Ekonomski odnosi Hrvatske i Srbije već drugo desetljeće imaju ulogu apaurina u ukupnim hrvatsko-srpskim odnosima. Takva smirujuća uloga bila im je namijenjena i u scenariju koji je bio pripremljen za ovotjedne zagrebačke razgovore hrvatske i srpske delegacije predvođene Kolindom Grabar Kitarović i Aleksandrom Vučićem. I premda je hrvatsko-srpski gospodarski forum doista bio kratki predah u nabrijanoj atmosferi koja je pratila Vučićev službeni posjet Zagrebu, kamena lica četrdesetak hrvatskih i srpskih poduzetnika, njihove suzdržane izjave i hinjeni optimizam jedva su skrivali njihovu zabrinutost da bi im se i najnovije podizanje tenzija u političkim odnosima moglo obiti o glavu.
Unatoč podršci i obećanjima koje su dobili od hrvatske predsjednice i srpskog predsjednika, razloga za brigu itekako imaju. Već sama činjenica da ih se na forumu okupilo tek četrdesetak, uglavnom onih koji već sada posluju u obje države, ukazuje na to da ni hrvatske ni srpske poslovne elite ne vjeruju da dolaze bolji dani u hrvatsko-srpskim političkim odnosima, a time i u njihovim ekonomskim odnosima. Na nedavnom slovensko-srpskom poslovnom forumu, kojim je garnirana zajednička sjednica vlada Slovenije i Srbije na Brdu kod Kranja, okupilo se oko 200 privrednika koji su prštali idejama o novim poslovnim projektima i ekonomskoj suradnji dviju zemalja. Slično je bilo i za vrijeme Vučićeva posjeta Austriji, koji je uz razgovore s tamošnjim političkim čelnicima također bio začinjen susretom s članovima austrijske Privredne komore zainteresiranima za ulaganja i poslovanje u Srbiji, a i zajednička sjednica mađarske i srpske vlade u Budimpešti popraćena je poduzetničkim poslovnim razgovorima i dogovorima. Uz spomenute političko-ekonomske bilateralne inicijative srpskih vlasti, tamošnju političku scenu obilježio je i nedavni Vučićev posjet Turskoj, gdje se osim trilateralnog razgovora s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom i bošnjačkim članom Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem susreo i s turskim poduzetnicima koji sve više posluju i investiraju u Srbiji.
Doduše, brojke govore da i hrvatsko-srpski ekonomski odnosi još uvijek napreduju, ali je evidentno i da stalno usporavaju i sve više kaskaju za ekonomskim odnosima Srbije i drugih njezinih bližih i daljih susjeda. Pogotovo ako se krene od toga da je u doba Jugoslavije hrvatsko-srpska robna razmjena vrijedila oko pet milijardi dolara, a da je lani iznosila oko 1,1 milijardu eura, odnosno oko četiri puta manje nego kad su današnje samostalne i suverene države bile jugoslavenske federalne jedinice. Hrvatska gospodarska komora i Privredna komora Srbije slažu se da je lanjska robna razmjena bila rekordna i da se nastavila kretati višegodišnjom uzlaznom putanjom, ali pritom u javnost plasiraju različite brojke. HGK tvrdi da je u prvih 11 mjeseci prošle godine robna razmjena iznosila 1,15 milijardi eura, od čega je hrvatski izvoz vrijedio 616,1 milijun eura, a uvoz iz Srbije 532,5 milijuna eura. PKS pak tvrdi da je u čitavoj godini ukupna vrijednost robne razmjene bila 1,027 milijardi eura, pritom je srpski izvoz iznosio 550,7 milijuna eura, a uvoz iz Hrvatske 476,3 milijuna eura.
