Transparent s porukom ‘Jebat ćemo srpske žene i djecu’, koji je prije dva tjedna, uz HOS-ove insignije i pozdrav ‘Za dom spremni’, skupina navijača Dinama izvjesila u zagrebačkoj Kustošiji, ne pokazuje samo koje su posljedice dugogodišnje relativizacije ustaštva u Hrvatskoj, već i prateće mizoginije, koja se poput koronavirusa razbuktala i u aktualnoj predizbornoj kampanji. Tako se izjava čelnika Domovinskog pokreta Miroslava Škore da bi se žena, ako zatrudni nakon silovanja, morala dogovoriti s obitelji o daljnjim koracima, može iščitati i kao skup predrasuda koje ovaj pjevač lakih domovinskih nota gaji prema ženama i kojima namjerava skupiti glasove, ali i kao krajnje nepoštivanje svih žrtava silovanja, kako onih za vrijeme rata 1990-ih tako i žrtava seksualnog i obiteljskog nasilja kojem konstantno svjedočimo. Dugogodišnju kampanju koju klerikalne udruge na čelu s notornom udrugom U ime obitelji Željke Markić, radikalne desne stranke i pojedinci provode protiv prava žena na slobodno odlučivanje o rađanju djece, aktualizirao je i talijanist i kandidat Mosta Nino Raspudić, koji je u debati na javnoj televiziji izjavio, između ostalog, da je pobačaj kao nasilni prekid života ubojstvo te da je upoznat sa svjedočanstvima djece koja su, premda začeta u silovanju u Bosni i Hercegovini, danas sretni, razvijeni i ispunjeni ljudi koji svjedoče o tim životima. Kakva su svjedočanstva žena, žrtava silovanja, to Raspudića nije zanimalo.
Žene koje su preživjele seksualno nasilje u ratu iznova se stigmatizira oduzimanjem prava na izbor i korištenjem njihovih odluka nastalih iz nužnosti kao argumentacije za dokidanje prava na pobačaj čak i u ekstremnim situacijama silovanja – ističe Marijana Senjak
Navedene poruke žestoko su osudile brojne javne i medijske ličnosti, pa ih je tako ministrica obrazovanja Blaženka Divjak nazvala sadističkim ponižavanjem žena i nedopustivim iskorištavanjem bolnih osobnih trauma u političke svrhe, dok je bivši ministar branitelja Fred Matić rekao da je, boraveći u logoru za vrijeme rata, slušao krike silovanih žena koji mu, kako je kazao, i danas zvone u glavi. Tako je silovanje kao duboko traumatičan čin na štetu žene, kako je dobro artikulirala novinarka Danka Derifaj, iskorišten kao temelj za raspravu o njezinoj volji i pravu na izbor.
- Povređujuće je, neetično i nepravedno voditi ovu raspravu u ime žrtava silovanja jer o iskustvu preživljenog seksualnog nasilja, patnji, načinima samopomoći, vlastitim odlukama, iznalaženju smisla i transformaciji traumatskog iskustva mogu govoriti samo one - kaže za Novosti Marijana Senjak, psihologinja i psihoterapeutkinja u Centru za žrtve seksualnog nasilja kao dijela Ženske sobe – Centra za seksualna prava.
Naša sugovornica, inače jedna od osnivačica Centra za psihološku pomoć u ratu u Zenici 1992. koja je radila s brojnim žrtvama ratnog silovanja, kaže da trauma seksualnog nasilja ostavlja ozbiljne kratkoročne i dugoročne posljedice na fizički, seksualni, psihološki, socijalni i radni identitet preživjele. Intenzivan strah, stalno iščekivanje opasnosti, prisilne slike i sjećanja, depresivne smetnje samo su neke od neposrednih posljedica preživljenog seksualnog nasilja. Žene koje su doživjele ratna silovanja često se suočavaju i s trajno narušenim obiteljskim odnosima. Tabuiziranost i stigmatizacija kao i neprorađenost traume seksualnog nasilja pogodne su za razvoj transgeneracijskog prijenosa trauma.
- Umjesto odavanja počasti preživjelima, u našem se društvu u trećem desetljeću nakon rata žene koje su preživjele seksualno nasilje u ratu iznova stigmatizira nametanjem rodnih normi, oduzimanjem prava na izbor i korištenjem njihovih odluka nastalih iz nužnosti ili uvjetovanih svjesnim izborom da rode djecu začetu u ratnim silovanjima kao argumentacije za dokidanje prava na pobačaj čak i u ekstremnim situacijama silovanja - ističe Senjak.
