Feminizam, tema o kojoj se sve donedavno u hrvatskom javnom prostoru dominantno šutjelo, ovih je dana otplesao svoj puni krug: od aktivističkih grupa, preko medija srednje struje, da bi se naposljetku ponovno vratio na raspravu malim, alternativnim medijima te članicama i članovima nevladinih organizacija.
Negdje uoči Međunarodnog dana žena, jedinog dana u godini prigodničarski rezerviranog za ‘ženske’ teme, medijskim prostorom i društvenim mrežama zabljesnula je rasprava o (ne)primjerenosti nastupa Nives Zeljković, poznatije kao Celzijus, u Koncertnoj dvorani ‘Vatroslav Lisinski’, najavljenog i održanog 1. aprila u Maloj dvorani. Budući da je svečanu pozornicu ovog hrama klasične glazbe već u nekoliko navrata ukaljao HDZ, počevši od februara 1990. kada je tamo održan prvi Opći sabor te stranke, a nedavno je to učinio i dvojac uvijek gladan zarade – Miroslav Škoro i Tonči Huljić – koncert Nives Celzijus ni po čemu nije trebao odudarati od sada već standardno šarenog rasporeda Dvorane.
Za drugačiji scenarij pobrinuo se Karlo Hubak, uznemireni građanin koji je medijima odaslao otvoreno protestno pismo. Ovaj mladi glazbenik poveo je malograđansku raspravu o dobrom ukusu, pri čemu je sočno zagrezao u mizoginiju. ‘U isto vrijeme dok će na katu zvučati Bachova Muka po Mateju, u sjećanje na Milana Horvata, u prizemlju će, kao u izlogu mesnice, paradirati jedna žena’, naveo je Hubak i instantno utjecao na rasprodaju koncerta i masovnu podršku ‘toj ženi’.
Zbog ovog pamfleta uzjogunila se sva sila novinara, estradnih kolega i aktivista različitih profila. Tako se u kratkom razdoblju mogla pročitati šarada tekstova podrške Nives Celzijus iz pera feministički profiliranih autorica sve do EPH-ovih kulturnih ‘prvaka’ poput Tomislava Čadeža. Iako su je branili s pravom, svi su pritom, nažalost, propustili dubinski sagledati lik i djelo ove pjevačice. Riječ je o proizvodu rigidnog patrijarhata pod egidom feminizma, s kojim zapravo nema veze, a kakav već decenijama hara svjetskim top-listama. Isticanje u prvi plan seks-skandala, izdavanje autobiografije na istu temu (kojoj je nagrada ‘Kiklop’, također zbog malograđanskog dušebrižništva, dodijeljena nekoliko godina prekasno), opjevavanje ‘kite cvijeća’ i novoizabrane predsjednice, zatim prisustvo umjetnice na inauguraciji iste i, naposljetku, objektivizacija ženskog tijela, dokaz su da je estradna pojava Nives Celzijus prije svega dobro promišljen proizvodni projekt popularne kulture.
Da bismo se uvjerili da je prvenstveno riječ o muškoj ideji kreiranoj s ciljem poticanja tuđe, ponovno muške, dominantno heteroseksualne žudnje, dovoljno je pogledati tko je osoba koja brine o glancanju te objektivizirane slike u javnosti. Riječ je o njenom menadžeru Vedranu Strukaru, showbiz novinaru koji je tabloidnu karijeru izgradio u ugaslom tjedniku ‘Arena’. Ranije su pjevačici svesrdnu pomoć u promociji spomenute autobiografije također pružali muškarci sličnog profila: uz grotesknog don Anđelka Kaćunka, poznatijeg po pojavljivanju na žutim stranicama negoli po crkvenim propovijedima, tu je bio i Denis Kuljiš, ocvali bard pavićevskog žurnalizma. Potonji, sa spomenutim Čadežom i Strukarom, ovdje tvori EPH-ovsko bivše ili sadašnje sveto trojstvo. Naime, temeljenje novinarskog zanata na pretvaranju informacije u dobro prodavanu, ali teško probavljivu robu, odličan je temelj za svaki bivši, sadašnji, a u Čadežovom slučaju možda budući iskorak u marketinške vode. Nakon spektakla u ‘Lisinskom’, Nives Celzijus ostat će ipak samo prekarna estradna radnica, koja će se vratiti u seoske diskoteke, pri čemu treba citirati nju samu: ‘Život na hrvatskoj estradi je takav da ste jednog dana u Parizu, a sutra opet na parizeru’.
Rasprava o koncertu u ‘Lisinskom’, koja nije odmakla od površne, afirmativne argumentacije, naposljetku je stvorila lažnu sliku o Nives Celzijus kao feminističkoj ikoni. A baš takva Celzijus idealno se uklopila u feminističku srednju struju, koja u našim krajevima već godinama dominantno nosi libertarijanski atribut. Stoga ne bi čudilo da se uskoro nađe u ulozi gošće na nekoj budućoj tribini pod nazivom ‘Što pametna žena treba znati?’ Sudeći prema onoj, prije dva tjedna održanoj u Zagrebačkoj gradskoj knjižnici, tamo će se idealno uklopiti. Društvo će joj, ako bude sreće i ponovljenog scenarija, praviti književnica Ivana Simić Bodrožić, koja se u feminističkim krugovima ‘proslavila’ solidariziranjem s Konzumovom blagajnicom ‘čiji trbuh i grudi i salo su stvarni, i lice bez šminke je stvarno, i obješena koža koja titra ispod rukava, i umor oko očiju i rezignirani ton glasa’. Zatim pjevačica Ida Prester, pseudoalternativna posvuduša znana i pod vlastitom parolom ‘pametna žena zna koliko može izvući iz muža’, te književnica i novinarka Maja Hrgović, čiji feministički domet gotovo da i ne seže dalje od glasnog izgovaranja prostog sinonima za ženski spolni organ u televizijskom elitnom terminu.
