Ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić od svojih je ranijih radova na hrvatskom jeziku sastavio najmanje pet od deset poglavlja doktorata objavljenog na njemačkom jeziku. Četiri poglavlja kopije su ministrovih samostalno objavljenih znanstvenih članaka, dok je jedno preneseno iz njegova magisterija. Razvidno je to iz analize njegovih radova, napisanih od 1985. do 1990. godine. ‘Novosti’ su došle u posjed originalnog Barišićeva magistarskog rada, kao i knjige iz 1992. godine koja je nastala iz njegove doktorske disertacije i niza članaka koji će bez izmjena biti pretvoreni u poglavlja doktorata pod nazivom ‘Welt und Ethos. Hegels Stellung zum Untergang des Abendlandes’. Uspoređujući rečene radove, izračunali smo da je Barišićeva disertacija sačinjena od najmanje 62 posto stranica koje je prethodno objavljivao kao samostalne znanstvene članke ili dio magisterija na hrvatskom jeziku.
Sveučilište koje je propustilo primijetiti i sankcionirati plagijat osjeća se prevarenim i sigurno, ako je ozbiljno, neće imati razloga progledati kroz prste onome tko ih je prevario – kaže Dejan Jović
Naša analiza potvrdila je teze znanstvenika Ivana Đikića i sveučilišnog profesora Jure Zovka, koji su prijavili Barišića Sveučilištu u Augsburgu, gdje je 1989. obranio doktorsku disertaciju. Đikić i Zovko prozvali su ministra obrazovanja za ‘autoplagijat’ jer nigdje nije naznačio da je sadržaj njegove knjige-doktorske disertacije objavljene na njemačkom jeziku zapravo kompilacija ranije publiciranih znanstvenih radova na hrvatskom jeziku, bez ikakvih dorada ili preinaka, pa tako ni u slučaju poglavlja iz magisterija. Time je, istaknuli su u više medijskih istupa, Barišić prekršio proceduru pri izradi doktorata i počinio prijevaru jer čitatelj knjige stječe dojam da je riječ o izvornom znanstvenom djelu.
Barišić je, između ostalog, u ovu knjigu uvrstio članke ‘Svijet i povijest kod Hegela’ (Filozofska istraživanja, 1988.), ‘Heideggerovo tumačenje Hegelova svijeta i vremena’ (Godišnjak za povijest filozofije 7, 1989.), ‘Pojam svijeta između duha i prirode’ (Godišnjak za povijest filozofije 6, 1988.) i dva poglavlja iz knjige ‘Dijalektika običajnosti: Utemeljenje filozofije prava u Hegela’, objavljene u Zagrebu 1988. godine. Jedno od ovih poglavlja – Dijalektika običajnosti – izravno je i doslovno kopirano iz Barišićeva magisterija, koji je obranio 1985. godine na Interuniverzitetskom centru za postdiplomske studije u Dubrovniku.
Provjerom sadržaja sporne knjige potvrdili smo Đikićeve i Zovkove navode: Barišić doista nigdje u knjizi nije naznačio da je neke dijelove već publicirao kao članke i magisterij. S druge strane, većina originalnih članaka okarakterizirana je u časopisima kao izvorni znanstveni radovi, što je Barišiću omogućilo stjecanje bodova i naknadnu obranu doktorske disertacije.
Jedno od ovih poglavlja, ‘Dijalektika običajnosti’, doslovno je kopirano iz Barišićeva magisterija, koji je obranio 1985. godine na Interuniverzitetskom centru za postdiplomske studije u Dubrovniku
Osim u doktoratu, pokazuje naša analiza, i druga poglavlja magisterija objavljivana su u časopisima bez navođenja te činjenice. Jedno je publicirano kao izvorni znanstveni rad godinu dana nakon objave magisterija u časopisu Politička misao, koji je uređivao Davor Rodin, član komisije za ocjenu i obranu Barišićeva magisterija, dok su preostala dva tiskana u Filozofskim istraživanjima iste godine kad i magisterij, u vrijeme kad je urednik ovog časopisa bio Ante Čović, a zamjenik Barišić.