Djeca začeta u silovanju ni u kakvom zakonu nacionalnih politika, domeće naša sugovornica, nisu prepoznata kao žrtve rata koje mogu ostvariti svoja prava. Umjesto da društvo pomogne u njihovom ostvarivanju, neki zaključuju da su oni sretni, razvijeni i ispunjeni ljudi.
- Znamo li išta o djeci rođenoj iz ratnih silovanja u Hrvatskoj? Kako smo im pomogli do sada? - pita psihologinja.
Umjesto da se vode neutemeljene rasprave, ističe naša sugovornica, u domaće zakonodavstvo i nacionalne politike treba ugraditi odredbe rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a iz travnja 2019., u kojoj se prvi put eksplicitno ukazuje na potrebu prepoznavanja da žene i djevojke koje su ostale trudne kao posljedica seksualnog nasilja u oružanim sukobima, uključujući one koje su izabrale da postanu majke, mogu imati različite i specifične potrebe, ponekad po život prijeteće i trajne rizike i štetu s kojima se susreću te žene, ali i njihova djeca rođena kao posljedica seksualnog nasilja u ratu: ekonomsku i društvenu marginalizaciju, fizičke i psihičke ozljede, diskriminaciju i nedostatak pristupa obeštećenjima.
Iako rezultati ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da građani podržavaju pravo žene na slobodno odlučivanje o rađanju djece, određeni politički akteri predstavljaju javnosti svoje nazadne stavove o ženama i filofašističke ideje kao želju većine – govori Paula Zore
Da diskurs spomenutih kandidata vrijeđa preživjele i sve žrtve nasilja, slaže se i Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, koja ističe da su od prvih ratnih silovanja 1991. do usvajanja Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na RH u Domovinskom ratu prošle gotovo 24 godine, pri čemu je Povjerenstvo za žrtve seksualnog nasilja u Ministarstvu hrvatskih branitelja zaprimilo 264 zahtjeva za stjecanje statusa žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu i ostvarivanje prava sukladno zakonu: od toga su 195 zahtjeva podnijele žene, a 69 muškarci.
Prema riječima psihologinje Senjak, Povjerenstvo je donijelo ukupno 259 rješenja, od toga 171 pozitivnih i 79 negativnih. U pet slučajeva postupak je obustavljen, dok je u jednom predmetu zahtjev odbačen. Prema evidenciji Ministarstva hrvatskih branitelja, do 31. prosinca 2019. ostalo je ukupno osam zahtjeva u postupku rješavanja.
- Postoji osnovana zabrinutost da se zbog straha i društvene stigme velika većina žrtava seksualnog nasilja ne usudi prijaviti ovu vrstu nasilja. Pretpostavlja se da za svaki prijavljeni slučaj silovanja povezanog s nekim sukobom, 10 do 20 slučajeva prođe neprijavljeno. Sociološka studija ‘Procjena broja žrtava seksualnog nasilja tijekom Domovinskog rata na području RH i optimalni oblici obeštećenja i podrške žrtvama’ Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) iz 2013. došla je do procjene da bi se broj žrtava težih oblika seksualnog nasilja u Hrvatskoj mogao kretati između 1.500 i 2.200 - kaže Vesna Teršelič.
Ograničavanje prava na pobačaj provlači se uporno posljednjih godina u političkim kampanjama. Pritom je skandalozno da država nakon više od dvije godine nije donijela čak ni nacrt prijedloga novog Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, što je Saboru još u veljači 2017. naložio Ustavni sud.
U takvom ozračju ne čude izjave Brune Esih, predsjednice stranke Neovisni za Hrvatsku, koja poručuje da je za zabranu abortusa, a na pitanje treba li silovana žena pobaciti, odgovara da ne vidi razlog da dijete nema pravo na život. Pa i, kako se da zaključiti iz njezina odgovora, nauštrb prava silovane žene. Mrvicu je taktičniji pokušao biti vjeroučitelj Marin Miletić s liste Mosta, koji je stava da je začeće žene protiv njezine volje posebno osjetljivo područje koje zahtijeva puno pažnje, stručne pomoći i ekspertize, ali i on zaključuje da je pravo na život iznad svakog prava, što bi značilo i iznad prava žene da odlučuje o svome tijelu.
