Enciklopedijske natuknice govore o ikonoklazmu kao o vjerovanju da je važno uništiti ikone, slike i skulpture, koje u jednom društvu više nisu poželjne sa stanovišta sadašnjeg trenutka. Ta je praksa stara koliko i klasno društvo i vezana je uz promjene poredaka, vladara, vjera (naročito) u svim epohama.
Je li taj proces danas na djelu u SAD-u i Evropi i koje su sličnosti i razlike između ‘brisanja’ povijesti u postsocijalističkim zemljama, uključivo s našima, od 1989. do danas i aktualnih događaja na zapadu, ponajviše u angloameričkom svijetu, potaknutih antirasističkim i antikolonijalnim pobunama i pokretima poput Black Lives Matter? O tome smo razgovarali s povjesničarkom umjetnosti i aktivistkinjom Sanjom Horvatinčić, a konzultirali smo i tekst ‘Ikonoklastički prijelomi’, objavljen nedavno u časopisu ‘Disenz’, slovenskog teoretičara Gala Kirna, koji se bavi i partizanskim prijelomima i kontraarhivom.
Naime, usporedba ta dva procesa plodna je iz gotovo epohalnih razloga i služi kao primjer ‘poetske pravde’, kako piše Kirn. Jer ne samo da relativizira procese ‘propasti’ socijalizma s jedne strane i ‘kraja povijesti’ s druge, koja bi se smirila u napokon pronađenom rješenju liberalne demokracije i tržišne privrede, već vraća povijesno mišljenje u velikom stilu i na sam zapad. Točnije, pokazuje se da se evroatlantska civilizacija kao mjera svih stvari, nazovimo je zapadnim pogledom, koja se htjela globalno nametnuti, sada počinje raspadati iznutra. Kada se činilo da kapitalizam globalno trijumfira, a socijalizam trokira, njegovi apologeti su previdjeli ‘malu’ činjenicu da povijest nije stala i da se potisnuto vraća, gdje ga možda i ne bismo očekivali. Otuda nadmeni stav da socijalizam treba ‘zaboraviti’, a da njegove simbole možemo slobodno zatrti jer više nisu relevantni, uz malu pomoć i američkih crnaca, sada više nije tako samorazumljiv. Kontrarevolucija u nas dobila je konkurenta u potencijalno revolucionarnim zbivanjima na zapadu. To što su metode jednih i drugih naoko slične, govori o tome da se kontrarevolucije često zaogrću naoko revolucionarnim metodama. I one mogu inzistirati na prijelomima, obračunavanju s prošlošću i sl., što je inače odlika revolucionarnih procesa, no njihovi su motivi suprotni.
Povijesni revizionizam nije dakle jednoznačan proces. Društva se stalno iznova odnose spram svoje prošlosti, reinterpretirajući je i mijenjajući. To je dokaz da ne postoje ‘činjenice’ koje se ne mogu promijeniti, već da trebamo od činjenica krenuti prema činjenju. Bitno je tko, kada, zašto i na koji način nešto čini.
Enzo Traverso argumentira kako su intervencije na spomenicima na zapadu istinski čin ‘suočavanja s prošlošću’ – suprotno optužbama za brisanje prošlosti, riječ je o gestama koje konačno otvaraju raspravu o povijesnim ulogama reprezentiranih ličnosti – kaže Sanja Horvatinčić
- Njemački jezik, a donekle i engleski, razlikuje pojmove Denkmal (monument) i Mahnmal (memorial), čime se radi distinkcija između spomenika koji nameću afirmativno sjećanje na povijesne ličnosti i ideje, od objekata, mjesta i različitih drugih oblika obilježavanja traumatičnih događaja iz prošlosti, čija je ključna zadaća opominjati na prošlost ili podsjećati na žrtve. Budući da komuniciraju drugačije poruke, slavljenički i memorijalni spomenici razlikuju se i formalno-tipološki. Spomenici koji su trenutno na udaru u zemljama zapadnih kapitalističkih centara moći redom su klasicističke brončane ili kamene skulpture istaknutih pojedinaca, nerijetko na konju, uzdignute na visoke postamente opremljene slavljeničkim dekorom i porukama. Riječ je o snažnim ideološkim simbolima kojima se kreira specifičan politički imaginarij javnog prostora kojem su građani, više ili manje svjesno, svakodnevno izloženi - kaže Sanja Horvatinčić.
