Milanović se zavadio s Europskom unijom. Kad kažemo zavadio, ne treba to shvatiti doslovno, kao što se s Bruxellesom ni ne može zbiljski, sadržajno razići netko bez najvećih ovlasti. Predsjednička funkcija u Hrvatskoj ih baš i ne uključuje. Zato se Zoran Milanović nije ovako vladao dok je zaista vladao, nego je bio smjeran i krotak u odnosu na EU-tutore. Naknadno je zauzeo gard nepotkupljivog istinoljupca, dakle, od onih kakvi strastveno kidišu na donedavni neupitni autoritet. Usput i na štošta drugo, jer dojučerašnje više ne postoji.
Vratit ćemo se na to, ali odmah treba reći da ni u proteklom tjednu nije bilo lako zaokružiti jedinstvenu temu iz takvog nastupa. Svega se tu usput nataložilo, rušeći se u gustim izljevima iz same predsjedničke nutrine. Pojedinačno gledano, žrtve ratnih zločina su najskarednije birana njegova meta.
Krenuo je od školskog, egzemplarnog primjera relativizacije genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i šire. Istim putem došao je neviđenom lakoćom do prostačkog ili, još gore od toga, upravo distopijski birokratiziranog iskaza o Aleksandri Zec. "Obitelj Zec je bila pozvana u vladu", rekao je, misleći na Aleksandrinu mlađu sestru i brata kojima zločinci slučajno nisu došli glave. Roditelji su im također smaknuti u Zagrebu i po njegovim park-šumama, ali oni se ne spominju, kao da su pali u aristokratski reguliranom dvoboju. Sad se debatira, međutim, o davanju počasti ubijenom djetetu. "Dobila je odštetu", nastavio je Milanović o toj neobjašnjeno krnjoj porodici, i retorički poentirao: "Što još treba?"
Pa, u najmanju bi ruku trebalo vidjeti kako sve i koliko naš današnji predsjednik nije ustvari bio dosljedan ni onda kad se činilo da jest. U ono vrijeme dok nije, bar nipošto tako olako i eksplicitno, uspoređivao kakvoću civilnih žrtava bošnjačkih s npr. židovskima, i srpskih likvidiranih civila s hrvatskima.
U Milanovićevom premijerskom mandatu brodogradnja je izručena privatnicima pošto-poto, nameće se najgore radno zakonodavstvo još od slavnih godina pretvorbe i privatizacije te povlađuje tzv. drugom stupu osiguranja
Nije dovoljno zaključiti da Zoran Milanović samo koketira s desnicom, iako to čini naočigled. Za ratne zločine tj. njihovo zataškavanje nismo mu mogli puno toga zamjeriti kad je bio premijer. Ključ razumijevanja novorođene potrebe za vlastitim izmaštanim čistunstvom krije se tek ispod otirača Milanovićeva odnosa prema Bruxellesu iz tog doba. Tu leži kontinuitet ove visokopolitičke prljavštine. Prema njoj je on suštinski obavezan i znakovito kontradiktoran, a prema ratnim žrtvama ne osjeća lični dug, pa lupeta više uzgred, lapidarno. Pojam samog Bruxellesa treba, dabome, uzeti u širem kontekstu, a to podrazumijeva vezana žarišta političke i druge moći. Zato je dobar primjer i predsjednikova najnovija izjava o tretmanu izbjeglica u Hrvatskoj, kojom se ostrvio na Vijeće Europe. Tu imamo posla s ustanovom koja nije dio struktura EU-a, ali koja itekako sukreira ukupni kontinentalni politički ambijent. Na osudu izrečenu zbog policijskog maltretiranja izbjeglica ovaj se ekskluzivni pravednik oglasio napadno žustro. To pitanje ujedno odmjerava njegov sadašnji i ondašnji profil.