Oni kojima napadi na ženska prava služe kao sredstvo u kampanji mogli bi politički brzo požaliti, smatraju u Platformi za reproduktivnu pravdu, koja je također javno reagirala na licitaciju ženskim pravima i životima. Članica Platforme Paula Zore kaže za Novosti da diskurs s navijačkog transparenta u Kustošiji koji koristi sintagme ‘njihove žene’, isto kao i ‘naše žene’, govori da su žene percipirane kao puki objekti, kao nečije – muško, nacionalno, državno vlasništvo, što je temelj patrijarhalnih odnosa prisutnih u svim sistemima nejednakosti. Nažalost, žene koje su preživjele ratna silovanja, neovisno o svojoj nacionalnosti ili nacionalnosti počinitelja, nisu, domeće naša sugovornica, dobile pravovremenu i adekvatnu službenu podršku: mali broj slučajeva je procesuiran, a izostali su i šira društvena podrška, osuda nasilja i prepoznavanje patnje žena. Riječ je o prilici koju je društvo propustilo kako bi se suočilo s ratnim nasiljem i nasiljem nad ženama.
- Ratno nasilje i instrumentalizacija ženskih tijela kroz ratna silovanja govore da su žene objekti, sredstva, da ih se percipira kao vlasništvo nacije, i to ratno nasilje govori direktno i o položaju žena u mirnodopsko doba, naime tog nasilja ne bi bilo da se žene i u mirnodopsko vrijeme ne smatra vlasništvom nacije, što vidimo u odnosu prema pobačaju - kaže Zore.
Aktualnu predizbornu kampanju stoga promatra kao bijedu političkih aktera među kojima, posebno na desnici, ne postoji nikakav sadržaj osim nacionalne mržnje i napada na ženska prava, a osim iznimki na krajnjoj ljevici, žene nisu u dovoljnom broju prisutne ni na listama, što je također sramotna pojava.
- Ne čudi stoga da na ekstremnoj desnici vidimo potrebu za potpunim podčinjavanjem kroz kontrolu ženskih tijela, dok u takozvanom desnom centru čujemo aktualnog ministra zdravstva Vilija Beroša koji najavljuje obavezna savjetovanja za žene koje žele pobaciti, što je samo drugi način za ograničavanje prava na izbor - ističe Paula Zore.
Istodobno u zdravstvenom sustavu, dodaje naša sugovornica, nedostaje 60 timova u primarnoj ginekološkoj skrbi, što znači da preko 450 hiljada žena nema ginekologa kojeg financira Hrvatski zavod za javno zdravstvo, iako redovno uplaćuju zdravstveno osiguranje. Zore podsjeća i na rezultate ispitivanja javnog mnijenja iz veljače koje je provela agencija IPSOS, a koji pokazuju da 81 posto građana podržava pravo na izbor u slučajevima trudnoće, rađanja i pobačaja. Iako dakle, zaključuje Paula Zore, građani razumiju važnost i podržavaju pravo žene na slobodno odlučivanje o rađanju djece, određeni politički akteri predstavljaju javnosti svoje nazadne stavove o ženama i filofašističke ideje kao želju većine.
Niz je primjera u posljednje vrijeme koji ukazuju na to da se politički mainstream toliko pomaknuo udesno da izgleda kao da je seksizam eskalirao u otvorenu mizoginiju.
- To bi značilo da je ono što se samorazumljivo prakticiralo u liberalnom mainstreamu preko verbalne i svakovrsne romantizacije seksizma, sada, u posve kratkom roku, eskaliralo u još jače, gnjusnije i teško probavljive mizogine izjave. Riječ je o klasičnoj instrumentalizaciji pobačaja i silovanja kao vrlo osjetljivih tema koje se koriste kao najjeftinija prečica do određenih političkih pozicija - ističe Ankica Čakardić, docentica na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
- Stoga je to dvostruko problematično, jer je s jedne strane riječ o direktnom napadu na ženska prava kako bi se ekspresno osvojili glasovi ultrakonzervativne, desničarske i alt-desničarske populacije, a s druge upućuje na klasični manevar u kojima se politike ispražnjene od ikakvog sadržaja oportuno nabacuju osjetljivim temama kako bi prikrile vlastitu političku inferiornost i nekompetentnost. To najbolje oprimjeruju kandidati poput Škore, Raspudića i Miletića, da spomenem samo neke - zaključuje Čakardić.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
