Organizacije koje predstavljaju kapital, odnosno njegove posrednike – poslodavce, investitore – posljednjih su tjedana u izuzetnom previranju. Reklo bi se, sudeći po njima sklonim privatnim medijima, dakle gotovo svima, da se tamo sudbonosno pospremaju odnosi, i da poduzetnička klasa provodi novu revoluciju, ovaj put kontra navodnih feudalista našeg doba, političkog sloja i pridruženih mu uhljeba iz javnog sektora. I reklo bi se da, nakon naviještene opće katarze, ništa neće biti isto u tim kućama i manje formalnim grupacijama ili oko njih, a izdvojit ćemo glavne tri: Hrvatsku gospodarsku komoru (HGK), Hrvatsku udrugu poslodavaca (HUP), Udrugu Glas poduzetnika (UGP).
HUP je prošli mjesec napustilo četrdesetak mahom većih privatnih poslodavaca, među kojima se svakako ističu Orbico, Adris i Fortenova, što se tumači kao zalazak dinosaura naspram modernih pojava tipa onih u IT-sektoru
Prije svega, riječ je o institucijama ili udrugama podosta različitih profila, mada se nameće utisak da su jedna drugom zamjenjive, ili se isključuju po nekim karakteristikama, pa im nije strana ni međusobna konkurentnost. No vidjet ćemo da naši kapitalisti, reformski svečanoj retorici usprkos, ustvari samo preslaguju relacije u polju malo burnije, repozicioniraju uloge prema aktualnim političkim okolnostima.
HGK, na primjer, zbog čije obavezne članarine za sve privredne subjekte – 42 kune mjesečno za najmanje – s Markova trga od prošlog tjedna dopiru sve teže riječi. Ipak, jasno je da nije posrijedi samo pitanje članarine, nego se iza kratice ove ustanove svrstalo mnogošto drugoga, političko-parazitskog i koruptivnog. Članice komore ne primaju dovoljno podrške i usluga za uplaćeni iznos, a skaredno visoka primanja njezina šefa Luke Burilovića, te kadar od blizu 500 zaposlenih, okreću širu javnost protiv takvog modela kolektivnog zastupanja biznisa prema politici i unutar pojedinih sektora i na međunarodnom tržištu.
Pribroji li se tome opća usplahirenost zbog paralize ekonomije u paru s izostankom vedrije opipljive perspektive, proteklih dana lako je steći impresiju da je upravo HGK odgovoran za, recimo, to što nam kafedžije ne smiju prodavati napitke makar za van. S druge strane, dalo bi se pomisliti da je UGP, komori oštro suprotstavljeno udruženje, spreman za preuzimanje njenih javnih funkcija, ako bi se uopće zanimalo oko njih, ako smatra da je to ikome relevantnom potrebno. HGK svojim profilom, ali daleko više u teoriji, naime, značajno nadilazi ekonomsko-politički, pa i korisnički horizont prosječnog članstva UGP-a. Za taj poduzetnički format nije ni bio projektiran, onda kad je iz Jugoslavije preuzet za novo društveno uređenje, a po uzoru na slične komore u zapadnim zemljama. Baš kao ni uže specijalizirana Hrvatska obrtnička komora, ustanova srodne namjene u području manjeg poslovanja, i usporedivih reakcija u redovima svojeg obaveznog članstva kojemu bi trebala služiti.
Ne treba nasjedati na uvriježeni narativ da su kapital i država – ova u kapitalizmu – nekakvi organski neprijatelji, samo je pitanje u korist koje struje kapitala država više djeluje, uz očekivanu naplatu političke usluge
Svejedno, HGK je pritom javna institucija, pa se njezina svrha ne može zatvoriti pukom konstatacijom da su je oteli uhljebi, a niti potreba za makroekonomijom i strategiziranjem nacionalnog materijalnog razvoja, te usklađivanjem s politikom i sustavom obrazovanja, nestaje onda kad se UGP-u prelije, da prostite, čaša. To ujedno znači da se HGK-u ne može samo tako ukinuti ni garantirano financiranje u bilo kojem obliku, nego bi od toga smislenije bilo, ako je komora iscrpila poslanje, sasvim je ugasiti.
