Malo je istinskih ljubitelja prirode, botaničara, šumara ili planinara koji nisu čuli za Lisičine, jedan od tek triju hrvatskih arboretuma. Na površini od 42 hektara tu raste 512 različitih biljnih vrsta iz Europe, Azije i Sjeverne Amerike; ondje je i prava slavonska bukova prašumu te različiti kultivari. Bez obzira na to dolaze li ovamo iz edukativnih, znanstvenih ili rekreativnih razloga, svi se dive bogatstvu biljaka, ali i najvećoj zbirci četinjača u Hrvatskoj – jelama, smrekama, borovima, čempresima, tisama i drugima. Oduševljeni ljepotom, svoje dojmove pretaču u živopisne priče, turističke reportaže, idilične putopise, zanimljive crtice i bogate fotogalerije koje dijele na društvenim mrežama i u tradicionalnim medijima.
Devedesete su u nepovrat odnijele sve što je vjekovima stvarano: crkvu, školu, trgovinu, gospodarske objekte, gostionicu i partizanske spomenike
Rijetki, međutim, u tim radovima spomenu istoimeni toponim – u ratu raseljeno, opljačkano, spaljeno i danas posve pusto selo Lisičine. Nitko ne opisuje jedva prohodnu cestu i kosture kuća zaklonjenih grmljem i divljim raslinjem; čak i profesionalni novinari koji ovamo dolaze zbog arboretuma zaborave na to – ili im se ta geografsko-demografska činjenica jednostavno ne uklapa u bajkovitu koncepciju priče o skladnoj prirodi, turističkom adutu Virovitičko-podravske županije.
Selo na sjevernim obroncima Papuka prije Drugoga svjetskog rata imalo je 850, a prema popisu 1991. svega 160 stanovnika - 154 čovjeka srpske nacionalnosti, dvoje Hrvata i četvero Jugoslavena. Do sada je ondje obnovljeno tek deset kuća, ali povratka nema: nije se ništa uložilo u infrastrukturu koja bi jamčila osnovne životne uvjete i egzistenciju. Tako su i rijetke obnovljene kuće sada na meti lopova. Najveći broj mještana odselio se u Srbiju, u Slatinu su otišle tek tri obitelji čiji članovi povremeno dođu obići svoja imanja.
Mjesto je formirano u prvoj polovini 16. stoljeća, kada su Turci uspostavili granicu prema austrijsko-slavonskoj krajini na rijeci Ilovi. Da bi utvrdili obrambeno-granični pojas, na nenaseljeno su područje doveli novo stanovništvo sa slivova Tare, Pive, Ibra, Lima, Drine i Neretve. Tokom vremena, mijenjale su se vlasti i društvena uređenja, a broj stanovnika i porodica u Lisičinama stalno se povećavao. "Obzirom na konfiguraciju terena selo nije imalo ušoreni oblik naselja. Zbog porodičnih zadruga koje su se održale do kraja prve polovine dvadesetog stoljeća i neusklađenog redoslijeda kuća zauzimalo je duži prostor i činilo ga većim nego što jeste. Široke razmake između komšija popunjavali su marljivo održavani voćnjaci sa starim i veoma otpornim sortama voća", piše Milenko Vasiljević Čiko u svojoj knjizi "Putovanje kroz prazan drenovački i voćinski kraj sa sjećanjem na prošlost".
Uz uzgoj voća, stanovništvo se vjekovima bavilo stočarstvom i poljoprivredom i to prilično organizirano. Od 1901. imali su prvu zemljoradničku zadrugu u voćinskom kraju s 42 člana, ali ona, uslijed političkih previranja koja su utjecala na cjelokupni društveni i ekonomski život u mjestu, nije bila dugog vijeka, premda je učvrstila temelje seoske organiziranosti.
- Između dva svjetska rata život je ovdje, uz prometnu izoliranost i ekonomsku nerazvijenost, bio težak. U selu je radio kamenolom s krečanom i ondje je bilo zaposleno više mještana. Muška radna snaga bi nakon jesenskih poljoprivrednih radova do prve proljetne sjetve radila na izvlačenju drvne mase s Papuka – govori nam dobar poznavatelj povijesti i života voćinskog kraja Igor Pavković, inače virovitičko-podravski dožupan.
Igor Pavković kod ostataka spomenika žrtvama fašizma u Lisičinama
Škola je podignuta 1865. godine, a pohađali su je učenici iz Lisičina, Kuzme i Huma. U početku je to bila konfesionalna škola za pravoslavnu djecu, a poslije je otvorena svima. Velik poticaj društvenom i kulturnom životu sela tridesetih prošlog vijeka davalo je KPD Seljačko kolo, koje je opstalo tijekom duljeg razdoblja zahvaljujući entuzijastima, naprednim pojedincima.
