Početak nove akademske godine u Hrvatskoj obilježen je proteklih dana i novim spektaklom u režiji vodećeg dvojca moćnika na Sveučilištu u Zagrebu. Naravno, riječ je o rektoru Damiru Borasu i prorektoru Anti Čoviću, ili obrnuto, kao što ćemo vidjeti. Njihov namjesnik na zagrebačkim Hrvatskim studijima, pročelnik te ustanove Mario Grčević, zabranio je tradicionalno obraćanje studentskog predstavnika na uvodnom predavanju za ovogodišnje brucoše, uz pokušaj da im umjesto njega podvali svoju politički kontroliranu zamjenu. Mediji su primijetili slučaj, no zatim se Grčević poigrao snimkom predavanja u montaži. Podosta nespretno, doduše, pa tom cenzorskom intervencijom nije uspio zavarati nikoga izuzev onih koji na fake news sami i svjesno pristaju. Ali efekt je zabilježen i zagrebačko sveučilište ponovno se našlo u žiži javnosti, tamo gdje se već godinama nameće po urnebesnim i zapanjujućim radnjama navedenog upravnog tandema.

Oktroirani pročelnik Hrvatskih studija Mario Grčević zabranio je tradicionalno obraćanje studentskog predstavnika na uvodnom predavanju za ovogodišnje brucoše, uz pokušaj da im umjesto njega podvali svoju politički kontroliranu zamjenu

Budući da se njihovih pothvata u međuvremenu već nagomilalo, ograničit ćemo se ovom prilikom na aktivnosti koje se tiču Hrvatskih studija. Preskočit ćemo sve ono što su još proljetos izvodili prema Filozofskom fakultetu, kao i nekim drugim sastavnicama sveučilišta. Slava je danas kratka vijeka, i malo tko još pamti npr. Vlatka Previšića, prošlog dekana Filozofskog fakulteta i zvijezdu lanjske sezone u žanru kojim tako intenzivno i marljivo rukovode Boras i Čović.

Grčević nema takav adrenalinski potencijal, kad već spominjemo krug predvođen dvojicom intriganata, ali se sama situacija na povjerenoj mu instituciji razvija zavidno oštro. Sve je počelo prošle godine, kad ga je rektorat oktroirao na čelo fakulteta u naselju Borongaj kao još jedne adrese koja se otela nadzoru autoritarnih i nadasve kvarnih sveučilišnih vlasti. Jer pokazalo se već da najveću domaću akademsku kuću uzurpiraju ljudi zainteresirani isključivo za vlastitu karijeru, pritom bez istinskog znanstveničkog kredibiliteta. Početkom ove godine pak ista lica su kaznila jogunaste Hrvatske studije degradacijom na razinu tzv. sveučilišnog odjela.

Bio je to uvod u srljanje vinovnika krize prema novoj rundi formalno-pravnih nepravilnosti koja će ubrzo eskalirati. No prema kraju ovog članka nastojat ćemo ukazati na mogućnost da i takve činjenice mogu pridonijeti nekom boljem finalu. U raspetljavanju izglednih opcija, inače, kontaktirali smo nekolicinu sugovornika s Hrvatskih studija. Zatražili su da im ne navodimo imena, što ne treba specijalno pojašnjavati, s obzirom na sve što im se čini otkad su pokazali zube gornjem postroju sveučilišne hijerarhije. Na primjer, s Hrvatskih studija je samo ove godine otišlo desetak predavača, uglavnom zbog toga što im ugovor o radu, po isteku, nije produžen. Umjesto njih, dok se na čitavom sveučilištu grozničavo prebire svako novo radno mjesto ili uopće kadar, dovedeno je gotovo dvostruko toliko predavača. I to sve u prilikama koje primarno određuje srozavanje ustanove na status odjela, odnosno stezanje opsega njezina ukupnog djelovanja. A govoreći o formalno-pravnoj nekorektnosti te uredbe, može se reći da je ona prouzročila i apsurdnu faktičnu prekvalificiranost Hrvatskih studija. Jer ne smije se fakultet sa sedam tzv. znanstvenih polja i tri područja proglasiti pukim odjelom kakav se u pravilu bavi samo jednom materijom. Time dolazimo i do sadašnjeg imperativa uredne reakreditacije same te institucije, višegodišnjeg redovnog postupka koji u ovom slučaju završava narednog prosinca, zakonski neodgodivo, a pod vođenjem vladine Agencije za znanost i visoko obrazovanje.

