Nisu prošla ni tri tjedna otkako je mosto-domoljubna koalicija formirala Vladu, a Republika Hrvatska već se ozbiljno raspala po šavovima: nijedno ministarstvo još nema izabranih zamjenika i pomoćnika ministara, Ministarstvo branitelja nema čak ni ministra, saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost nema predsjednika, otpuštena je u međuvremenu cijela Komisija za pomilovanje predsjednice države, njenom odlukom polusmijenjen je i ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), a zajedno s njime dopola je razriješen i predstojnik Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost.
Od onoga dana kada je Tihomir Orešković pao u Hrvatsku s Marsa, bilo je jasno da će ovo biti najnepripremljenija i najnesposobnija politička družina koja je došla u priliku da vlada zemljom, a sada je jasno da ta družina Tomislava Karamarka i Bože Petrova nije sposobna ni da do kraja zasjedne na vlast koju je prigrabila. Državna se tijela urušavaju jedno za drugim, a oni koji su preuzeli odgovornost za vođenje države ili u tome ne vide nikakav problem, kao predsjednik Sabora Željko Reiner kojem je normalno da saborski odbori funkcioniraju bez predsjednika; ili se skrivaju od javnosti, kao premijer Orešković koji je tjedan dana o svemu uporno šutio pa onda obznanio da je i njemu sve to normalno; ili smjerno doprinose rasturanju institucija, kao predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je godinu dana kao papiga ponavljala da je njena dužnost brinuti se o državnoj stabilnosti.
Zamisao predsjednice je da sustav bude tako ‘uređen’ da je ažurno izvještava o tajnim istragama u domeni pravosuđa, osobito ako te istrage zadiru u njene dubiozne aranžmane i interese
Predsjednica se, čini se, ipak odlučila pobrinuti za nešto drugo, naime iskoristiti nestabilnost sustava državne vlasti koju su Karamarko i Petrov proizveli svojom nesposobnošću da vlast obnašaju, kako bi vratila neke stare dugove i zaštitila sebe od izloženosti prema onima kojima duguje. Nakon što je donijela odluku o pomilovanju 25 osoba, među kojima su bili i jedan bankar koji je oprostio kredit najvećem financijeru njene izborne kampanje, jedan tajkun koji je osobno financirao HDZ-ove kampanje i bivši tajnik njenog savjetnika Vladimira Šeksa, ona je izbijanje afere ublažila Šeksovom smjenom i otpuštanjem Komisije za pomilovanje. To se u općem kaosu među vladajućima nije ni stiglo razviti u aferu, a predsjednica ju je već presjekla novom, zatraživši smjenu Dragana Lozančića s čela SOA-e. Tu je operaciju započela desetak dana ranije, kada je u medije plasirala priču o tome kako je nezadovoljna njegovim radom, prije svega činjenicom da nije bila upozorena da su u njenoj blizini bile osobe podvrgnute mjerama praćenja. Vrlo brzo postalo je jasno da se radi o Dinamovom gazdi Zdravku Mamiću, još jednom financijeru njene izborne kampanje, s kojim je ona ostala u tijesnoj vezi i nakon dolaska na Pantovčak, toliko tijesnoj da joj je u travnju prošle godine u svojoj kući na Tuškancu organizirao proslavu rođendana. Mamić je tada bio pod istragom Uskoka i mjerama tajnog nadzora koje su dovele do njegova pritvaranja, a predsjednica je, družeći se intenzivno s čovjekom za kojim su se vukle brojne afere, upala u mjere praćenja.
Da je predsjednica proslavila svoj 47. rođendan u Mamićevoj kući saznali smo istog trena od drugih uzvanika. Međutim, to da je upala u mjere tajnog nadziranja Mamića javnost je doznala tek od same predsjednice, odnosno od ‘visokog izvora’ s Pantovčaka koji je informaciju o tome sada plasirao u medije, interpretirajući kao težak Lozančićev propust to što predsjednicu nije upozorio da je se kolateralno nadzire. Tome je bila dodana optužba da je Lozančić, kojem je dužnost da o aktivnostima SOA-e izvještava predsjednicu i premijera, nju držao u neznanju, dok je o svemu informirao Zorana Milanovića. Međutim, ni Lozančić ni bivši premijer nisu ništa o tome otkrili javnosti. Informacija je puštena u medije istovremeno s potvrdom s Pantovčaka da predsjednica i premijer Orešković zbog takvih propusta namjeravaju inicirati postupak Lozančićeve smjene, a zatim se pokrenula medijska kampanja s ciljem Lozančićeva diskreditiranja, od istupa političkog analitičara Davora Gjenera s tvrdnjom da ga se neovlašteno pratilo po Milanovićevom nalogu, do plasiranja najrazličitijih priča, najviše preko ‘Jutarnjeg lista’, o propustima SOA-e pod Lozančićevim vodstvom.
