Državna aviokompanija Croatia Airlines već dugo je zaokupljena teškim problemima u poslovanju i, ništa manje, internim odnosima koji se u novije doba uglavnom prelamaju na pitanjima obnove kolektivnog ugovora. No posljednjih dana i na predmetu jedne neugodne dojave medijima. Informacija koju smo dobili od izvora koji je želio ostati anoniman, dakle, tiče se leta do Moskve i natrag, onog burnog ponedjeljka 16. srpnja kad je gordo u Zagreb dovezena hrvatska nogometna reprezentacija.

Operativni kadar trpi sve gore radne okolnosti, piloti i stjuardese su se pobunili, aviomehaničari su uzeli napuštati kompaniju, uprava stala otkazivati letove ili unajmljivati letjelice drugih prevoznika, a krenula je i rasprodaja rezervnih dijelova

Takvi letovi tretiraju se kao počast za posadu, pa se njezino sastavljanje vodi po individualnim zaslugama, a ukupni radni kolektiv je utoliko osjetljiviji na iole dubiozan izbor. Ovom prilikom, čini se, nije bilo iole, nego itekako, pa se navodi kako bar trima osobama nije bilo mjesto u posadi. Prvi je Josip Grgec, glavni pilot na letu, inače direktor prometa Croatia Airlinesa. Internet pamti njegovo ime otprije dvije godine, kad je, prema pisanju niza medija, privremeno suspendiran zbog skandala na redovnom letu za London. Grgec je u pilotskoj kabini ostavio samog učenika koji je skupljao radne sate za zvanje pilota, a zaneseni se pripravnik snimio u nedopuštenoj situaciji. Na društvenim mrežama ostao je za njim trag nalik mlaznom kondenzatu iz aviona, no Josip Grgec nije pretrpio teže sankcije, što je jasno i po moskovskoj prigodi.

Drugo podcrtano ime u dojavi – izrazu nezadovoljstva onih s osjećajem da uprava aviokompanije postupa nepravedno – jest stjuarda Igora Damjanovića. Naši izvori tvrde da je riječ o istom Igoru Damjanoviću koji je, prema pisanju Slobodne Dalmacije, prije osam godina kažnjen u Italiji zbog navijačkog izgredništva, i to zabranom ulaska u tu zemlju. Njega medijske arhive pamte kao jednog od deportiranih bad blue boysa koji su bili uhapšeni zbog nereda po Milanu. Njegovi kolege tvrde da godinama potom nije mogao letjeti niti preko Apeninskog poluotoka, jer se uzima u obzir da zrakoplov može zatrebati prinudno slijetanje, što bi s takvim pojedincem bilo znatno složenije.

No istina je, Rusija nije Italija, a i ne leti se do nje na tu stranu, pa upravi nije zasmetala Damjanovićeva navijačka prošlost niti za kontekst nogometne reprezentacije. Treća pak osoba koju se prozvalo, jedna je od stjuardesa, no njezino ime nismo našli u medijima slijedom pripisane kompromitacije. Nije ni čudno, ako je podatak vjerodostojan, jer ona radi navodno i u jednoj privatnoj agenciji, ali nauštrb obaveza u Croatia Airlinesu. Telefonirali smo joj, no poput Grgeca nije se odazvala na poziv, za razliku od Damjanovića koji je izjavio da ništa ne želi komentirati, i skrenuo nam pažnju na izvjesne zakonske okolnosti. Slično je postupila i sama Croatia Airlines reagirajući na upit o spornom letu.

Sastav posade, kazali su nam u prepisci, kompanija nije ‘u mogućnosti komentirati’. Upozoreni smo da bi naše objavljivanje ‘osobnih podataka’ značilo kršenje Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka, kao i neimenovanog zakona, ‘dok su kazne za isto izuzetno visoke’. I bit će da su kazne iz odgovora koji smo zaprimili namijenjene samo za negativno pisanje, jer nije lako povjerovati da će ikakve sankcije snositi npr. kolege iz Jutarnjeg lista.