Odstranjivanje rasističke i zatiruće prošlosti rušenjem spomenika otvara pitanje jesu li ‘brisanje’ i ikonoklazam najbolji put za to. Stručnjaci i političari često se ‘neutralno’ ili poput čuvara baštine postavljaju spram tog problema. Ali ne svi jednako. Tako je francuski predsjednik Emmanuel Macron decidirano izjavio da neće skloniti niti jedan spomenik slavne francuske povijesti. Vlasti u državi New York, pritisnute događanjima na ulicama, nisu više tako sigurne u svom obranaštvu. One će formirati komisiju koja će preispitati politiku spomenika i vidjeti što im je onda činiti. Koliko su naše vlasti daleko od tako nečega? One su najprije prešutno dopustile, a time stvarno podstaknule masovno rušenje spomenika NOB-u i drugih obilježja socijalizma (kao što su skulpture socijalističkih političara), a zatim su pokušale od ekscesa učiniti neku pravilnost, davši da Ministarstvo kulture preuzme brigu nad tim procesima. Ali kako? I mimo njega vidjeli smo da se, često i na istim mjestima, uništeno podsjećanje na transnacionalnu, egalitarnu i emancipatornu prošlost nadomješta novim spomenicima desnim revizionistima, nacionalistima, pa čak i fašističkim kolaborantima. Ne zaboravimo u svojoj prevelikoj okrenutosti sebi, a bez povezivanja sa širim kontekstima, da zapadni pogled, koji smo mi autokolonijalno prihvatili, nije stao samo na socijalističkoj prošlosti. On je svojim ‘humanitarnim intervencijama’ stvarno i simbolički uništio poretke, mnoga materijalna dobra, a onda i spomenike ljudima poput Sadama Huseina ili Moamera Gadafija. Na ovim izvanevropskim društvima vidimo još bolje što im je ‘tranzicija u demokraciju’ donijela.
Novo ikonoklastičko gibanje koje danas vidimo u SAD-u i u Evropi, uglavnom zapadnoj (ali i mi smo, ne zaboravimo, imali npr. ‘skrnavljenja’ spomenika Franji Tuđmanu), nije nastavak procesa započetih 1989. I nije ga moguće reducirati na problem nasilja. Jer njega možemo vidjeti i iz problema manjka: zapad je umislio da se istok mora promijeniti, a da će on ostati netaknut promjenama. Da primjerice vapijuća praznina koja šuti o povijesti zapadnog kolonijalizma u nacionalnim historiografijama, muzejima, spomenicima i na drugim mjestima gdje bi se trebala pojavljivati neće jednom puknuti. Nije naša situacija toliko jedinstvena koliko je bila ekscesnom prethodnicom povijesnih promjena koje danas zahvaćaju cijeli svijet, ali u različitim smjerovima. Pa i unutar istih društava.
- Zbog dinamike političkih promjena na ovim je prostorima uobičajeno da se na trgovima i u parkovima kroz nekoliko generacija izmijeni i po nekoliko spomenika. Česta interpretacija ovog fenomena zasniva se na esencijalističkoj tezi da Balkan proizvodi ‘više povijesti nego što je može probaviti’, pa time i (pre)više spomenika koje sukcesivno gradi, a potom vandalski ruši vlastitu povijest. U kontekstu nedavnih dešavanja valjda se zapitati čega je pokazatelj činjenica da spomenici robovlasnicima u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu nisu nikada rušeni i uklanjani. U takvoj se konstelaciji otvara perspektiva iz koje se oni jasno ukazuju kao neupitni simboli zastrašujuće monolitnosti sustava, kontinuiteta i normalizacije imperijalizma i rasizma. Zanimljivo da je autor spomenute cinične opaske o Balkanu Winston Churchill, čiji je rasistički svjetonazor odnedavno također dobio pravo javnosti na spomeniku u Londonu. U nedavnoj analizi za ‘Jacobin’ povjesničar Enzo Traverso argumentira kako intervencije na spomenicima na zapadu predstavljaju istinski čin ‘suočavanja s prošlošću’ – suprotno optužbama za brisanje prošlosti, riječ je o gestama koje konačno otvaraju raspravu o povijesnim ulogama reprezentiranih ličnosti, ovaj puta iz pozicije žrtve, načinima i sredstvima koja su pobunjenim društvenim skupinama jedina dostupna - govori Sanja Horvatinčić.
Gal Kirn piše da uklanjanje spomenika zatiračima ‘već zamišlja i u sebi nosi fragmente novoga svijeta, koji se sada naslanja na stranu zatiranih’
Antirasističko gibanje, piše Gal Kirn, a mi slobodno prepričavamo, ne odstranjuje figure kolonijalnog i ropskog zatiranja naprosto zato da bi ostvarilo politički korektniji vizualni krajolik. On predlaže da se maknutim statuama ostave postolja i tu napiše koga je spomenik u prošlosti slavio i što je ta osoba sve učinila u imperijalnoj i rasističkoj prošlosti svoje zemlje. To otvara i pitanje kako obnoviti uništene spomenike NOB-u u nas, da li pukom obnovom pa da budu ‘još ljepši i stariji’ ili na neki drugi način. Ta tema zaslužuje posebnu obradu.