Drugi mediji već su se pozabavili mogućnostima transformacije toga sustava u smjeru međunarodno-ekonomskih i razvojno-istraživačko-inovacijskih i prosvjetnih aktivnosti. Mi se više koncentrirajmo na postojeće ekonomske odnose koji udaraju ritam sadašnjim previranjima, i na činjenicu da je medijski dominantni sloj hrvatskih poduzetnika nezainteresiran za strateške političke postavke u domaćoj privredi. Tako je i s opozicijskim strankama koje se vehementno ukrcavaju na taj naoko pobjednički vlak, a tako je i s vladajućima ili onima koje su to bile, znamo li da im je osnovni ekonomsko-politički okvir zadan izvana.
Ono što HGK nije, a trebao bi biti, međutim, u vizuri dotičnih aktera ovdašnje ekonomske i političke zbilje osigurava barem potencijalno jedna druga organizacija, HUP. Ona je nositeljica reprezentativnosti u tzv. socijalnom dijalogu na strani kapitala, odnosno u tripartitnom Gospodarsko-socijalnom vijeću, ali se stanje u njoj trenutno opisuje samo jednim izrazom: raskol. No pripadnost udruzi, kao i članarina, tamo su dobrovoljni, i nema stranačkog zbrinjavanja kadra, pa se uglavnom previđaju neke ključne njezine sličnosti s naširoko prezrenim HGK-om.
Damir Zorić, predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca (Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL)
O tome smo razgovarali s više ljudi iz HUP-a koji su odreda htjeli ostati anonimni u ovom tekstu, premda ne djeluju osobito pesimistično oko nastavka zbivanja u toj kući. HUP je prošli mjesec napustilo četrdesetak mahom većih privatnih poslodavaca, među kojima se svakako ističu Orbico, Adris i Fortenova, što se tumači kao zalazak dinosaura naspram modernih pojava tipa onih u IT-sektoru. Prvi se odlikuju čvršćim vezama s državom i posljedičnom sklonošću raznim dubiozama, dok potonji zagovaraju čisti biznis i slobodno tržište, te suzbijanje javnog sektora i potrošnje. Razmimoilaženje je bilo očito na lanjskim izborima, gdje Podravkin direktor Marin Pucar dolazi na mjesto predsjednika udruge s jako malenom razlikom, a uz podršku HDZ-a. Uz njega je HUP dobio i Damira Zorića kao novoga glavnog direktora, o čemu smo pisali u Novostima, dojmljeni karijernom putanjom toga kadra. Jer, u privatni je sektor Zorić dospio nakon podužeg operiranja u državnom, s liderskom rolom u rasturanju mirovinskog sustava, zatim kao HDZ-ov diplomat, e da bi onda prenio stečene utjecaje i poznanstva u realni sektor.
No tako je stasala golema većina naših privatnika i menadžera – drukčije teško da su i mogli – pa nikom ništa, dok vodstvima poslodavačke udruge svakako nitko nije predbacivao zbog nedostatka poduzetničkog pedigrea. Prethodni čelnici HUP-a, Gordana Deranja i Davor Majetić, primjerice, kićeni su imidžom rasnih biznismena, ali danas i oni bivaju shvaćani kao dio nepoželjnog kontinuiteta u toj organizaciji.
Uostalom, baš je Branko Roglić, vlasnik Orbica i jedna od snažnijih figura u dosadašnjem HUP-u, godinama važio za neupitnu perjanicu hrvatskog poduzetništva. Ta je slika pomućena skandalom koji ga dodatno povezuje s Majetićem, a posredstvom Bernarda Jakelića, bivšeg zamjenika direktora HUP-a kojeg je 17 radnica optužilo za seksualno uznemiravanje, pa je Rogliću prioritet postala lakirovka vlastite uzdrmane reputacije. To pak nije moguće bez osjetnije kontrole HUP-a, i zato je Branko Roglić odlučio napustiti članstvo, a s njim i deseci drugih većih financijera udruge.