Drugim riječima, država će ubrzo imati punu osnovu da uskrati obnavljanje dopusnice za rad Hrvatskim studijima, da ih praktično ugasi, jer uprava sveučilišta čini sve ne bi li ih onemogućila u propisnom i kvalitetnom radu. Osim blokiranja kroz osvetničku izmjenu pravnog statusa, isto se ogleda na još ponekim koracima poduzetim odozgo, te se Hrvatski studiji dovode pred istek roka za reakreditaciju sasvim nespremni, u stanju inducirane paralize. Štrajk u koji su se proljetos upustili tamošnji nastavnici, recimo, rezultirao je stegovnim postupkom protiv sindikalnog povjerenika Tomislava Janovića, jednog od profesora na Odsjeku za filozofiju, središtu otpora protiv silništva rektorata. Discipliniranje sindikalista nije u međuvremenu zaključeno, postupak i dalje traje, pa i to govori o želji nadređenih da stanje šoka održavaju unedogled.

Borasova i Čovićeva potreba za manipuliranjem ogleda se i u naoko paradoksalnim potezima: gase Odsjek za Filozofiju, a dovode nove svoje ljude i guraju čitavu ustanovu prema gubitku dopusnice, ali ne prepuštaju vođenje drugima

Istovjetno ponašanje uočavamo i na primjeru odnosa prema studentskim predstavnicima, nakon regularno provedenih izbora za Studentski zbor. Sudionici otpora Boras-Čovićevom pritisku osvojili su osam od 11 mjesta, ali nositelji vlasti ponovno izlaz traže u odlaganju konstituiranja zbora. Oni se do danas – ili do uvodnog predavanja za brucoše – prave da taj skup još uvijek ne postoji. Kao i u slučaju Filozofskog fakulteta, neobaziranje na temeljne demokratske i upravne procedure ostaje glavni njihov odgovor na izazove odozdo, iz baze. Motivi su im pritom striktno privatni; taj zaključak probija se i nameće iz čitave arhitekture njihova postupanja s vodećih sveučilišnih pozicija. Pisali smo o Damiru Borasu i Anti Čoviću niz puta, no ponovit ćemo samo onaj dio gradiva koji se tiče Hrvatskih studija. Čović, profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, jedan je od glavnih osnivača te institucije, utemeljene početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kao domoljubne i državotvorne alternative tobože boljševičkom i antihrvatskom Filozofskom fakultetu. Ipak, u međuvremenu se takva politikantska namjena ustanove donekle izlizala, a pojedini njezini dijelovi počeli su živjeti svoje autonomno znanstveno i nastavno djelovanje. Ubrzo, međutim, izlizao se i utjecaj Ante Čovića na Hrvatske studije, što će se u perspektivi pokazati ključnim momentom za ovu priču.

Nekolicina mlađih predavača s Odsjeka za filozofiju – Tomislav Bracanović, Pavel Gregorić, Tomislav Janović, Davor Pećnjak – početkom ovog desetljeća podnijela je niz prijava za plagiranje i autoplagiranje, te pogodovanje u napredovanju i lažiranje podataka, protiv više kolega u istom području. Jedan od njih bio je Ante Čović, drugi je bio Pavo Barišić, prošli ministar znanosti i obrazovanja, treći je bio splitski profesor filozofije Mislav Kukoč itd. Prijave su dugo bile uspješno zataškavane; Boras je tako štitio Čovića dok je bio dekan na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a Čović mu je navodno zatim pomogao da se domogne funkcije rektora. Kukoč je nedavno primljen na Hrvatske studije, nakon što mu radni vijek nakon 65. godine života nije produžen na matičnome splitskom sveučilištu. I ne samo da je primljen na Odsjek za filozofiju, tamo gdje su se još nalazila trojica od četvorice njegovih prijavitelja, nego im je i nametnut za predstojnika odsjeka.

Uzgred rečeno, vodećim protagonistima ove sve teže krize na Sveučilištu u Zagrebu, zajednička je – pored beskrupuloznog karijerizma – i specifična problematika treće životne dobi. Čitave akrobacije s ciljem starosno uvjetovanog produžavanja radnog ugovora i funkcija izvodili su i Boras i Čović i Previšić i Kukoč, kao i Mislav Ježić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, donedavna njihova velika uzdanica u Senatu sveučilišta. No vratimo se Čoviću, ovaj put od početka Borasove lanjske ofenzive na Hrvatske studije. Jer s tadašnjom evokacijom autoplagijata ministra Barišića otkrila se potreba novog zauzdavanja neposlušnika s Borongaja. Boras je taj zadatak – sasvim otvoreno, službeno – povjerio Čoviću, zaobilazeći usput novu prijavu koju protiv potonjeg dostavljaju profesori s Odsjeka za filozofiju, a na temu sukoba interesa, pa ona nikad ne dospijeva do Senata.

