Hrvatska krajnja desnica, zajedno sa svojim medijima, već tjednima vodi pogromašku kampanju protiv tjednika Novosti u parlamentu i u javnosti: prednjače zastupnici Domovinskog pokreta, ali ne žele zaostajati ni Hrvatski suverenisti, ni Most, ni neke lutajuće desne pojave koje više ni same ne znaju u kojoj su fantomskoj stranci nastaloj osipanjem Domovinskog pokreta u protekle dvije godine.
Znaju, međutim, da ne treba propustiti priliku za ubiranje političkih poena u još jednom krugu prokazivanja protuhrvatskih protuha i antidržavnih urotnika čije se djelovanje financira javnim parama, preciznije: transparentno izdvojenim sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske, pa se o istom trošku može udariti i po Miloradu Pupovcu, predsjedniku SDSS-a, HDZ-ovog koalicijskog partnera, ujedno i predsjedniku Srpskog narodnog vijeća, koje je izdavač Novosti, i po Andreju Plenkoviću čija vlada – usput, kao ni vlade troje njegovih prethodnika – nije naredila Savjetu za nacionalne manjine da ukine dotaciju Novostima, i po političkom srpstvu u Hrvatskoj, i po hrvatskim izdajnicima prosrpske ili projugoslavenske provenijencije koji pišu u Novostima na sramotu svojih poštenih i pravovjernih familija...
Usput, informativno-politički listovi u Hrvatskoj prime godišnje puno više javnog novca, u različitim vidovima subvencija, nego što iznosi dotacija Novostima
Danijela Spajića i Željka Sačića, Ružicu Vukovac i Nikolu Grmoju, Miru Bulja, Stipu Mlinarića i druge sudionike hajke, zajedno s bratijom iz medijskih klevetničkih jazbina poput Hrvatskog tjednika i Bujice, nije briga što svojim optužbama o antihrvatstvu i ruganju Hrvatskoj izlažu opasnosti redakciju ovog lista: ako se nekome nešto i dogodi, zapjenjena družina zdesna izvest će neku logičku i verbalnu akrobaciju da odmakne odgovornost od sebe, kao što ista ta desnica sad nastoji da skine sa sebe odgovornost za višemjesečno navijanje da osmero posvojitelja iz Hrvatske završi na dugogodišnjoj robiji u Zambiji. U krajnjoj liniji, ostaje im ono što je napisala bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u veljači 2016: "Očite provokacije i vrijeđanje nacionalnih osjećaja hrvatskoga naroda i goleme većine hrvatskih državljana koji vole svoju zemlju ne mogu se nazivati 'performansima', 'novinarskim' ili 'umjetničkim slobodama' ili 'satirom'."
Izuzev Hrvatskog novinarskog društva i inozemnih žurnalističkih organizacija, pučke pravobraniteljice te saborskih zastupnika Radničke fronte i platforme Možemo!, i možda još ponekoga koga smo previdjeli, nikoga u Hrvatskoj, zapravo, nije briga za pozive na linčovanje neprijateljskih guja u hrvatskim njedrima. Godine 2023., u članici Europske unije, skupina više ili manje utjecajnih političara i aktera javnog života okrivljuje jednu redakciju da radi protiv države i većinskog naroda, da mrzi sve što je hrvatsko, a politički i medijski mainstream ne nalazi za shodno da reagira, da se suprotstavi, da osudi to zloćudno i sumanuto mahnitanje.
Zašto? Motivi su različiti, kao što su donekle različiti motivi i onih koji aktivno nasrću na Novosti. Motiv Domovinskog pokreta, na primjer, prvenstveno je u tome što Novosti kritički pišu o tajkunu Pavlu Vujnovcu, ključnom poslovnom partneru Marija Radića, gazde Domovinskog pokreta; nacionalističko raspirivanje moralne panike samo je krinka za pokušaj davljenja redakcije koja sistematski propituje kako je došlo do toga da čovjek koji se obogatio na distribuciji ruskog plina danas slovi za jednog od najmoćnijih Hrvata i pritom uživa podršku vlasti. Zašto, dakle, nema reakcije središnje političko-medijske struje na javne pozive da se – barem financijski – zatuku narodni neprijatelji iz srpskog manjinskog lista?
Mimo golog i instinktivnog antisrpstva, najrašireniji razlog, čini se, jest razmišljanje da sufinanciranje javnim novcem automatski podrazumijeva da se pazi što se piše o tzv. nacionalnim svetinjama, poput Domovinskog rata, odnosno da se "ne pljuje u tanjur iz kojeg se jede", naročito kad je riječ o novinama u kojima se tekstovi objavljuju i na ćirilici. U suštini, takvo razmišljanje ne razlikuje se od onog koje ovih dana agresivno iznose neki funkcionari Srpske napredne stranke kad poručuju dijelu glumaca u Srbiji da ne mogu istovremeno igrati u serijama koje financira državni Telekom i sudjelovati u protestima protiv aktualne vlasti.
Ako za svoj rad primaš plaću koja nije sasvim zarađena na tzv. tržištu, e onda ima da budeš kuš i da "ne grizeš ruku koja te hrani". Vodeći hrvatski mediji, s punim pravom, imaju razumijevanja za napadnute glumce u Srbiji, ali ne i za redakciju Novosti. Zašto nema ni kurtoazne solidarnosti? Zato što Novosti nisu uključene u prešutni i nakaradni pakt o nenapadanju koji vlada među glavnim hrvatskim medijima, pa uprave, uredništva i mnoštvo novinara tih medija – o kojima je kritički pisano u Novostima – iz čistog egoizma tiho likuju nad cikličkim iživljavanjem nacionalista i samoproglašenih liberala. Usput, informativno-politički listovi u Hrvatskoj prime godišnje puno više javnog novca, u različitim vidovima subvencija, nego što iznosi dotacija Novostima.
Drugo rašireno stajalište jest ono da se manjinski medij ne smije baviti nacionalnim i općim temama, naročito ne tako da donosi činjenice i stavove što odudaraju od domovinskih dogmi: Srbi trebaju pisati za Srbe o Srbima, a ne pačati se u "naše stvari". Ako ostavimo po strani činjenicu da se u štampanom izdanju i na portalu Novosti tjedno objavi više tekstova o životu, svakodnevici, problemima, uspjesima i kulturi Srba u Hrvatskoj no u svim ostalim nemanjinskim i manjinskim medijima u ovoj zemlji u razdoblju od šest mjeseci, ostaje pitanje: tko uopće trpi štetu od toga što tekstovi u Novostima nisu ograničeni samo na tematiku folklora, ćirilice i infrastrukturnih nevolja u zabačenim krajevima?
Štetu trpe oni – i Hrvati i Srbi – kojima je nepodnošljivo da, makar i na margini, još uvijek postoji novinarstvo koje nije puko sredstvo za "konstruktivnu" realizaciju nečijih političkih ciljeva ili ekonomskih interesa te za proizvodnju nacionalne mitomanije i za opsluživanje političkog opsjenarstva. Utoliko, ovo sigurno nije zadnji val napada i ovo neće prestati sve dok netko doslovno ne shvati desničarske optužbe, sve dok se konačno ne prijeđe s riječi na tijela.