Pustimo načas to što se izbjeglicama primarno uskraćuje pravo na traženje azila, čime njihov ilegalni pogranični status, koji ističe Milanović, postaje zapravo nametnut. Kad se posve orbanovski cinično pita bismo li ih možda trebali dočekivati "s balalajkama", dobro je sjetiti se njegova premijerskog istupa i odbijanja posezanja za vojskom na granici. To su mnogi ovdje predlagali, a Milanović je postavio upit što bi vojska tamo činila, ne valjda "igrala lanca-probijanca". No sad vidimo da je ksenofobima odbrusio jer je EU bila drukčija. U međuvremenu je ona promijenila stav, i sama će Angela Merkel stati u obranu Hrvatskoj nakon evidentnih slučajeva pushbackova. Ona ista Merkel koju dobro pamtimo i kako javno vuče za uši premijera Milanovića radi očuvanja infrastrukturnog monopola njemačkog telekoma u RH. A budući da je vjerno slijedio tu vrstu diktata, sad se ipak mora nekako ograditi.
Nedavno je stoga doveo u pitanje tobožnju univerzalističku ili unitarističku kulturpoziciju Bruxellesa, načelno stajući u zaštitu nacionalnih identiteta EU-članica. Možda je i dalje pod dojmom etikete "briselski Zoka", što mu je onomad šeretski lijepio dežurni karamarkovski šljam. Smjerali su na činjenicu da je u ratno vrijeme stažirao po diplomatskim zavjetrinama umjesto da časno drži položaj na prvoj liniji fronte. U funkciji dodvoravanja konzervativcima, Milanoviću je idealno dopala šaka inicijativa Europske komisije da se malo potisne sakralno u korist sekularnog, tako i Božić iz općeg prometa.
Dreknuo je na to ljuće nego što bi ijedan papa. I baš je pritom u listopadu citirao samog papu Franju na tom tragu, rekavši da je i potonji kritizirao Bruxelles prilikom njihova susreta u Vatikanu, a s istih opisanih pozicija. Kolega je Marinko Čulić u prošlom broju Novosti s razlogom to prepoznao kao prilično neuvjerljivu, zacijelo nevjerodostojnu tvrdnju. Kulminiralo je kritikom ideje o uvođenju obaveznog cijepljenja protiv Covida-19, koju također supotpisuje Europska komisija.
Nakon dijagnoze "prljava kuhinja", Milanović dodaje i "zulum", poentiravši da "EU za to nema kompetencije". Daleko od toga da EU ne treba kritizirati. To je trebalo činiti oduvijek, češće propitujući glavni njezin rezon i praksu. Ipak, EU nije prvenstveno kulturalna tvorevina. Inzistiranje na svjetonazorskoj problematici odaje svjesno ili nesvjesno zanemarivanje onih važnijih. Ako je riječ o nekome odavno upućenom u sve bitne sfere funkcioniranja te asocijacije, a bio je i ovlašten, ne može neznanje biti posrijedi.
Općenito, tko god išta znade o aktivnom smislu Europske unije, shvaća da je to nadasve jedna ekonomska i ekonomsko-politička tvorba. Samo kronično neinformiranima ili bedacima ona većinom predstavlja uzvišenu ili uniženu simboličku, reklo bi se malne eteričnu, astralnu pojavu. Prisjetimo se zato i ključnih djela Zorana Milanovića u ekonomskoj politici i kooperaciji s EU-om.
Ulazak RH u EU nakon godinu i pol dana Milanovićeva mandata na čelu Vlade trebao je biti trijumf na čijem će valu osvojiti i naredne izbore. Nije uspio, a najviše zbog ekonomije i socijale. Štoviše, čitava se masa radništva i nezaposleništva odvaljala iz ove zemlje čim su nam zapadne EU-članice počele ukidati bilateralna ograničenja na radne migracije. Osvrnuti nam se pritom, recimo, na poljoprivredni sektor. Naš je agrar već bio umnogome na koljenima, a svega godinu dana po ulasku u EU bilježimo npr. oko 900 proizvodnih subjekata manje u mljekarstvu, ili peterostruko veći uvoz jaja. O koncepciji vezivanja poduprte proizvodnje s turizmom, riječi je bilo samo u kritici nepopravljivih realista koji su upozoravali da ni to sve manje domaćih jaja ne treba odlagati u istu košaru. Sličan je odnos krasio tu Vladu spram Petrokemije, potencijalne i neophodne platforme za razvoj agrara. Samo su gledali kako da je iscrpe kažnjeničkom cijenom plina i privatiziraju za ljubav banaka. Kad smo već kod banaka, istina je da je Milanović umio zauzeti i boljih stajališta, kao u slučaju kredita vezanih uz švicarski franak. Njegova monetarna te mirovinska politika odaju supstancijalno drukčije izbore na toj relaciji.
