Hrvatski poduzetnici nisu prošloga tjedna poslije Šešeljevog beštimanja u Skupštini Srbije podvili rep i poput hrvatske parlamentarne delegacije demonstrativno se vratili u Zagreb, nego su ostali u Beogradu i nakon pet godina opet otvorili tamošnji ured Hrvatske gospodarske komore. I oni su, kao i njihovi srpske kolege, osudili Šešeljevo psovanje zastupnika i gaženje hrvatske zastave te još jednom zaključili da će taj i slični ekscesi loše utjecati na hrvatsko-srpske poslove, ali i to da nije na njima već na političarima da odnose dviju zemalja štite od političkih piromana i požara koje kontinuirano potpaljuju. No već ih je bijeg hrvatskih parlamentaraca iz Beograda još jednom uvjerio da je političarima lakše dolijevati ulje na vatru nego je kontrolirati i gasiti.
Premda se hrvatski i srpski poduzetnici vole hvaliti da se unatoč političkoj ‘šešeljizaciji’ hrvatsko-srpskih odnosa njihova poslovna suradnja stalno razvija, zbog čega i robna razmjena između Hrvatske i Srbije uz povremene padove stalno raste, podaci ipak govore da je taj rast slabiji od onoga koji Srbija postiže u odnosima s drugim ekonomijama iz bližeg i daljeg susjedstva. Ako se izuzmu Njemačka i Italija, kao glavni i najveći srpski ekonomski partneri, pa i zemlje CEFTA-e, s kojima Srbija uspješnije razvija ekonomske odnose zbog niza prednosti koje imaju u odnosu na hrvatsku ekonomiju, ostaje činjenica da Srbija svoju robnu razmjenu brže i više razvija i s Mađarskom, Bugarskom, Rumunjskom, Slovenijom, Austrijom i Češkom nego s Hrvatskom, iako Hrvatska ima naslijeđene komparativne prednosti u odnosu na njihove privrede. Stoga nema sumnje i da loši hrvatsko-srpski politički i ini odnosi poprilično doprinose sporijem razvoju ekonomskih odnosa. No upravo činjenica da je HGK poslije petogodišnje pauze ponovno otvorio svoj ured u Beogradu, a Privredna komora Srbije tek će naknadno isto učiniti u Zagrebu, ukazuje na to da na ekonomske odnose dviju zemalja utječu i neki drugi faktori, ponajprije ekonomski i razvojni. Naime, srpska privreda od 2014. prolazi kroz novi ciklus industrijalizacije, dobrim dijelom zahvaljujući njemačkim i drugim stranim investicijama u njezinu industriju, ali ne i onima koje stižu iz hrvatskih kompanija, osim onih koje su ranije iskoračile na srpsko tržište pa sada uglavnom brane stečene pozicije.
Da Srbija opet postaje industrijska zemlja ovih je dana posvjedočio Ivan Nikolić, urednik mjesečnika ‘Makroekonomske analize i trendovi’ (MAT) koji izdaje beogradski Ekonomski institut u suradnji s PKS-om. Nikolić je na predstavljanju novog broja MAT-a iznio podatak da je industrijska proizvodnja u Srbiji od 2014. do početka ove godine rasla po prosječnoj godišnjoj stopi od 6,8 posto te je na kraju 2017. premašila dva najveća rasta u proteklom 25-godišnjem razdoblju. I premda je industrijska proizvodnja u Srbiji danas još uvijek za oko 44 posto manja od one koju je imala 1980-ih godina, Nikolić kaže da je najnoviji rast industrijske proizvodnje sedam puta snažniji od onoga iz 1980-ih. Kako je pritom aktualni rast stabilan, on prognozira da će Srbija sadašnjim tempom rasta do 2026. godine dostići razinu industrijske proizvodnje koju je imala prije raspada Jugoslavije.