Luka Burilović, predsjednik Hrvatske gospodarske komore (Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL)
Govoreći tu o prevažnoj temi članarina, ne smijemo zaboraviti da veliki dio HUP-ova članstva godinama uopće nije doznačivao svoj dio novca, što relativizira priču o financiranju HGK-a. Naročito uzme li se u obzir da je HUP dugo zaobilazio obavezu podnošenja godišnjeg izvještaja o poslovanju, više fiktivno zadržavajući reprezentativnost koja valjda predstavlja glavni razlog njegova postojanja i svojevrsnog istiskivanja HGK-a s ekonomsko-političke mape RH. No grijesi HGK-a se daju na sva zvona, a konkurentskog se HUP-a prešućuju, iako njegovi članovi tek sad konsternirano otkrivaju i da je Deranji mandat produžavan mimo procedure, ili da je Zoriću status iz vršitelja dužnosti preinačen u redovni voljom Izvršnog odbora. Ili ne otkrivaju da, sve dok se Buriloviću zamjera jalova nadzorna funkcija nad rektorom zagrebačkim Damirom Borasom, Majetić godinama drži savjetničko mjesto fikusa u jednoj od novinskih članica HUP-a, Hanza Mediji.
Raskol u HUP-u se promatra kao crno-bijela situacija, slično i njegova usporedba s HGK-om, ali relacije su daleko od tako pojednostavljenih, a onda je drukčija i pozadina sukoba. Koliko odnosi nisu jednoznačni, svjedoči jedan istup Emila Tedeschija, nezvaničnog predvodnika ili bar poklonika prevratničke struje u HUP-u, one koja je potisnula Roglića i Antu Vlahovića, inače ne baš međusobno jako bliske. Naša je procjena da razočarani bivši članovi HUP-a, koliko god bila riječ o moćnim igračima, neće uspjeti u formiranju ozbiljnije alternative, kao što se nagađa u javnosti, jer im nedostaje kohezivnosti.
No pogledajmo zašto kohezija nije baš najjača strana ni ostatku družine: istaknuti član udruge Hrvoje Balen je krajem prošlog mjeseca na Facebooku objavio da je HUP upravo sad, 2021. godine, "po prvi puta u svojoj 28-godišnjoj povijesti uspio raspisati demokratske i otvorene izbore za izvršni i nadzorni odbor". Istih dana Tedeschi u Večernjem listu odlučno izjavljuje "da je HUP koncem kolovoza prošle godine proveo legalne i legitimne izbore, i to vrlo transparentno" te zaključuje: "Imali smo tri kandidata za predsjednika i ja bih rekao da je to bio i svojevrsni festival demokracije koji je prošao u kompetitivnom i pozitivnom ozračju."
Mimo teoretiziranja, apstrahiranja i moraliziranja, dakle, treba se prisjetiti da i pozicija svih tih poduzetnika ovisi primarno o njihovu materijalnom interesu u zadanom kontekstu. A taj kontekst određen je, kao i sve u ekonomiji – zanemarimo li nakratko prirodne resurse i tradicijska znanja – prvenstveno makroekonomskom strategijom i monetarnom politikom oko kojih se ogromna većina hrvatskih poslodavaca nikako ne izjašnjava. Razlog te šutnje leži pak u činjenici da se u Hrvatskoj dominantno isprofilirao sloj poduzetnika koji mogu uspjeti baš u ovim naturenim okolnostima.
Kao što smo ovdje istaknuli približno bezbroj puta, posrijedi je u prvom redu tečaj kune vezane uz euro još prije četvrt stoljeća, i bez prostora za raspravu o tome. Sve je udešeno prema diktatu globalnih centara financijske moći, kao što će biti dokazano u nešto manje od bezbroj prigoda, ali nisu pomogli argumenti o tome da monetarna politika Hrvatske izrazito koristi uvoznicima i trgovcima robom i novcem, i jednako toliko šteti proizvođačima te izvoznicima.
