Gotovo je prvo poluvrijeme i rezultat je 5:0. Igrači odlaze u svlačionice i najradije se ne bi vraćali na teren. Ali pravila nogometne igre nalažu da se odigra i drugo poluvrijeme. Ovima koji vode ne da se više igrati, ako zbog ničeg drugog, onda zbog rizika od nepotrebne ozljede. Oni koji gube prosto se boje dodatnog sramoćenja. A i gledatelji pred malim ekranima će prebaciti program. Jedina nada za eventualnu zanimljivost nalazi se na tribinama i mogućim bakljadama, neredima ili kakvoj dobroj zezanciji.

I bilo bi lako da su nogometne utakmice jedini, suvremenim leksikom, content, koji pruža takvu epizodu u kojoj je sve izvjesno, ali pravila nalažu da se odradi do kraja. U prilično sličnoj situaciji nalazi se naša politička zajednica. Prvi krug predsjedničkih izbora je završio, pobjednik je i više nego izvjestan, ali moramo u drugi krug. S visokom razinom sigurnošću možemo ustvrditi da je većina dionika te naše zajednice nakon što su obznanjene izlazne ankete u nedjelju u 19 sati pomislila isto: molim te, Bože, da Zoran Milanović ostane iznad 50% i ne bude drugog kruga. Visoku razinu sigurnosti jamči sama izlaznost – više od 50% birača nije izašlo na izbore. Njima se sigurno ne gleda drugi krug. Isto, po logici stvari, vrijedi i za one koji su glasali za Milanovića. A dajemo ruku u vatru da bi i oni koji su glasali za druge kandidate, uključujući i one koje je stranačka lojalnost natjerala da glasaju za Dragana Primorca, izabrali da drugog kruga nema.

Jedina društvena grupa koja se nadala drugom krugu su politički analitičari na speed dialu mejnstrim medijskih kuća i televizija. Oni su iz nekog razloga tvrdili da je dobro za hrvatsku demokraciju što Milanović nije pobijedio u prvom krugu. Zašto za demokraciju nije dobar ishod demokratskih izbora u ovom slučaju nije baš najjasnije.

I eto, počinje drugo poluvrijeme, nikome se ne gleda, ali mora se odigrati. Milanović je već, valjda inspiriran brojem talijanskih trenera u Hrvatskoj nogometnoj ligi, objavio da će odigrati taktiku znanu kao catenaccio. Ukratko, prepustit će loptu protivniku, i neće riskirati ozljede. A Primorac? On se, čini se, odlučio za oprobanu taktiku koja baš i nema nogometnog pandana. U svim mogućim kritikama Dragana Primorca kao političke figure i predsjedničkog kandidata, i s ljevice i s desnice i s centra, isticala se njegova karikaturalna neautentičnost. Svaki njegov govor i istup izgledali su neuvjerljivo, kao naučena pjesmica napamet u nižim razredima osnovne škole. Očito je toga i sam svjestan pa se odlučio za nešto provokativniji sadržaj kako bi si možda tako priskrbio nekakvu dozu autentičnosti. A taj provokativniji sadržaj su navodno zapaljive (desne) teme: Tito i rodna ideologija. Dobio je valjda ekskluzivno pravo na taj sadržaj nakon što su u prvom krugu ispali autentičniji kandidati desnice.

Ponukan ovoljetnim slučajem s Bijelim dugmetom i jugoslavenskom zastavom na video pozadini tijekom splitskog koncerta, primijetio je Tita u istoj ulozi na koncertu Dubioze kolektiv na splitskoj Rivi za novogodišnju noć. Zatim je u javni prostor bacio drugu ''petardu'': u Zagrebu se navodno koriste oznake Roditelj 1 i Roditelj 2 umjesto oca i majke, u sklopu nekakvog zajedničkog plana Milanovića i stranke Možemo!.

Nitko, očekivano, nije naročito reagirao. I može se čak primijetiti da Primorac obavlja koristan društveno-politički rad. S obzirom na to da je karikaturalno neautentičan nema bolje osobe od njega da pridonese promašenosti ionako karikaturalnih stavova na desnici. Samo neka on ponavlja najbizarnije desne teorije i tako im snižava stupnjeve društvene uvjerljivosti. A kao što smo rekli, zabava se događa na tribinama. Tamo pratimo okršaj Tomislava Jonjića i Velimira Bujanca. Puno je zanimljivije.