Naravno, problem u SAD-u se postavlja kada stvari nisu tako crno-bijele, kao što je napad na znamenja generala i vojnika Konfederacije iz Američkog građanskog rata, čiji povod je bio upravo stav prema postojanju crnačkog ropstva u SAD-u. Jer nerijetko su i američki predsjednici dugo nakon rata i pobjede Sjevera bili rasistima. Gdje povući granicu u slučajevima ambivalentnih ličnosti i sl., ostaje na osjećajima pobunjenika da utvrde. Od imperijalizma nije cijepljen niti jedan američki predsjednik, pa znači li to da ćemo biste svih ukloniti? Drugi problem, kako ga mi vidimo, jest izvjestan pasatizam i historicizam, koji bi da ispravlja nepravde ‘od stoljeća sedmog’, na primjer napadom na skulpturu Kristofora Kolumba. A kod nje se postavlja i pitanje kontekstualizacije, jer ona ne znači isto npr. u Barceloni i na jugu SAD-a. Gal Kirn spominje i ‘višesmjerno sjećanje’, koje paralelno govori o više različitih intenziteta i trajanja zatiranja i isključivanja.
- U društvima izraženih društvenih nejednakosti, institucionalnog rasizma i policijskog nasilja, uklanjanje simbola represije vladajuće ideologije vrlo se teško odvija institucionalnim putem zbog strukturne nemogućnosti uspostave demokratskih mehanizam odlučivanja. U raspravu o simbolima rasističke ideologije i kolonijalizma desetljećima nisu pozivane žrtve rasizma, već je vladajuća elita narative ublaživala tek simboličkim gestama kako bi se održao status quo, odnosno kako se ne bi priznalo da su same baštinske institucije – muzeji, arhivi pa i spomenici – odraz strukturno uvjetovanih društvenih nejednakosti - podsjeća Horvatinčić.
Nama se postavlja pitanje ne fokusiraju li se emancipatorni pokreti suvremenosti u SAD-u toliko na politiku simbola zato što su ipak porijeklom iz liberalnog civilnog društva, koje je djelomično ‘zaboravilo’ svoju političku revolucionarnu tradiciju. Kako je moguće nastaviti političku borbu dok preživjeli borci iz prethodnog vala borbi čame po zatvorima, a sadašnji pokret se toliko fokusira na simbolnu politiku, bez neke revolucionarne organizacije?
- Ljevica u SAD-u nije konstituirana kao stvarna politička opozicija vladajućem poretku zbog čega teško možemo govoriti o stvarnom revolucionarnom potencijalu aktualnih događaja. Riječ je o radikalnoj manifestaciji nezadovoljstva i bijesa, čime se strukturni problemi sistema čine vidljivijima, no taj tip borbe oko prošlosti ujedno ukazuje na ograničenja i nemogućnost stvarne promjene unutar monolitnih sustava neoliberalnog kapitalizma. Međutim, napadima na simbole toga poretka uspostavlja se direktna veza između uzroka tih problema u prošlosti i ukazuje na nužnost dubinskih promjena. Ključna poruka ovakvih akcija jest otvaranje horizonta radikalne intervencije u trenutnom poretku i zastrašivanje vladajućih elita snagom kolektivnog djelovanja. Daskama zabarikadirani stakleni izlozi kompanija na Manhattanu, koje su postale simbol globalnog kapitalizma, vrlo su rječit dokaz fragilnosti sustava pred nezadovoljstvom masa. Kako i na koji način je moguće tu energiju usmjeriti u pravcu izgradnje konstruktivnih i afirmativnih politika, pitanje je na koje ljevica u cijelom svijetu nastoji pronaći odgovore - ističe Sanja Horvatinčić.
Možda bismo i u ovoj temi trebali uvesti razlikovanje između pobuna i revolucija, pa i u pitanju spram simboličkog i spomeničkog nasljeđa prošlosti. Sovjeti nisu rušili spomenik Petru Velikom, ali su Petrograd preimenovali u Lenjingrad. Što se tiče spomenika i mjesta sjećanja, oni su masovno gradili nova. Američki pobunjenici nisu u prilici da to čine, a od ‘svoje’ države ne mogu očekivati bog zna što. Za poetsku pravdu, o kojoj govori Kirn, mogli bismo zato reći i da je drugo ime za poraz. Pa ipak, uklanjanje spomenika zatiračima ‘već zamišlja i u sebi nosi fragmente novoga svijeta, koji se sada naslanja na stranu zatiranih’.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
