Nino Raspudić, saborski zastupnik Mosta, u posljednje vrijeme u više navrata iznio je ideju o nekoj vrsti prijelazne ili tehničke lijevo-desne vlade koja bi se formirala nakon idućih parlamentarnih izbora u slučaju da rezultat tih izbora bude takav da ne omogućava stvaranje vladajuće koalicije politički srodnijih stranaka ljevice, manjinskih zastupnika i centrističkih opcija. Vezivno tkivo takvog okupljanja bila bi široko shvaćena bitka protiv korupcije, političkog kriminala i klijentelizma koji su pod HDZ-om Andreja Plenkovića potpuno ovladali Hrvatskom. "Jasno je da to ne bi mogla biti politička vlada, ali može se postići dogovor između ljevice i desnice da se privremeno podrži jedna prijelazna, tehnička vlada koja bi provela nekoliko reformi, koje bi bile od krucijalne važnosti", rekao je Raspudić u Večernjem listu i dodao: "Ljevica mora shvatiti da na ovaj način ne varaju svoje birače, jer to ne bi bila politička vlada."

Ako i ostavimo po strani da bi ovaj koncept bio, zapravo, jedini način da se Most nađe u vladajućoj koaliciji, jer s HDZ-om naprosto ne mogu opet čak kad bi HDZ i bio zainteresiran za takvu kombinaciju, ostaju mnoge važne nedoumice koje dovode u pitanje provedivost Raspudićeve zamisli u stvarni politički život. Tko bi bio predsjednik takve vlade, odnosno po kojim bi se kriterijima izabralo premijera? Da li bi na ministarskim pozicijama bili istaknuti funkcionari stranaka koje bi sačinjavale koaliciju na vlasti ili izvanstranačke ličnosti delegirane iz vladajućih partija? Tko bi donosio odluke o drugim bitnim kadrovskim rješenjima koja su u nadležnosti Vlade? Kakva bi bila ekonomska politika "nepolitičke" vlade? Na koji bi se način pristupilo problemima zdravstva, obrazovanja, mirovinskog sustava? Može li se kompletno djelovanje izvršne vlasti tokom četiri godine, pa čak i tokom samo dvije godine, svesti na iskorjenjivanje korupcije i klijentelizma, to jest na "tehničku" demontažu HDZ-ovske mreže koja je zagospodarila gotovo svim porama države i društva?

Odgovor na posljednje pitanje glasi: naravno da se vlast ne može posvetiti isključivo jednom problemu, koliko god taj problem bio težak, jer građani cijelo vrijeme moraju živjeti od svojih primanja, moraju se liječiti, moraju se školovati ili školovati svoju djecu... To podrazumijeva neophodnost političkih dogovora i kompromisa mimo osnovne vezivne ideje, a tu bi mogle nastupiti nepremostive poteškoće. Što, međutim, ako se ispostavi da je takav savez jedina opcija za micanje HDZ-a s vlasti, a ne bi bilo iznenađenje da se dogodi upravo tako, mada je teško biti prognozer u situaciji kad se još uvijek ne zna po kojim će se pravilima odvijati parlamentarni izbori i hoće li se do izbora pojaviti još neka relevantna stranka ili lista? Što ako se sadašnji opozicionari za otprilike godinu dana nađu pred dvojbom u kojoj će na jednoj strani biti slanje HDZ-a u opoziciju, a na drugoj ustrajavanje na realizaciji vlastitih ideoloških ili svjetonazorskih stavova?

Prema dosadašnjim izjavama čelnika SDP-a, ta stranka ipak ne zatvara vrata koaliciji s desnicom. "Teško mi je zamisliti takav dogovor", rekao je Peđa Grbin za Večernji list, "ali ako bi do njega došlo u nekoj varijanti, popis onoga što treba dogovoriti bio bi znatno duži od onoga što predlaže Raspudić." Sandri Benčić, sukoordinatorici platforme Možemo!, nije prihvatljiva Raspudićeva zamisao. "Priča o tehničkim vladama, a posebice ta ideja da će na godinu dana sve u državi stati osim što će se događati određene smjene ljudi koje je HDZ postavio na pozicije, potpuno je promašena. Hrvatska ne može stati na godinu ili dvije samo zato što Most više nema nikakav koalicijski potencijal", smatra ona. Njezino je razmišljanje sasvim razumljivo s obzirom na to kakav je politički profil prosječnog birača na čiji glas Možemo! računa, kao što je razumljiv i njezin predizborni optimizam, no gledano iz današnje perspektive, nije realno da će SDP, Možemo! i relativno im bliske lijeve i liberalne stranke doći do većine uz Saboru bez Mosta, a možda će im trebati i još poneka ruka iz stranaka desnijih od Mosta. Realnije je, dakle, da će iskočiti dilema koju smo već spomenuli: je li veća šteta od još četiri godine HDZ-ove vladavine ili od sastavljanja vlasti u kojoj bi sudjelovale i stranke suprotnih ideoloških pozicija?

Kad bi opozicijski lideri svoj posao shvaćali ozbiljnije nego što ga shvaćaju, već bi se naveliko, daleko od javnosti, razgovaralo o tome koja pitanja se ne bi forsiralo, o područjima u kojima postoje velika razilaženja i o tome kako umanjiti međusobne tenzije, o tome tko je spreman na kakav i koliki ustupak, koji ljudi bi činili okosnicu takve vlade... Možda bi se u tim razgovorima došlo do zaključka da suradnja nije moguća i da bi lijevo-desna koalicija na vlasti bila nefunkcionalna, ali nije logično i vjerodostojno bazirati svu svoju politiku na kritici HDZ-ovog pogubnog modela vladanja, a ne razgovarati o postizbornoj soluciji koje se u HDZ-u najviše pribojavaju.