Ministar, međutim, u potpunosti odbacuje navode iz Đikićeve i Zovkove prijave. Reagirajući na prijavu, Barišić je prošloga tjedna u priopćenju za javnost istaknuo da je postupak prihvaćanja i objavljivanja disertacije proveden u skladu s ‘Promocijskim pravilima’ Sveučilišta u Augsburgu, odnosno da optužba ‘nema nikakva uporišta u zakonima i propisima SR Njemačke ni u propisima Sveučilišta u Augsburgu, koje je moju disertaciju prihvatilo i ocijenilo’.
Pozvao se pritom na pravila rečenog Sveučilišta za koja tvrdi da su bila na snazi 1989. godine, kad je stekao doktorsku titulu. Prema tim pravilima, tvrdi Barišić, ‘za disertaciju se može prihvatiti i više radova kandidata na istom stručnom području, ako kao cjelina imaju znatno znanstveno značenje’, te da ‘radovi mogu biti već objavljeni’. Barišić je pritom, kao i u drugim javnim istupima, prešutio meritum problema na koji upozoravaju Zovko i Đikić: činjenicu da nigdje nije citirao izvore ovih konkretnih sadržaja, bilo u predgovoru knjige nastale od doktorata, bilo u sadržaju ili popisu literature.
Međutim, pravilnik iz 1986. čija je pravila Barišić morao poštivati, u članku 5., stavku 8., navodi da je ‘zahtjevu za promociju potrebno priložiti dokument u kojem se izjavljuje da je doktorski kandidat sam napisao disertaciju, da se nije služio tuđom pomoći, da nije koristio druge članke nego one koji su navedeni u popisu literature i da je sva mjesta, koja su iz druge literature doslovce ili odgovarajuće preuzeta, kao takva označio’. Čak i da je mogao ispuniti doktorat s velikim postotkom prijašnjih autorskih radova, Barišić je dakle morao potpisati izjavu da je naveo sve izvore. No to u slučaju spornih članaka i dijelova magisterija nigdje nije naznačeno. Štoviše, u Pravilniku istog fakulteta iz 2014. također stoji da su dopušteni prethodno objavljeni dijelovi, ali jedino pod uvjetom da su ‘primjereno označeni u tekstu disertacije’.
U svojoj obrani Barišić je istaknuo i da pojam autoplagijata u Hrvatskoj još nije ‘prepoznat kao oblik neetičnog ponašanja’, jer ga Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju tek planira ugraditi u Etički kodeks. No u Njemačkoj je tumačenje autoplagijata ili recikliranih tekstova posljednjih godina postalo predmet akademskih rasprava. U članku iz 2013., povjerenik za ‘dobru znanstvenu praksu’ Sveučilišta u Regensburgu, prof. dr. Christoph Meinel, tako ukazuje na nedopustivost upotrebe ranijih radova za stjecanje doktorata – kao i u slučaju magistarskih radova – bez izričite naznake o tome. Pozvao se pritom na ‘pravila dobre znanstvene prakse’ kakve objavljuje Njemačka istraživačka fondacija (DFG), središnja organizacija koja promovira istraživanja na fakultetima i drugim institucijama u Njemačkoj. DFG je problematizirao i upotrebu magistarskog rada za doktorat u kontekstu činjenice da je potonje zvanje viši stupanj od magisterija.
- Možemo zaključiti da je autoplagijat protiv pravila dobre znanstvene prakse kada se koriste identični originalni radovi koji su objavljeni, a da to nije naznačeno - istaknuo je Meinel, citirajući jedan rad u kojem također stoji da ovo pravilo vrijedi za svaku buduću publikaciju disertacije.
Profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dejan Jović za ‘Novosti’ kaže da se u nekim doktoratima dopušta prethodna objava vlastitih radova, uz ograničenu količinu takvog sadržaja i pod uvjetom da se navede gdje su ranije objavljeni. Naglašava da se studente doktorskih studija potiče da objavljuju tijekom studiranja i da te radove koriste u doktoratu, ističući da je problematična praksa ako se u rad uključi nešto što je objavljeno prije studiranja.
