Tranzicija

Dvoje "naših" autora nedavno je objavilo dvije knjige eseja na engleskom jeziku. "Café Europa Revisited" Slavenke Drakulić i "Transition to Nowhere" Borisa Budena pritom se bave sličnim spektrom tema: famoznom "tranzicijom", postkomunističkom memorijom i sudbinom Evrope. Čine to, međutim, iz oprečnih rakursa: u skladu s tim, ni dometi im nisu isti. Dok knjiga Slavenke Drakulić uglavnom markira limite liberalne optike, Budenova pomaže da shvatimo zašto su ti limiti neumitni. Ukoliko to čini iz "radikalno" lijeve perspektive, utoliko bolje: kriteriji "prihvatljivog" mainstream mišljenja, prema kojima je do jučer bila eliminirana svaka suviše "radikalna" pozicija, ionako već neko vrijeme ne mogu prikriti tragove svog intelektualnog kolapsa.

 

Ja

"Café Europa Revisited" svojevrsni je nastavak esejističkog hita "Cafe Europa" iz sredine devedesetih, vremena kada je Slavenka Drakulić tek postala intelektualna zvijezda Zapada. Pišući na engleskom, hrabro je napadala postjugoslavenske nacionalističke režime, razotkrivajući njihov kontinuitet s komunističkom ideologijom koju su upravo razorili. Taj kontinuitet, objašnjavala je, sastojao se u kolektivizmu: u kultu vođe i poslušnoj masi koja ga slijedi, u jednoumlju i jednobezumlju, u onom amorfnom "mi" koje ne ostavlja mjesta ni za kakvo "ja". Njena životna priča, uostalom, najbolje je svjedočila o tome: iz Hrvatske tek što su je protjerali Tuđmanovi kerberi jer se, poput nekolicine "vještica", usudila misliti i govoriti u vlastito ime. Interesantan obrat, međutim, nastupit će kada se tekstovi iz "Caféa Europa" – skupa s izabranim dijelovima njezine druge dvije esejističke knjige, "How We Survived Communism and Even Laughed" (1992.) i "Balkan Express" (1993.) – prvi put pojave u hrvatskom prijevodu, pod naslovom "Kako smo preživjeli" (1997.). U posebnom uvodu za to "domaće" izdanje, Drakulić tada piše kako je, pripremajući tekstove, najednom shvatila koliko često u njima i sama koristi zamjenicu "mi": eno je, napokon, u naslovu. "Mrzim prvo lice množine", govori zato, "ali tek sada, kada ga prepoznajem u vlastitom tekstu, postajem svjesna koliko ga mrzim..." Zašto toliko koristi zamjenicu koju mrzi ipak ne objašnjava: umjesto toga, prisjeća se "vonja tijela" na prvomajskim paradama, odrastanja u "totalitarnom društvu" i rata koji je uslijedio kao "posljedica istog gramatičkog oblika". A razlog se, zapravo, čini jasan: njezini su tekstovi izvorno pisani za Zapadnu publiku koja, u ciničnom obratu, nije tražila individualnu priču, nego egzotično iskustvo "nas" s postkomunističkog Istoka. Ako ih je Slavenka Drakulić zanimala, onda ih je zanimala prvenstveno kao glasnogovornica tog iskustva: dovoljno "svoja" da iz njega istupi kako bi im ga mogla "prevesti", ali ne baš toliko svoja da pritom ipak ne ostane jedna od "nas". Posve je logično da se autorici ovaj paradoks ukazao tek kada je jednom "prevedeno" iskustvo krenula prevoditi natrag na hrvatski. I nije pritom riječ o moralnoj nedosljednosti ili svjesnoj izdaji principa individualnosti. Riječ je, naprosto, o zakonima tržišta za koje je pisala, zakonima koji su povremeno oblikovali njene tekstove više nego ona sama: sve do razine doslovnog brisanja autorskog "ja".