Nekada davno tu je bila i drvena crkva koju je 1748. u čast svetog Georgija posvetio episkop pakračko-slavonski Sofronije Jovanović; novi je hram na istome mjestu sazidan 1869. godine, kada selo postaje središte parohije u čijem su sastavu bili i Hum, Hum Pustara, Mačkovac te Hum Varoš. Parohijska slava bila je blagdan Rođenja presvete Bogorodice, odnosno Mala Gospojina koja se po pravoslavnom kalendaru slavi 21. septembra. Crkva je u Drugom svjetskom ratu oštećena, a tada su uništeni i liturgijski predmeti te bogoslužne knjige. Temeljito je obnovljena tek 1990., samo godinu prije nego što će joj u novom ratu biti devastirana unutrašnjost. Kako u knjizi "Kulturno-historijski spomenici zapadne Slavonije" navodi povjesničar Filip Škiljan, ikonostas je prenesen u riznicu mitropolijskog dvora u Sremskim Karlovcima, gdje je restauriran pa izložen u sklopu stalnog postava.
- Sve je u selu oštećeno osim crkve. Razgovarao sam s policajcem koji je čuvao crkvu, imali su naređenje da je ne smiju rušiti. Oštećena je uslijed atmosferskih prilika nakon rata, ali je to sanirano i sada čeka obnovu. Mještani su sa sobom odnijeli ikonostas koji je prije tri godine vraćen i sada se čuva u pakračkom eparhijskom dvoru dok ne završi obnova tamošnje knjižnice u kojoj će biti izložen – dopunjava podatke Pavković.
U Drugom svjetskom ratu u Lisičinama nije bilo porodice u kojoj netko nije poginuo, a broj stanovnika je prepolovljen: ubijeno je 111 civila koji se vode kao žrtve fašističkog terora, spaljeno je 17 kuća, a 143 mještana otjerana su u logore. U jedinicama NOB-a bilo je 180 boraca, od kojih je poginulo njih 35, među njima i slavni Nikola Miljanović Karaula, prvoborac i zapovjednik Osamnaeste slavonske udarne brigade NOVJ-a, po oslobođenju proglašen za narodnog heroja.
Ploča s imenima Lisičana stradalih 1942. godine
Većina preživjelih boraca i logoraša vratila se svojim kućama i porodicama, pa je u oslobođenoj zemlji selo procvjetalo novim životom. "Sloboda je skupo plaćena, ali radost pobjede koliko-toliko liječila je rane, bol i tugu za izgubljenima. Kao u ratu, narod Lisičina je i nakon oslobođenja bio organiziran i prednjačio je u svim vidovima obnove i razvoja u cijelom voćinskom kraju. Mladi naraštaj odazivao se na sve dobrovoljne akcije na kojima su mnogi stekli kvalifikacije za razna zanimanja potrebna društvenoj i industrijskoj izgradnji", piše Vasiljević u svojoj knjizi.
Doista, početkom druge polovine dvadesetog stoljeća pomak u standardu seljaka bio je očit: Lisičine su dobile struju, vodoopskrbnu mrežu, modernu otkupnu stanicu mlijeka s trgovinom, a asfaltirana je i cesta do sela te kroz selo. Nažalost, devedesete su u nepovrat odnijele sve što je vjekovima stvarano: crkvu, školu, trgovinu, gospodarske objekte, gostionicu i partizanske spomenike.
- Mještani su bili posebno ponosni na svoju partizansku prošlost, pa su u središtu sela podigli spomen-dom sa spomenikom žrtvama fašističkog terora i narodnom heroju Karauli, koji je poginuo 1. jula 1944. godine u borbi kod Levanjske Varoši. Tada je na njegov štab pala neprijateljska mina usmrtivši ga na mjestu. Spomenik je miniran i uništen 1992. i sada ga raseljeni Lisičani žele obnoviti u originalnom obliku, ali nigdje ne postoji temeljit opis i nacrt, samo fotografije slabe rezolucije iz kojih se ne daju iščitati imena žrtava i jasno raspoznati reljef koji ga je krasio – objašnjava Pavković.
U posljednjem je ratu potpuno devastiran i istoimeni turistički adut s početka priče, arboretum koji je nekada imao 2.500 biljnih vrsta: vrijedna stabla su rezana i prodavana kao ogrjev, ukradena je ograda koja je priječila upad divljači, a nekoć reprezentativna i arhitektonski zanimljiva zgrada s vidikovcem, koja je trebala postati državni centar za šumarsku genetiku, pretvorena je u ruševinu. Šteta se ozbiljnije počela sanirati tek početkom 2000., a djelomična obnova dovršena je u ožujku 2013. zahvaljujući fondovima Europske unije. No, iako privlači brojne posjetitelje i ima potencijala postati prvorazredna turistička atrakcija, arboretum Lisičine još nije ni državni ni županijski prioritet u projektima temeljite obnove i zaštite. Istoimeno selo, naravno, danas je posve pusto i posve, čini se, zaboravljeno.