- Posebno je ozbiljan prekršaj rad za koji ste već dobili jedno zvanje uključiti, a naročito bez jasnog identificiranja, u rad za koji se traži drugo zvanje. To se ne dopušta čak ni na razini studentskih eseja, koje recimo ne možete uključiti tek tako u diplomski rad - kaže Jović, zamoljen da komentira situaciju kad se dio magisterija doslovno prenosi u disertaciju.
Iz iskustva desetogodišnjeg predavanja na inozemnom sveučilištu kaže da se prijave za plagijat vrlo ozbiljno istražuju jer pokažu li se optužbe točnima, to bi umanjilo ugled institucije koja je dala doktorat, kao i ispitivača koji su sudjelovali u ocjenjivanju.
- Sveučilište koje je propustilo primijetiti i sankcionirati plagijat osjeća se prevarenim i sigurno, ako je ozbiljno, neće imati razloga progledati kroz prste onome tko ih je prevario. Posebno kad se radi o javnim ličnostima, političarima, profesorima i drugima za koje se može pretpostaviti da su imali određenih koristi od doktorske titule koju su dobili, kao što su javni status, ugled i materijalna korist - kaže Jović.
Zadnju akademsku riječ u slučaju Barišićeva doktorata dat će Sveučilište u Augsburgu, odakle su ‘Novostima’ potvrdili primitak prijave.
- Nakon potvrde identiteta prijavitelja, odlučit ćemo o pokretanju formalne istrage, koja je standardna procedura u ovim slučajevima - poručili su, dodajući kako u ovom trenutku ne mogu govoriti koliko će trajati postupak.
Potvrdi li se optužba iz prijave, HDZ-ovi partneri u Vladi iz Mosta najavili su preko političkog tajnika Nikole Grmoje kako ‘Barišić nema šanse da ostane ministar’. Takva najava uslijedila je nakon glasanja o povjerenju ministru obrazovanja u Saboru tijekom kojeg su svi Mostovi zastupnici bili suzdržani. Barišić je tako politički preživio optužbe za plagiranje drugih autora, potvrđene i od Odbora za etiku.
Mostovi istureni predstavnici, baš kao i premijer Andrej Plenković, nekoliko dana prije glasanja bili su u detalje upoznati sa sadržajem prijave koja je odaslana u Augsburg. Unatoč tome, premijer je u saborskoj raspravi nastavio žestoko i teatralno braniti kompromitiranog ministra i dokazanog plagijatora. Problem je sveo na ‘jednu fusnotu’, iako je Barišić prema prijašnjim prijavama preuzimao ideje i formulacije više autora te neke dijelove s Wikipedije, na što su ‘Novosti’ ukazale još u listopadu prošle godine.
Naknadno će Ivan Đikić u otvorenom pismu premijeru taksativno pobrojati sporne dijelove Barišićevih članaka. Plenković mu je odgovorio za vrijeme saborske rasprave o povjerenju Barišiću, iskoristivši priliku da ovog znanstvenika okarakterizira kao lažova i ‘eksternaliziranog savjetnika oporbe’ koji se miješa u područje o kojem ništa ne zna. Upravo je taj njegov nastup bio jedan od ključnih argumenata za Đikićevu najavu potpunog profesionalnog povlačenja iz Hrvatske. Otvorenim pismom podsjetio je da ga je Plenković ‘javno i nekorektno napao u Saboru’, predstavivši se tamo kao ‘moćni branitelj plagiranja, koji ne želi kritički pročitati činjenice i dokumente’.
- Slučaj Barišić trebalo je riješiti prije na temelju priloženih činjenica i službenih odluka Odbora za etiku te kao takav nije trebao biti tema neprimjerene rasprave u Saboru - rekao je Đikić, ne želeći, baš kao ni Zovko, za ‘Novosti’ komentirati sadržaj prijave koja je poslana u Augsburg da ne bi, kako kažu, kompromitirali sam postupak.