 

Ironija

Zakone tržišta u međuvremenu smo dobro upoznali svi, a što smo ih bolje upoznavali, to smo manje bili "mi". Jer "mi", na kraju krajeva, ipak nije samo gramatičko lice totalitarizma: "mi" može biti i lozinka solidarnosti, organizirane borbe ili kolektivnog otpora. Baš kao što "ja" nije uvijek signal kritičke hrabrosti, nego umije biti prokletstvo nezaposlenog ili prekarnog radnika. A dok smo te razlike mukotrpno učili, jedna se razlika urušavala: ona naizgled tako jasna distinkcija između "normalnog", razvijenog Zapada i musavog, postkomunističkog Istoka. Jer doista: kako govoriti o visokim zapadnim standardima danas, nakon uspona zapadnoevropske desnice i nakon Brexita, nakon antiimigrantske histerije koja se raširila sve do pitome Skandinavije, nakon Trumpa i volstritovskog sloma globalne ekonomije? Takvim pitanjima obilježena je zato "Café Europa Revisited". Slavenka Drakulić sada progovara o koroziji socijalne države i panevropskom prekarijatu koji kruži od metropole do metropole: govori o tržišnim udarima na javno zdravstvo i o "renacionalizaciji" Unije. U tim je dionicama knjiga ujedno i najzanimljivija. Problem je što dionice nisu pretjerano duge: okosnicu novih eseja i dalje postavlja stari jaz između Istoka i Zapada pa čitamo o tome kako smo "mi" iz postkomunističkih država devedesetih imali "djetinjasta očekivanja", kako nas koči totalitarni mentalitet i kako ispod privida kapitalizma svako malo probije "pravi", divlji Balkan.

Dobar primjer dometa takve optike nudi esej "When Aunt Angela Met Donald Trump". Otvara ga prizor susreta njemačke kancelarke i tadašnjeg predsjednika SAD-a, na kojem on nastupa standardno sirovo. Trump, međutim, već nakon nekoliko uvodnih stranica neobjašnjivo iščezava iz teksta, ustupajući mjesto usporedbi Angele Merkel i Viktora Orbána. Oboje su, tumači Slavenka Drakulić, odrasli na komunističkom Istoku, ali ona je živjela blizu zapadne granice, a i bila je religiozno odgojena: to je izdvaja. Orbán, s druge strane, ostaje prototipom istočnoevropskog političara: biljeg komunističke prošlosti nije upisan samo u njegov autoritarni stil vladavine, nacionalizam i ksenofobiju, nego čak i u fizičku pojavu, odijela koja mu smiješno stoje i građu tijela. Ali nije li sve to – zazorna pojava, autoritarni stil vladanja, ksenofobija – ujedno i perfektan opis Donalda Trumpa? I kako da onda objasnimo njega, ako nam nije stigao s komunističkog Istoka? Očito nikako: zato je, valjda, morao netragom nestati iz eseja tek što se pojavio u njegovom naslovu. Još upečatljiviji primjer donosi tekst "Women, Harassment, East, West" u kojem Slavenka Drakulić piše o #MeToo kampanji, uvjerena da se ozbiljniji pokret protiv seksualnog nasilja naprosto ne može dogoditi na istoku Evrope – a posebno ne na Balkanu – i to zbog, jasno, komunističkog mentalnog nasljeđa. Ali dok knjigu čitamo, takav se pokret upravo odvija: stvarnost je, izgleda, porekla knjigu tek što je knjiga izišla.

U zbroju, "Café Europa Revisited" prožima čudna ironija: dok zb(i)rka eseja pokušava dokazati kako istočna Evropa i dalje kaska za Zapadom jer je ostala "mentalno" zarobljena vlastitom prošlošću, autorici uporno izmiče pogled na sadašnjost baš zato što ostaje zarobljena vlastitim zastarjelim idejama o odnosu Istoka i Zapada.