Oni su 18. srpnja objavili imena također dvoje pripadnika iste posade, jednog od pilota MIG-ova iz pratnje tog leta, te svih četvoro pilota vojnog helikoptera s dočeka. Osim što je taj članak bio izrazito afirmativan, slavljenički. A teško da nam je utisak pogrešan: Damjanović je valjda znao s kojim ga ciljem zovemo, i nije želio ni saslušati o čemu je riječ. Znaju to mnogi u Croatia Airlinesu, pa smo u međuvremenu čuli kako traje potraga za neznanim zviždačem koji se drznuo požaliti medijima. No s tim završavamo predugi uvod i povod za članak, budući da mu primarna tema nije tek jedan slučaj, makar i reprezentativno kićen. Ova afera ceremonijalnog karaktera sama po sebi nije tako štetna, nego ukazuje na dublji problem koji nacionalnog letača razdire duž čitavog trupa, od kokpita do repnih stabilizatora.

Kao što je poznato, nedavno je odgođen štrajk dijela radnika Croatia Airlinesa koji traže veća radna prava nakon fleksibilizacije, i ukazuju na fatalnu politiku kompanije sa sužavanjem horizonta u restrukturiranju. Restrikcijska orijentacija, međutim, nije posljedica menadžerskog hira. Croatia Airlines je tvrtka pod izuzetnim utjecajem vlade kao predstavnika vlasnika, a ona – izvršna vlast - u svakom sastavu drži se maćehinski prema njoj. Tako je prije nekoliko godina donesena i eksplicitna odluka da se razvojna perspektiva zamijeni kriznom.

Javni avioprevoznik nije potpomognut boljim upravnim kadrom umjesto namještanog po stranačko-političkom ključu, nego je stres prebačen na radnike. Izabrano je povlačenje na tržištu, uza sve teži položaj zaposlenih. To u pravilu vodi slabljenju i traženju strateškog partnera, zatim privatizaciji. Operativni kadar počeo je ubrzo trpjeti gore radne okolnosti, piloti i stjuardese su se pobunili, aviomehaničari su uzeli napuštati kompaniju, uprava stala otkazivati letove ili unajmljivati letjelice drugih prevoznika, a krenula je i rasprodaja rezervnih dijelova i termina po ključnim europskim aerodromima.

Žaleći se na odnos Croatia Airlinesa prema svojim ljudima, prije dva i pol mjeseca u Novostima, iz jednog njihova sindikata rečeno nam je da krivnju za probleme uprava nalazi u – medijima. To je dakako omiljena figura opsjenara koji eskiviraju vlastitu odgovornost i pozivaju u lov na fantome. No rečeno je i da je komunikacija u poduzeću katastrofalna, pa se radničkim predstavnicima tumači da s njima ne može biti razgovora o stručnim aspektima poslovanja.

Jer, poručeno im je, nisu kompetentni za to, i zato nije posrijedi tema za njih. Naravno da jest, glasila je reakcija sindikata, budući da stjuardese i piloti ne dobivaju kolektivni ugovor, navodno – prema upravi – zbog toga što nema dovoljno novca, a nema ga zato što se kompanijom očajno upravlja. Ekonomska demokracija ne rula tako ni pistama u javnom posjedu, kamoli magistralama političke misli u Hrvatskoj. Ali još nema niti odgovora kako riješiti ogromne gubitke, ili kako dokapitalizirati tvrtku. Uprava za to vrijeme prijeti radnicima ne samo tajno, u slučajevima poput ovog, nego i javno, kao što je nedavno učinio njezin šef Jasmin Bajić, uz hladno podmetanje otegotnih okolnosti za sudionike štrajka.

Poslovnom politikom koju su zacrtala i povela odgovorna lica, nije došlo do oporavka, naprotiv. A zanimljivo je da je jedna od njenih odlika tzv. pay-to-fly model rada s pripravnicima za pilote. Za uvođenje je navodno zaslužan Josip Grgec, pa je i onaj nestašni učenik s leta za London bio tako angažiran: vlastitim je novcem platio mjesto koje iznajmljuje Croatia Airlines. Pilotski sindikat bunio se godinama protiv takve opasne i antisocijalne komercijalizacije prostora kokpita, ali nije pomoglo. Sad traje proces daljnjih pregovora umjesto štrajka, za koju odgodu je intervenirao lično premijer Andrej Plenković, mada nismo optimisti. Kriza je otišla predaleko, a i nogometnoj reprezentaciji nacionalni prevoznik ne treba za slavlja češće od svakih dva desetljeća.