Ante Čović nije u sukobu interesa samo zbog one prve prijave koja je ostala u Borasovoj dekanskoj ladici na Filozofskom fakultetu, niti samo zbog ove druge koja mu je ostala u rektorskoj ladici. Jer on je i sam već bio uzvratio kolegama s Hrvatskih studija, pokrenuvši proteklih godina sudske sporove s čak petoricom kolega s tamošnjeg Odsjeka za filozofiju, od kojih nije dobio nijedan. U sukobu interesa je i zbog činjenice da predstavlja Odsjek za filozofiju na drugom fakultetu istog sveučilišta, što ukazuje na evidentnu konkurentnost. Uostalom, ne treba smetnuti s uma da su baš Čović i Grčević prije nekoliko mjeseci na Senatu sveučilišta skrenuli pažnju na takav problematični paralelizam.

Konačno, mnogi su zaboravili da je Čović 1995. godine, nakon smjene s pozicije pročelnika Hrvatskih studija, pisao polemičke tekstove protiv te kuće. No sad je Boras postavio liju da čuva i kuću i kokošinjac, baš kao što će oni zajedno dovesti i Kukoča, u maniri ciničnoj do te mjere da izaziva nevjericu. U međuvremenu, isto društvo je prošlog proljeća čak bilo uznastojalo zvanično ugasiti Odsjek za filozofiju Hrvatskih studija, e da bi ga na kraju – nakon žestokih reakcija javnosti – prepolovili, po upisnoj kvoti. Ipak, udar je nastavljen indirektnom kadrovskom čistkom te instaliranjem fantomskog i navodno privremenog Znanstveno-nastavnog vijeća, dok je s druge strane osnovan i paralelni marionetski sindikat čiju ćemo punu namjenu saznati valjda tek u budućnosti.

Ta budućnost je u ovom času sve samo ne izvjesna – čini se da ni sami spletkari ne mogu biti sigurni kako će se iskobeljati iz gužve koju su prouzročili. Čini se nemogućim ishod u kojem bi Grčević uspio pravno valjano prestrukturirati studijske programe, iako se Čović – veoma indikativno – u Agenciji za znanost i visoko obrazovanje uspio izboriti za krajnje neodređeno pismo očekivanja, onakvo kakvo će mu pružiti dosta prostora za manevriranje. No toliko neodređena struktura ustanove, kao što je ova sadašnja, teško da bi mogla proći neopaženom i u slučaju najsuradljivije nadređene instance, a naročito s rastućim interesom šire javnosti. Utoliko bi bilo više nego logično i dosljedno da država jednostavno ukine Hrvatske studije, jer postaju sve više neodrživi i besmisleni.

S druge strane, nikako ne bi bilo dobro da se na taj način ošteti nedužne nastavnike i studente, te da se honorira destrukcijski inat zavjerenika koji su naumili uništiti sve što ne mogu osobno iskontrolirati. Njihova potreba za manipuliranjem do kraja ogleda se i u naoko paradoksalnim potezima: gase Odsjek za Filozofiju, a dovode nove svoje ljude i guraju čitavu ustanovu prema gubitku dopusnice, ali ne prepuštaju vođenje drugima. Njima očito najviše, uslijed sve složenijih odnosa, odgovara kalkulantski te paušalni pristup do same završnice. I, potom, pokušaj da se ugrabi najveća moguća dobit od ponuđenog, ili makar najmanji mogući gubitak, radi očuvanja drugih privilegija.

Veliku ulogu zato će u narednim mjesecima imati odnos Ministarstva znanosti i obrazovanja prema dvaput ponavljanom zahtjevu za nadzor upravnog rada vodstva Sveučilišta u Zagrebu. Nova ministrica Blaženka Divjak tamo može naći sasvim dovoljno materijala za raščišćavanje situacije, kao što smo i ovdje predočili, pri čemu je jedino sigurno da ukupna konstelacija – jednako u vezi Hrvatskih studija kao i sveučilišta generalno – neće moći ostati ni približno ista. Nemoguće je održati i Hrvatske studije i vladajuću sveučilišnu garnituru netaknutom, bar ne na iole duži rok, a to nam već samo po sebi nagovještava veoma burne predstojeće semestre.