 

Djeca

Eto zašto ima smisla novu knjigu Slavenke Drakulić čitati usporedno s novom knjigom Borisa Budena. U tridesetak eseja, napisanih kroz posljednje dvije decenije, on dekonstruira upravo temeljni tranzicijski mit o fatalnoj zaostalosti Istoka. Ta je ideološka laž, tumači, preko noći izbrisala revolucionarni zanos rušenja starog sistema: ljudi koji su posve sami, bez ičije pomoći, krajem osamdesetih oborili vlast komunističkih partija najednom su proglašeni nesposobnom, nemuštom "djecom", a osjećaj otvorene budućnosti zamijenila je unaprijed zadana matrica uzaludnog hvatanja priključka s visokim standardima Zapada. Retoričku kulisu obrata postavlja pritom sva sila infantilizacijskih metafora o političkoj "nezrelosti" i o demokraciji koja je još uvijek "u povojima", koja pravi "prve korake" i polaže evropske "ispite": čovjeku odmah na um padnu ona "djetinjasta očekivanja" što ih se Slavenka Drakulić prisjeća. Samo, nakon katalonskih sukoba i Brexita, nakon Trumpa i Borisa Johnsona, nakon panevropskog uspona nacionalističkih pokreta i ksenofobnih stranaka, nakon ekonomske krize koju smo preživjeli i ekološke koja nas tek čeka, nije li napokon vrijeme da se pitanje postavi drukčije: što ako je djetinjasto zapravo bilo povjerenje Zapada u sposobnost vlastitih institucija? I što ako daleko najgori primjer tranzicije – krvavi krah Jugoslavije – nije značio neobjašnjivi povratak atavizmima etničke prošlosti, nego je Evropi i Zapadu nosio zlokobnu poruku iz njihove budućnosti?

 

Mi

Poanta paralelnog čitanja novih knjiga eseja dvoje "naših" autora – koji odavno nisu "naši" ne samo zato što oboje uglavnom žive na Zapadu, nego i zato što sudjeluju na svjetskom tržištu ideja – sastoji se u međusobnom osvjetljavanju njihovih pozicija. Nije stvar u tome da se zaključi kako je Buden "bolji autor" od Slavenke Drakulić: smislenije je ispitati po čemu je autorski drukčiji. A ključ razlike – čini se – donosi njegova refleksija vlastite pozicije. U esejima iz "Transition to Nowhere", mahom posvećenima novijoj i suvremenoj umjetnosti – od filmova Želimira Žilnika i Dušana Makavejeva do radova Šejle Kamerić i Maje Bajević – Buden ne fingira distancu samo(za)dovoljnog kulturnog kritičara. Naprotiv, podcrtava, svi su ti tekstovi bili naručeni i plaćeni: globalnom pogonu suvremene umjetnosti očito je trebalo stručno mišljenje kojim će ispuniti svoje časopise, zbornike i kataloge. Nije teško pogoditi u čemu se sastoji specifična vrsta iskustva i znanja koju je umjetnički sustav pritom unajmio. "Moj zadatak", piše Buden, "bio je da epistemički predstavljam postkomunističku istočnu Evropu." Upravo ono što Slavenka Drakulić prešućuje i što će joj se poput bumeranga vratiti u uvodu hrvatskog izdanja engleskih eseja – problem vlastite pozicije na svjetskom tržištu ideja – Buden tako spremno gura u prvi plan. Ali da bi se ostvarila ova elementarna autorefleksija, kako vidimo, treba poći od materijalnih uvjeta vlastitog intelektualnog rada.

Na sreću, nešto se pritom dobije zauzvrat: pišući mahom o umjetnosti, Buden "iznutra" raskrinkava sveprisutnu kulturalizaciju sjećanja na nekadašnje društvene borbe i preispituje "prevođenje" današnjih socijalnih antagonizama na jezik "kulturnih razlika", među kojima ona između Istoka i Zapada sigurno nije najmanja. Odgovornost kulturnog kritičara danas – naizgled paradoksalno – sastoji se tako u tome da piše "protiv" kulture: barem utoliko ukoliko je kultura postala prostor prikrivanja ključnih političkih i društvenih sukoba.

Tko zna: možda je spašavanje onoga "mi", što ga je liberalna hegemonija nonšalantno pospremila u muzej relikvija totalitarne prošlosti, prvi korak prema tom cilju. Jer na pitanja što ih postavlja nova, podešnjela, klasno rascijepljena Evropa dok grabi prema rubu ekološkog kolapsa može i treba odgovoriti svatko za sebe. Ali razloge zbog kojih se takva pitanja otvaraju baš nitko ne može promijeniti sam.