Obje komore slažu se da je oko 250 hrvatskih tvrtki u Srbiju investiralo oko 750 milijuna eura i da u tamošnjim svojim poduzećima zapošljavaju oko deset tisuća radnika, a da je tek desetak srpskih kompanija u Hrvatsku investiralo 40-ak milijuna eura, odnosno deset milijuna eura po podacima HNB-a. No velika većina tih investicija dogodila se u prošlom desetljeću, kad su vodeće hrvatske kompanije uz pomoć europskih kredita među prvima krenule u privatizaciju srpskih kompanija. U međuvremenu, hrvatske investicije u srpsku privredu skoro su zamrle, iako su se investicijska klima i uvjeti poslovanja u Srbiji bitno poboljšali, o čemu najbolje svjedoči rast ostalih stranih investicija, od njemačkih i austrijskih, preko slovenskih i kineskih, do turskih i izraelskih (lani su strani investitori uložili 2,3 milijarde eura u srpsku privredu). Oko 800 slovenskih kompanija u Srbiju je primjerice investiralo preko milijardu eura, a slovensko-srpska robna razmjena lani je dosegla 1,5 milijardi eura. I austrijsko-srpska i mađarsko-srpska robna razmjena lani je također iznosila oko 1,5 milijardi eura, a robna razmjena Srbije i BiH narasla je na 1,8 milijardi eura i bitno je veća od one hrvatsko-srpske.
Bankrot Agrokora i spašavanje njegovih kompanija u Hrvatskoj odrazit će se i na sudbinu Agrokorovih kompanija u Srbiji i njihovu vlasničku strukturu, ali i na tokove hrvatsko-srpske robne razmjene koja se dobrim dijelom odvijala njegovim kanalima. Agrokorov trgovački lanac u Srbiji već sada je pripojen slovenskom Mercatoru i u paketu s njim vjerojatno će završiti u nekim drugim vlasničkim rukama, a bio je najvažniji kanal za plasiranje proizvoda brojnih hrvatskih kompanija na srpsko tržište. Upitno je hoće li tako i ostati, no ako se to i dogodi, Vučićev posjet Zagrebu na poziv predsjednice Grabar Kitarović razotkrio je da Plenkovićevoj vladi ekonomska suradnja nije među prioritetima u odnosima sa Srbijom.
Odmah nakon što je Europska komisija objavila Strategiju o proširenju na zapadni Balkan, slovenski su mediji, doduše po sistemu koga svrbi taj se češe, graknuli da je EK tvrdim strateškim stavom da zapadnobalkanski kandidati za članstvo moraju riješiti sve svoje granične i ine bilateralne sporove sa susjedima, skoro sve njih, pogotovo BiH, Crnu Goru i Srbiju, učinila taocima Hrvatske jer ih kao članica EU-a može ucjenjivački cijediti dok ne pristanu na njezina rješenja spornih graničnih i drugih bilateralnih pitanja. Premijer Andrej Plenković je u razgovoru s Vučićem u Banskim dvorima upravo na stol stavio sva ona sporna pitanja u bilateralnim odnosima koja su na ovaj ili onaj način spomenuta u strategiji EU-a kao ona koja Srbija sa susjedima mora raspetljati prije nego što dobije zeleno svjetlo za članstvo u Uniji. Srpske pristupne pregovore Plenkovićeva vlada odlučila je maksimalno iskoristiti kako bi riješila problem granice na Dunavu, prava hrvatske manjine u Srbiji, sudbinu nestalih u ratu, procesuiranje ratnih zločina i pitanje regionalne jurisdikcije srpskih sudova, a skinula je i prašinu s ugovora o normalizaciji odnosa Hrvatske i Srbije, odnosno njegove točke kojom su se dvije države obvezale da će potpisati sporazum o naknadi štete za uništenu i otetu imovinu. On u protekla dva desetljeća nije potpisan jer ga se očito svakako može tumačiti, od toga da su se potpisnice obvezale da će nadoknaditi štetu kompanijama i državljanima jedne i druge države čija je imovina uništena ili otuđena na teritoriju druge države, do toga da Srbija kao država mora platiti ratnu odštetu za svu ratnu štetu koju je kao agresor počinila u Hrvatskoj u ratu koji ni Hrvatska nikad nije proglasila i za koji su i hrvatski sudovi presudili da je u svojoj prvoj, najrazornijoj fazi bio unutarnji, a ne i međunarodni sukob.
Ne tako davno u beogradskom ekonomskom institutu izračunali su da svaka milijarda robne razmjene između Hrvatske i Srbije jamči i jednoj i drugoj zemlji barem jedan posto rasta BDP-a, ali to je još u procesu raspada Jugoslavije postalo nebitno, a proteći će još puno vode Dunavom dok se s margine hrvatsko-srpskih odnosa ne vrati među prioritete u bilateralnim razgovorima, kao što je to već sada u odnosima Srbije s drugim članicama EU-a i većinom ostalih njezinih bližih i daljih zemalja partnera.
