EU FONDOVI; zajednička monetarna riznica Europske unije namijenjena financiranju različitih tipova razvojnih, strukturnih i investicijskih javnih projekata u članicama EU-a. EU fondovi pune se novcem njezinih članica – to jest posredno svih EU građana poreznih obveznika – koje su dužne uplaćivati dogovorena financijska sredstva u takve fondove iz svojih nacionalnih budžeta.
Ovi su fondovi namijenjeni programima regionalnog, urbanog i ruralnog razvoja, poboljšanju javne infrastrukture ili projektima istraživanja i inovacija. Ova naizgled dobra EU politika, često nekritički hvaljena u političkom i medijskom mainstreamu europskih zemalja, krije u sebi ‘skrivenu agendu’, posebice štetnu po ‘male’ periferne zemlje članice EU-a. U administrativno-birokratski opsežnim EU ugovorima kojima se regulira ‘povlačenje sredstava’ iz fondova za robe, usluge i radove potrebne za izvedbu prijavljenih projekata, postoje ugrađeni mehanizmi striktnog poštivanja visokih standarda provedbe i provjere takvih projekata koji su profilirani principima ‘tržišne utakmice’, a koje mogu zadovoljiti samo neke zemlje ‘središta’ Unije, posebice Njemačka.
Time ‘male’ države s EU periferije dospijevaju u situaciju ovisnosti u vidu dugogodišnjih ugovornih vezanosti kojima se obavezuju da tehnike, tehnologije i servisiranja projekata započetih novcem iz EU fondova uvoze iz zemalja ‘središta’. Tako se novac dobiven iz fondova u uvećanim iznosima vraća natrag – ‘s periferije ka centru’ – a industrije visokorazvijenih zemalja na takvim politikama zarađuju. Zemlje s margine EU-a, među njima i Hrvatska, time ostaju u financijsko-razvojnom zaostatku, uvijek više uplaćuju i putem naplate spomenutih troškova daju nego što dobivaju iz EU fondova. Stvara se disbalans, strukturna razvojna nejednakost na razini Europske unije i otvara prostor za kritike EU-a kao primarno kapitalističkog neoliberalnog koncepta koji je u interesu nekoliko njezinih najrazvijenijih država. Opće nesnalaženje, tranzicijsku zamagljenost perspektive i percepcije vlastitog mjesta u ovoj ‘igri’, ali i propagandni stroj koji sve to servisira, lijepo simbolizira stalna frazeologija domaćih političkih i poduzetničkih neoliberalnih mesija: ‘Ne povlačimo dovoljno novca iz EU fondova, moramo to poboljšati.’
Ovakvi su apeli znakoviti jer umjesto potkrijepljene kritičke analize ekonomsko-političkih odnosa u asocijaciji kojoj se tek nedavno pristupilo, te na tome izrađene adekvatne politike, demagoški se podvaljuje jedan element za nacionalnu frustraciju i autostigmatizaciju.
