trstenici bilo gotovo 200 duša i velik broj djece. Danas imamo jednog učenika po kojeg svaki dan stiže školski autobus i vozi ga u Vrginmost u školu pa nazad, objašnjava nam Gojko Simić.
Nekolicina preostalih vremešnih stanovnika Trstenice ne vidi gotovo nikakvu budućnost svoga sela. Obrađeni vrtovi i njive, iz godine u godinu su sve manji što zbog ostarjelih mještana, što zbog divljih zvijeri koji uništiše sve živo. Krumpir su pojele divlje svinje koje već hranu traže i po dvorištima, lisice i jastrebovi potamanile su živinu, a srne i zečevi također se znaju dobro pogostiti u tek izniklim vrtovima.
- Znam ja dobro što će biti za desetak godina od ovog našeg kraja. Mislim da se u ovom dijelu Korduna planira veliko lovište i to čim mi pomremo. Lovci već krstare ovim krajem, grade čeke i lovačke domove. Nisu to baš naši lovci, Kordunaši. Uglavnom su to ljudi iz Zagreba i drugih krajeva. Često navrate i kod mene. Drago mi je kad dođu, malo proljudujemo, popijemo po koju rakijicu i odu, a onda počne pucnjava sa svih strana. Možda bih trebao biti zadovoljan što tamane štetočine, ali nekako mi je uvijek žao divljih životinja koje tu žive s nama otkad je svijeta i vijeka, premda i meni čine itekakvu štetu – govori Gojko.
Prošle godine zasijao je hektar zobi. Kad su klasovi počeli dozrijevati, svaku noć proveo bi na njivi čuvajući urod od divljih svinja. Tek jednu noć, onu uoči žetve, spavao je kod kuće, a ujutro je cijeli hektar zobi bio razrovan i uništen. Na pitanje o zdravstvenom stanju Gojko samo odmahuje glavom. Ne želi pričati niti se žaliti, ali nam pokazuje hrpu tableta i lijekova koje svakodnevno uzima. Ne brine o svom zdravlju, ali itekako pazi na stanje sina Nevenka o kome svakodnevno zdušno skrbi. Kada su se Simići vratili svojoj kući u Trstenicu iz progonstva, kuću su zatekli opljačkanu i opustošenu. Vremenom su pomalo, od ljudi koji su ostali u selu, dolazili do saznanja o imenima pljačkaša, ali nikad nisu nikoga prijavili.
- Zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju. Moj znanac Štef, Hrvat iz Pokupskog, došao je nekoliko sati poslije našeg odlaska u Oluji da nas odvede svojoj kući i zaštiti. Čovjek mi je ponudio pomoć, no ipak smo se odlučili za odlazak u izbjeglištvo. Isto tako, saznao sam da su mi kuću opljačkali moji susjedi srpske nacionalnosti, sve računajući da se neće saznati. E, pa sad ti vidi. Tamo Hrvat brine o meni, ovdje me Srbi pljačkaju. Pa kakav je to bio rat? - pita se Gojko.
