Kako gledate na situaciju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu?
Abnormalno je da se narušavaju autonomija i demokracija na sveučilištu sirovim i opasnim ponašanjem dekana FF-a. Kroz redovne strukture još je u lipnju izglasana inicijativa za smjenu dekana Previšića, koju on izbjegava na sve moguće nedemokratske načine, pa čak i prozirnom smjenom studentskih predstavnika u Fakultetskom vijeću. Nebulozno je da se ljudi stari sedam desetljeća, uz pomoć činovnika iz Ministarstva obrazovanja, igraju prozirnih igrica. Bolesne su konstrukcije o terorizmu. Spašavaju Hrvatsku? Od koga? ‘Studentica neobrijanih nogu’? Kim Jong-una?
Ironizirajući četverojednog vojnika Glasnovića, naime, služio je u četiri vojske u četiri države, a od dvije uredno dobiva penzije, njemu je bolesno kad ‘skojevka’ ima neobrijane noge, a nije bolesno kad on diskriminira i vrijeđa temeljem izgleda. Njemu je normalno što dekan Filozofskog fakulteta Vlatko Previšić angažira privatne zaštitare za obranu svog integriteta te studente naziva teroristima i nije mu bolesno kad on sam poziva na upotrebu suzavca i pendrečenje te organizirani izgon studenata u sjevernokorejski Pjongjang.
Koliko se od današnjih razlikuju studentska događanja 1968., kojih ste bili sudionica?
Sadašnji studentski bunt je ograničenog dometa i više usredotočen na uže statusne interese. Iako je okidač bilo nešto što su prepoznali kao pokušaj klerikalizacije Filozofskog fakulteta i usmjerenost ka rekonzervativizmu, studenti u suštini traže čvršću poziciju u odlučivanju. Nekadašnje praško proljeće i studentski bunt diljem Europe probudili su potrebu za artikuliranjem ideje novog društva, bez dubokih socijalnih podjela, korupcije i bogaćenja, društva koje će doista živjeti deklaraciju društva jednakopravnih.
Kritiziralo se ‘nesklad teorije i prakse’, ali i obrazovni sustav koji je također bio klasno i socijalne podijeljen, prozivala se diskriminacija radničke omladine, vrlo nizak studentski standard, ali se zahtijevalo i povećanje minimalne plaće za radnike. Omladinski tjednik, Studentski list i druga omladinska glasila koja su formalno bila vezana za omladinsku organizaciju, u stvarnosti su postala nezavisne platforme bunta, svojevrsna underground glasila, koja su mobilizirala sve veći broj mladih na društvenu participaciju.
Kako komentirate mlake reakcije vlasti?
Zajedničko je prvotno nereagiranje vrha vlasti. Tito je šutio tjednima, a studenti su mu slali telegrame i poruke. No tu je razlika u lukavosti i mudrosti, ali i u drugoj formi manipulacije i demagogije od ove današnje. Titova šutnja je počela strašiti studente, očekivala se kazna, no kad je napokon održao govor, oduševio je studente. Nazvao ih je ‘dragom omladinom’ i pozvao na razgovor.
Danas šute tehnički menadžer Hrvatske Tihomir Orešković, tehnički ministar obrazovanja, bivši premijer, a predugo je šutio i budući. Jadna šutnja s prstom u uhu, flasterom na ustima i zatvorenim očima. Naprosto nije mudro što se budući premijer u svojim zakašnjelim izjavama postavlja vrlo suzdržano spram studenata i poziva ih na djelovanje unutar sustava. Prirodno je da se još nepotvrđeni premijer boji društvenih potresa, no iz njegove izjave jasno je i njegovo viđenje dopustivog prostora slobode.
Bili ste dio redakcije spomenutog Omladinskog tjednika.
Mi smo naprosto bili klinci s margine koji nisu prepoznali da im nešto nije dopušteno, pa su hodali kroz zidove. Omladinskog tjednika ne bi bilo bez glavnog urednika Tonćija Vujića koji je pokrivao sve naše skokove preko granice prihvatljivog. Bio je to underground pokret koji je bitno proširio osviještenost mladih i doveo do svojevrsnog produktivnog sukoba generacija. Iskustvo 1968. nas je usmjerilo ka trajnom uvjerenju da su društvene promjene na bolje moguće, da borba nikada ne prestaje i da je najvažnije ne zaustaviti se. Vidljivo je to i iz intimističkog dokumentarnog cjelovečernjeg filma ’Generacija 68’ člana tadašnje redakcije Omladinskog tjednika Nenada Puhovskog. Nitko od naše ekipe nije završio na vlasti.
Za razliku od nekoć, kako je sada studentima?
Studentima u Hrvatskoj je danas jednostavnije utoliko što imaju podršku većine profesora iz Fakultetskog vijeća te medija, a imaju i društvene mreže na raspolaganju. Informacije su protočnije, brže, djelotvornije, pa se gluposti same raskrinkavaju. Dovoljno je bilo pozvati dekana Previšića i pobočnika akademika Ježića u emisiju ‘Otvoreno’ i javnosti je prepušteno pitati se kako takvi likovi mogu doseći svoje funkcije, kad su im cipele prevelike za nekoliko brojeva. No, 1968. njihovo sveučilište je zadržalo autonomiju, po hodnicima Filozofskog nisu ih legitimirali crno odjeveni sokolovci. Danas su neki čudni ljudi samodoživjeli mesijansku inkarnaciju, kao da nemaju kućni odgoj, ni obrazovanja; kao ralice bez volana. Autonomija sveučilišta se ne poštuje; jezik dekana, rektora, i pobornika je isključiv, paranoidan, sirov. Pa čak, kao u slučaju Glasnovića, i zastrašujući.