Hrvoje Bujas, predsjednik Udruge Glas poduzetnika (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
Obratimo pažnju na odnose u poslodavačkim organizacijama s obzirom na to: IT-sektor se može politički držati atipično, u komparaciji s drugima koji pretežno žive od izvoza, zato što i ne posluje tipično. Taj sektor, iz čije granske udruge HUP-a dolazi Balen, nije poput ostatka robnih proizvođača u RH izmučen tzv. monetarnim škarama koje u slučaju nepodešenog tečaja domaće valute trpe oni koji su prinuđeni na skuplje troškove proizvodnje kod kuće, i jeftiniji plasman vani. IT-sektor ne potrebuje sirovinu, a ulazni trošak rada ili režija mu je čak manji negoli inozemnoj konkurenciji, dok mu globalna tržišna i historijsko-tehnološka konjunktura ionako idu na ruku. No moglo bi se opet čuti što o tome misli npr. Vladimir Ferdelji, zagrebački industrijalac i jedna od vedeta ovdašnjeg STEM-a, ali i kritičar hrvatske monetarne politike koja je ubila nacionalnu proizvodnju. A sad se prisjetimo i zakonske HGK-ove upućenosti više na izvozne aktivnosti, uz državno napuštanje izvoznika, pa će nam malo jasnija biti unaprijed prekrižena kvaliteta te organizacije.
Dio proizvođača se prilagodio jarmu: HUP je pristao uz vladinu politiku uvođenja eura koja više odgovara novoj struji negoli dosad tamo vladajućoj, ali su Vlahovićev Adris i Deranjin Tehnomont mogli zauzvrat računati na određena državna ili druga javna davanja, poput onih koja su išla kroz natječaje za istraživanje, razvoj i inovacije, s brdom novca i prstohvatom kriterija. Štetna struktura nacionalne ekonomije, s bujajućim uslužnim sektorom i gotovo posvemašnjim iščeznućem materijalne proizvodnje, sve odnose podređuje sebi, a ostalo su tlapnje i opsjene, ideološka podmetanja, politikantske manipulacije.
Dobili smo tako parazitirajući i nedjelotvorni HGK, poduzetni te prevrtljivi HUP, i UGP kao široku frontu manjih privatnika koji prezentiraju samo jednu frakciju kapitala. I nema bojazni da bi udarom na HGK mogli prouzročiti nekakvu štetu, koliko da Hrvoje Bujas i njegovi politički sekundanti smjeraju na znatno više. Otpor članarini nije samostojeći motiv, više je simbol i zalog za buduća obimnija traženja, od fiskalnih olakšica do preuređenja radno-pravne materije itd. Ne treba nasjedati na uvriježeni narativ da su kapital i država – ova u kapitalizmu – nekakvi organski neprijatelji, samo je pitanje u korist koje struje kapitala država više djeluje, uz očekivanu naplatu političke usluge.
UGP je utoliko politička avangarda kapitala, predstraža koja će omogućiti slobodu prinudnom članstvu HGK-a, ali nije od nje moguće očekivati promjenu navedenog magistralnog pravca domaće ekonomske politike, niti se ona time ima ambiciju baviti. S tim u vezi je i rezon prema kojem bismo mogli odmahnuti rukom na takve brige kapitalista svih vrsta i veličina, jer se nas ostalih to ne tiče, problematični HGK ili HUP i slično, kad ne bi očito bilo da nam to svima kroji kapu. Zato bismo trebali obratiti pažnju i na strukturu komora, tj. njihovih članstava, među kojima se nalazi iznenađujuće mnogo samozaposlenih i samoeksploatiranih radnika s imperativom poslovanja u najisplativijem statusu, a to je npr. obrtnički, tako i privatnički. No klasni odnosi su danas razmazani do neprepoznatljivosti, i potrebna je pinceta od kriterija da se razaberu, dok u protivnom nećemo razumjeti ni položaj uberovaca kao poduzetnika u poslovnom sporazumu s partnerima iz IT-sektora.