Dok je nastavio podržavati tečajnu politiku kune istovjetnu za RH još od Borislava Škegre, antiindustrijsku i prouvozničku, mirovinski sustav je zakovao u povlađivanju tzv. drugom stupu osiguranja. Takav model odgovara isključivo bankama i burzama te privatnim poduzetnicima. Državu, radnike, buduće penzionere ostavlja bez perspektive, o čemu smo dosta pisali.
Ili uzmimo brodogradnju. Izručena je privatnicima pošto-poto, što je znalački provodio Milanovićev prvi Prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, javno ekskulpirajući izabranog kupca Brodosplita od njegova ranijeg poreznog oštećivanja države. U međuvremenu je izronio prethodni, isprva zatajeni i negirani sporazum RH s EU-om o dirigiranom smanjenju kapaciteta navoza. Na sve to Zoran Milanović može kazati da su sva predpristupna poglavlja zatvorena prije njegova mandata. Točno, ali sve se to moglo opovrgnuti u praksi, da se nije ove "kompetencije" glavnih EU-igrača uzimalo zdravo za gotovo.
Ne treba u tome u prvom redu vjerovati generaliziranju. Radije uočimo primjere bliskih nam zapadnih država: Austrije kad je na stvari poljoprivreda, Italije u brodogradnji, Slovenije po pitanju drugog stupa. Zamke na koje smo mi pristali, oni nisu izbjegli zato što su ekonomski jači. Oni su jači, ne tek u ovim segmentima, i zato što politički ne pristaju na te zamke. Poluge za odupiranje takvom diktatu, a i dalje legalno spram EU-prava, nisu tajna, i bile su dostupne i nama.
Zauzvrat, njegova vlast nameće najgore radno zakonodavstvo u Hrvatskoj još od slavnih godina pretvorbe i privatizacije. U novelaciji Zakona o radu 2013. i novom zakonu 2014. godine provedena je okosnica rigidne fleksibilizacije domaćeg tržišta rada. Glavne detalje te čiste kuhinje ponovili smo u opsežnom tematu o radu početkom prošlog mjeseca. Ovom prilikom zadržimo se na jednoj napomeni. Nije ondašnji premijer, a sadašnji predsjednik bio nekoć tako benevolentan prema danas suspektnom Bruxellesu zato što su mu potpredsjednici Vlade i ministri gospodarstva bili iz HNS-a. Ta ekonomsko-politički strateg SDP-a bio je Branko Grčić, veći liberal od svih njih.
A bio je tu zato što je tadašnji predsjednik SDP-a upravo tako politički dizajniran. I zato što je to srž socijaldemokracije u Hrvatskoj, te bitno šire, kako u novije doba, tako i u puno drugih historijskih razdoblja. Naravski, nemojmo u tome ni za živu glavu previdjeti partnersku ulogu HDZ-a. Oni su naprosto pouzdani parnjaci, nalik finom i grubom policajcu. Zato, kad od tih njih doživimo neki novi pushback, ne smećimo s uma veliku sliku, total njihova djelovanja. Kad predsjednik ovih dana udara na Bruxelles, razlog je tome u osvjedočenom njegovu ranijem podaništvu Europskoj uniji na malo temeljnijim temama. Kad izigrava mudatog puntara u ime naroda, čini to jer se nije pobio dok je veći ulog bio na stolu. Da jest, ne bi mu trebalo posebno dokazivanje ni desnima ni lijevima, nego bi mogao reći, bar u tome bez prostora za sram: "Što još treba?"