Osim toga, zbog bržeg rasta industrijske proizvodnje od rasta BDP-a relativni udio industrijske proizvodnje u srpskom BDP-u sada iznosi 26,4 posto, što je ponešto bolje čak i od onog u industrijskoj Njemačkoj (25,7 posto), a blizu je udjelu koji industrija ima u češkom i irskom BDP-u, kao zemljama u kojima je industrijalizacija najdalje odmakla. Srbija je, smatra Nikolić, na dobrom putu da i njih dostigne jer je aktualni rast njezine industrije i stabilan i kvalitetan, odnosno održiv jer većim dijelom potiče od izvoza, a od prošle godine i od investicija, uglavnom stranih. Kako je pritom rast industrije postignut paralelno s realizacijom oštrih mjera fiskalne konsolidacije koje su nepovoljno djelovale na domaću potražnju, on je tim značajniji i dojmljiviji, osobito kad se uzme u obzir i činjenica da se istovremeno odvija i promjena strukture industrijske proizvodnje ka onoj s višim tehnološkim razvojem i višom dodanom vrijednošću. Premda i Nikolić poručuje da industrijalizacija i njezina tehnološka razvijenost nisu jedine i presudne za postizanje visokih stopa rasta nijedne zemlje pa ni Srbije (primjer Estonije govori da ključni pokretač razvoja mogu biti i usluge), očito je da je upravo novi val industrijalizacije pokrenuo Srbiju iz dosadašnje tranzicijske učmalosti. Nije bez vraga i to što se nova industrijalizacija poklopila s početkom pristupnih pregovora s Europskom unijom jer su sva tri njezina glavna generatora – izvoz, strane investicije i tehnološki razvoj – zamah dobila ponajprije zahvaljujući novim i boljim ekonomskim odnosima Srbije s pojedinim članicama EU-a i njihovim ekonomijama.
Njemačka i njezine kompanije prednjače i u slučaju nove srpske industrijalizacije, kao što su prednjačile i u većini ostalih tranzicijskih zemalja. Njemačke su kompanije u srpsku privredu, uglavnom industriju, do sada investirale oko 2,2 milijarde eura i zaposlile oko 45 tisuća radnika, a zahvaljujući tome što su najviše ulagale u izvozno orijentiranu industriju itekako su doprinijele rastu srpsko-njemačke robne razmjene na sadašnjih oko 4,5 milijardi eura. No još je važnije od toga, pa i od najavljenih novih investicija koje će otvoriti dodatnih pet tisuća radnih mjesta, to što je Njemačka zajedno sa Švicarskom i Austrijom pomogla Srbiji da u protekle četiri godine reformira svoje obrazovanje. Naime, koncem prošle godine srpski parlament je usvojio Zakon o dualnom obrazovanju kojim se ono uvodi u sustav srednjeg stručnog obrazovanja u Srbiji počevši od školske 2019/2020. godine. No već u ovoj školskoj godini ono se primjenjuje u 127 srpskih škola, a njime je obuhvaćeno skoro 5800 učenika. Srbija je prva zemlja u regiji koja je zakonom propisala uvođenje dualnog obrazovanja u svoj obrazovni sustav, a učinila je to na poticaj i uz pomoć njemačke, švicarske i austrijske vlade kako bi dugoročno osigurala kvalificiranu radnu snagu svojim i njihovim industrijskim i drugim kompanijama koje su odlučile investirati u srpsku privredu. Sve je krenulo u Pećincima, gdje je njemačka kompanija Boš u tamošnjoj srednjoj školi prije četiri godine posijala praksu dualnog obrazovanja i odmah u svojoj tvornici zaposlila prvu generaciju završenih učenika. Ovih su dana pak njemačke kompanije CF Fridrihšafen i Forverk autotek najavile gradnju svojih tvornica u Pančevu i Čačku u kojima će u konačnici zaposliti oko 2000 radnika. Istovremeno su i Simens i kineski CRBC, koji će graditi Pelješki most, najavili izgradnju industrijskih parkova u Kragujevcu, odnosno u Borči kod Beograda, u kojima će posla biti za po desetak tisuća radnika.
Hrvatski poduzetnici su očito uočili što se u srpskoj ekonomiji događa i odakle u njoj pušu vjetrovi pa su se odlučili organizirano vratiti na srpsko tržište. Ali što im to vrijedi kad je hrvatskim političarima važnija ‘šešeljizacija’ hrvatsko-srpskih odnosa od hvatanja priključka s ekonomskim procesima koji se događaju u Srbiji na valu njezina pristupanja EU-u i srastanja njezine privrede s ekonomijama europskih i drugih zemalja.