Kada je predsjednica konačno potpisala odluku o Lozančićevom razrješenju, u njoj je stajalo da mu je ‘osobno priopćila kako ne uživa njezino povjerenje’ i da ga razrješuje ‘zbog povreda Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu’. Međutim, niti jedan dokaz da je Lozančić povrijedio zakon nije iznijela, smatrajući, valjda, da je dovoljno medijsko blato koje je na njega nabacala. Povrede zakona utvrđuju se na sudu i nisu stvar predsjedničine osobne procjene, a sama činjenica da je Lozančić nije istog časa obavijestio da je upala u mjere nadziranja Zdravka Mamića ne predstavlja automatski povredu Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu, jer je Lozančić i nju i Milanovića o tome obavijestio naknadno, postupajući u Mamićevom slučaju, kako je to istaknuo odvjetnik Anto Nobilo, sukladno Zakonu o kaznenom postupku. Nobilo je pojasnio da po tom zakonu predsjednica ne ulazi u krug osoba koje mogu imati saznanje o nečijem tajnom praćenju i da trodioba vlasti podrazumijeva da ona ne može imati ulogu u kaznenim sudskim istragama. Ustvrdio je da je zato razlog koji ona navodi za smjenu apsolutno nezakonit i da, dapače, zakon krši onaj tko traži da ga se izvještava o mjerama iz kaznenog postupka, odnosno da zakon krši sama predsjednica.
Ne samo da je predsjednica, kako kaže Nobilo, pokrenula nezakoniti postupak smjene ravnatelja SOA-e godinu dana prije isteka njegova mandata, nego se njezin servis s Pantovčaka u svrhu Lozančićeva diskreditiranja upustio u teško blaćenje tajne službe, puštajući pritom u javnost državnu tajnu, onu koju su Milanović i Lozančić čuvali po zakonskoj dužnosti, o aktivnostima SOA-e u Mamićevoj obradi. Ovo su stvari koje bi u normalnim državama predstavljale okosnicu afere: nezakonita smjena ravnatelja tajne službe i plasiranje državnih tajni direktno s Pantovčaka u medije, dok bi u središtu priče bio sam motiv za takvu destabilizaciju sustava, gdje nije pitanje čime je to izvršni predsjednik Dinama kupio naklonost predsjednice države – jer to znamo – nego što je to od nje zauzvrat očekivao, odnosno dobio. Udar na Lozančića i SOA-u izveden je da bi se spriječilo postavljanje tog pitanja unutar sustava, koji možda raspolaže i nekim odgovorima, a s time je vjerojatno povezano i HDZ-ovo odbijanje da prihvati bivšeg ministra policije Ranka Ostojića na poziciji predsjednika saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.
Ideju HDZ-a o tome kako bi stvari trebale funkcionirati najzornije je iznio nekadašnji šef tatinih mu tajnih službi Miroslav Tuđman, tumačeći da bi s dolaskom nove vlasti ‘politička pristojnost’ nalagala šefu SOA-e da sam podnese ostavku i time omogući drugima da ‘urede sustav’ prema vlastitim zamislima. A zamisao predsjednice je da sustav bude tako ‘uređen’ da je ažurno izvještava o tajnim istragama u domeni pravosuđa, osobito ako te istrage zadiru u njene dubiozne aranžmane i interese. Nema sumnje da je ta zamisao dopadljiva mnogima unutar nove vlasti, pa ipak predsjednica već sedam dana čeka i pritišće Oreškovića da supotpiše njenu odluku o razrješenju Lozančića. Problem je to što je rasklapana mosto-domoljubna koalicija do te mjere disfunkcionalna da nije sposobna postići dogovor ni oko puno banalnijih kadrovskih pitanja.
