Prošlog mjeseca Evropska komisija objavila je redovni godišnji izvještaj ‘Porezni trendovi u Evropskoj uniji’, iz kojeg se, kao i iz svih izvještaja proteklih godina, može jasno iščitati da od 28. članica EU-a jedino Hrvatska i Malta nemaju nikakav porez na nekretnine. Među brojnim statističkim tablicama u iscrpnom izvještaju na blizu 300 stranica tako ćemo naći da su po udjelu poreza na nekretnine u BDP-u, kao i po udjelu tog poreza u ukupnom oporezivanju, Hrvatska i Malta na dnu ljestvice, odnosno na 27. i 28. mjestu, s udjelom od nula posto. Najmanji porez, od samo 0,1 BDP-a, ima Luksemburg, a najveći, od 3,2 posto BDP-a, Francuska, kojoj taj oblik oporezivanja donosi čak sedam posto poreznih prihoda. Prosječan evropski udio poreza na nekretnine u BDP-u je 1,6 posto, a prosječan udio tog poreza u ukupnom porezu 4,3 posto. Hrvatskoj susjedne članice Slovenija i Mađarska imaju udio od 0,5 odnosno 0,6 posto poreza na nekretnine u BDP-u, što čini 1,4 posto njihovih poreznih prihoda. To da je Hrvatska, uz Maltu, jedina članica EU-a koja nema nikakav porez na nekretnine, trebala bi biti početna točka rasprave po tom pitanju.

Problem s hrvatskim poreznim sustavom nije u ukupnoj visini poreznog opterećenja, nego upravo u propustu da se zahvati akumulirano bogatstvo, bilo na bankovnim računima, bilo u nekretninama

Ne samo da Hrvatska nema nikakav porez na nekretnine, nego se ona može smatrati poreznom oazom kada je riječ o oporezivanju imovine općenito, od komunalnih naknada, poreza na nasljedstva i darove do poreza na financijske i kapitalne transakcije. Na evropskoj ljestvici Hrvatska je po oporezivanju imovine ponovo na dnu, na 26. mjestu po udjelu u BDP-u i na 27. mjestu po udjelu tih poreza u ukupnom oporezivanju. Stoga je najobičnija obmana izjava koju je Davor Huić, predsjednik udruge Lipa, dao u prošlotjednom intervjuu tjedniku Globus, kontrirajući tvrdnji premijera Andreja Plenkovića da komparativne analize pokazuju kako Hrvatska ima relativno nizak udio prihoda od poreza na imovinu.

‘Mi mislimo da to nije baš tako, i da je Hrvatska u nekom prosjeku s obzirom na stupanj razvoja te da nema prostora za dodatno opterećenje građana po toj osnovi’, lupio je Huić, unatoč svim javno dostupnim podacima relevantnih institucija koji ga demantiraju.

U istom je intervjuu Davor Huić, koji očigledno ne poznaje materiju o kojoj govori ili, u suprotnom, svjesno obmanjuje javnost, ustvrdio da je ‘Hrvatska jedna od najviše porezno opterećenih država u Evropi, što je posebno loše jer smo ujedno i jedna od najsiromašnijih’. Ni ta tvrdnja nije istinita. Hrvatska je po udjelu ukupnih poreznih prihoda i socijalnih davanja u BDP-u od 37,6 posto nešto ispod EU prosjeka, a 12. mjesto na ljestvici baš je i ne svrstava u ‘jednu od najviše porezno opterećenih država u Evropi’. Susjedna Mađarska je na osmom mjestu i nešto iznad EU prosjeka, a Slovenija na 13. mjestu, odmah do Hrvatske. Na vrhu te ljestvice su Danska, Francuska, Belgija i druge visoko razvijene zemlje, no u donjem dijelu je i Velika Britanija, što pokazuje da visina poreznog opterećenja nije u direktnoj vezi s bogatstvom zemlje, ali jest u vezi sa socijalnom državom, kakva bi Hrvatska, barem po Ustavu, trebala biti.

Problem s hrvatskim poreznim sustavom nije u ukupnoj visini poreznog opterećenja, nego upravo u propustu da se zahvati kapital, odnosno akumulirano bogatstvo, bilo na bankovnim računima, bilo u nekretninama. Novosti su prije nekoliko godina, kada je vlada Zorana Milanovića počela mijenjati zatečeno stanje primjenom nekih oblika oporezivanja kapitala i najavama smanjenja opterećenja rada te uvođenja poreza na nekretnine, objavile Eurostatove podatke po kojima Hrvatska jako zaostaje u oporezivanju bogatstva, a prednjači po oporezivanju potrošnje. Najnoviji izvještaj Komisije to potvrđuje pokazujući da je Hrvatska s udjelom oporezivanja potrošnje u BDP-u od 18,9 posto uvjerljivo prva na EU ljestvici, da je po oporezivanju rada na 17. mjestu, a po oporezivanju kapitala na vrlo niskom 25. mjestu, s udjelom od samo 4,1 posto u BDP-u, kakav je imala i 2003. godine. Ovo su, dakle, jasni okviri raspodjele poreznog opterećenja u Hrvatskoj: drastično se oporezuje potrošnja, prosječno se oporezuje rad, a slabo kapital, pri čemu se imovina i pogotovo nekretnine praktički i ne oporezuju.

