Karađorđe Derajić paroh je krupsko-blatnjanski i administrator gliničko-kladuške parohije, a sjedište mu je u Blatnu, Federacija BiH.
- Opslužujem Bosansku Krupu i dio parohija u Republici Srpskoj odnosno na područjima opština Krupa na Uni i Novi Grad, te Cazin i Veliku Kladušu. To je moguće jer je ovdje vjernika vrlo malo. O položaju pravoslavaca govore naši brojni hramovi i njihov izgled. Prije su to bili krajevi naseljeni brojnim Srbima koji su bili tada većinski narod, ali i historijska žrtva u ovim krajevima u Drugom svjetskom ratu, kaže paroh Karađorđe.
Stradanja u ratu, raseljavanja nakon rata, odlazak u Slavoniju i Vojvodinu, kao i posljednji rat devedesetih doprinijeli su da na ovom području, ima vrlo malo stanovništva srpske nacionalnosti, možda tek 150 u Kladuši.
- Srbi su u Kladuši najviše koncentrirani u Bosanskoj Bojni i Gradini gdje imamo nekih 80 do 100 stanovnika. Tu smo obnovili hram Preobraženja gospodnjeg uz pomoć ljudi iz Vojvodine i Beograda koji sada tamo žive, a rođeni su u ovim krajevima. Ovdašnji ljudi su izuzetno radišan narod i gotovo svi su se dobro snašli u novim sredinama. U radu naše crkve nismo nailazili ni na kakve otpore ili protivljenja na području Kladuše, ni od stanovništva ni od organa vlasti. Obnovili smo i hram Svetog Georgija u centru grada koji je proglašen nacionalnim spomenikom kulture Bosne i Hercegovine. Kad sagledamo sva ta historijska zbivanja koja su se dešavala na ovom području od početka prošlog vijeka zapravo je pravo čudo da mi ovdje danas uopše i postojimo, ističe paroh.
Zalaže se za što bolju saradnju, komunikaciju i druženja među pravoslavnim vjernicima ovog kraja jer je to uslov da se usprkos svim problemima zajednica održi. Neophodna je i tješnja saradnja sa Srbima iz Hrvatske, sa susjednog Korduna.
- Trenutno gledajući budućnost i perspektiva na ovom području nije dobra. Neizvjesna je jer nas je malo, a iz dana u dan sve nas je manje. Ali poučeni Hristovim iskustvom vjerujemo da će biti bolje. Moram reći da se mi ovdje uopšte ne osjećamo kao manjina već kao ravnopravni građani, pa to donekle daje nadu i snagu za bolje sutra. Budućnost moramo uzeti u svoje ruke jer ovo je i naša zemlja. Ovdje sam rođen, tu živim i nikakve ideologije ni politike, ni osmanlijska ni austrijska ni ustaška vlast nisu moje pradjedove istjerale odavde. Strah je posljedica nevjerovanja, a hrabrost je vrlina koja proističe iz vjere - ipak optimistički zaključuje Karađorđe.