Prilikom svih dosadašnjih poreznih rasterećenja rada hrvatske su vlade, i Milanovićeva i ova Andreja Plenkovića, najavljivale kompenzaciju za lokalne jedinice u obliku uvođenja poreza na nekretnine jer je to razuman smjer preoblikovanja poreznog sustava. Model Plenkovićeve vlade razlikuje se od onog koji je predlagao bivši SDP-ov ministar financija Slavko Linić i svakako zahtjeva daljnju razradu, no Huićeva udruga Lipa pokrenula je kampanju protiv tog poreza i prije početka pripremne faze u kojoj bi on samo zamijenio komunalnu naknadu. Huić u intervjuu Globusu kaže da je problem što kod ovog poreza nije jasno zašto bi ga građani plaćali. Smisao komunalne naknade je, kaže on, ‘da vlasnici nekretnina povećavaju vrijednost svoje nekretnine uređivanjem okoliša, javnom rasvjetom i slično’, dok je ‘ovdje bio problem što je porez na nekretnine nenamjenski’ i što ‘nije objašnjena svrha i koja je korist za građane’. Postoje, međutim, dva uobičajena opravdanja takvog poreza. Jedan je da bi vlasnici nekretnina trebali kroz porez plaćati državi što osigurava zaštitu njihovog vlasništva. Drugi je da bi oni koji posjeduju više trebali porezno doprinositi više kako bi se smanjivala nejednakost, što za sobom povlači da bi porez trebalo plaćati prema vrijednosti imovine, kao što se predviđa u sadašnjem modelu.

I tu dolazimo do stvarnih motiva za pokretanje kampanje protiv ovakvog poreza. Huić nastoji u svoju kampanju uvući ‘male ljude’ pričajući o tome kako su ‘Hrvati dosta konzervativan narod, važna im je obitelj i dom, postoji ta emotivna veza s domom u kojem žive’ i tvrdeći da im je odbojna ‘ideja da bi to što ste gradili i za što ste cijeli život izdvajali ponovno trebalo biti predmet oporezivanja’. No u isto vrijeme potpuno izvan dohvata poreznika ostaju oni koji krcaju svoje bogatstvo u luksuzne stanove i vile s bazenima, dok hrvatske poreze, orijentirane primarno na potrošnju i prihode od rada, podjednako plaćaju i oni koji ne posjeduju ništa. Huićeva inicijativa, zajedno s internetskom peticijom koju je njegova udruga pokrenula, svjesno plaši srednju klasu da će joj država sjesti na nekretnine stečene mahom u socijalizmu, dok ustvari zagovara nepravedni sustav koji ne oporezuje akumulirano bogatstvo.

Huiću je bilo jako stalo da svoju peticiju prikaže kao ‘demokratski proces hrvatskih poreznih obveznika’. Ustvrdio je u Globusu da su u njegovoj udruzi Lipa peticijom ‘pokazali da je velika većina građana jednoglasno protiv uvođenja ovog poreza’, da su građani svojim potpisima toj udruzi ‘dali mandat i legitimitet’ da ih zastupa u dijalogu s Vladom te najavio mogućnost referenduma kao zadnjeg koraka. Prikazujući 140.000 potpisa, među kojima su, usput rečeno, Novosti otkrile mnoge lažne, kao ‘veliku većinu’ građana koju on sada zastupa, Davor Huić prometnuo se tako u neoliberalnu verziju Željke Markić, s tom razlikom da se ovog puta ne prijeti referendumskom mobilizacijom za očuvanje vrijednosti konzervativne većine, nego za očuvanje vrijednosti nekretninske imovine.

Metode Lipe i udruge U ime obitelji su iste, uključuju kampanje plašenja i obmanjivanja javnosti, lobiranje i infiltriranje u strukture vlasti te prljave obračune s onima koji te manipulacije razotkrivaju, kao što su Novosti u prošlom broju otkrile da je Lipina peticija napumpana lažnim potpisima. A iste su im i neke osnovne, u antikomunizmu sjedinjene ideološke postavke, pa je u priopćenju u kojem je podlo optužio Novosti da su same podmetnule te lažne potpise, Huić objavio i sljedeće: ‘U društvima koja su opterećena nasljeđima komunističke diktature ovakvi pokušaji sabotaže demokratskih procesa nisu novost’. Lipina je kampanja, očigledno, samo jedna od kampanja tekućeg klasnog rata, u koju Huić radi širenja baze želi uvući i one što su nekretnine stekli upravo u sistemu na čije se naslijeđe on s prezirom osvrće. Na protivničkoj strani nije, naravno, država kao takva, nego bilo kakva socijalna država.