Velikani koji su ostavili jedan dio svojih života na ovim prostorima zaslužuju da pojedine ulice nose njihova imena – kazao je predsjednik Udruge banatskih Hrvata prosvjedujući proljetos protiv prijedloga pančevačke Komisije za davanje imena ulicama i trgovima da se tamošnje Štrosmajerova ulica i Ulica Matije Gupca preimenuju u one Miloša Crnjanskog i Dragutina Ilkića. Isto bismo mogli reći i za sijaset pojedinaca srpskog podrijetla koji su svojim djelovanjem zaslužili da po njima budu nazvane javne površine u gradovima i mjestima u Hrvatskoj. Ako su oni nekad u većem broju i bili dio naših ulica i trgova, odavno više to nisu. Naime, uspostavom hrvatske nezavisnosti početkom 1990-ih masovno su brisani nazivi ulica po znamenitim Srbima u Hrvatskoj, ali i srpskim toponimima. Tim povodom zamolili smo naše sugovornike da nam pomognu odgovoriti na pitanje koji bi to bili hrvatski građani srpskog podrijetla koji su zadužili hrvatsko društvo, kulturu, umjetnost i znanost, a nemaju odgovarajuću ulicu ili trg.
Ne samo da Milanković nema ulicu u Dalju, već je u svom rodnom Vukovaru nema ni Zaharije Orfelin, velikan srpske književnosti, dok braća Milan i Radivoje Kašanin nemaju ulicu u Belom Manastiru – kaže Đorđe Nešić
Saša Šimpraga, aktivist, publicist i voditelj volonterske platforme 1postozagrad, podsjeća za početak da je jedan od primjera brisanja pozitivne hrvatske povijesti bilo preimenovanje zagrebačke ulice na Trešnjevci koja je nosila ime narodnog heroja Rade Končara. Zbog općenito takve prakse početkom 1990-ih ostavku na mjesto stručne savjetnice u skupštinskom Odboru za ulice podnijela je Lelja Dobronić, koja je bila jedan od najvećih autoriteta za povijest grada Zagreba. Naš je sugovornik pokrenuo više uspjelih inicijativa i prijedloga za imenovanje zagrebačkih ulica, trgova i parkova, a čak 90 posto zagrebačkih ulica koje su u posljednjih deset godina imenovane u čast znamenitih žena rezultat je njegovih inicijativa. Isto tako, Ulica Charlesa Darwina postala je prva zagrebačka ulica od neovisnosti nazvana po nekom strancu, a ulica znamenitog kipara Vojina Bakića prva takva nazvana po nekom hrvatskom velikanu srpskoga roda. Iako Zagreb već godinama ima i ulicu astronoma i klimatologa Milutina Milankovića, po kojem se inače zovu krateri na Mjesecu i Marsu, taj se znanstvenik, kaže Šimpraga, ne spominje ni u jednom školskom udžbeniku u Hrvatskoj. Inicijative oko imenovanja ulica sa sobom nose brojne probleme, domeće naš sugovornik, a jedan od najčešćih je prisvajanje lokacija za koje se predlažu imenovanja.
- Tako je ulica koju je trebala dobiti Nada Dimić dodijeljena nekom drugom, što opet govori o moralnom profilu ljudi koji sjede na čelu zagrebačkog skupštinskog Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova. Dominantni dio problema je svakako u političkom ozračju, a dio u izostanku formalnih inicijativa elaboriranih na pravi način. Ne mislim da Srbi u Hrvatskoj danas u Zagrebu imaju neki poseban status u vezi nedodjeljivanja ulica, već to općenito imaju svi oni koji nisu u fokusu novog nacionalizma, a to je čitav spektar osoba koje ne dobivaju takve počasti jer su se društveni kriteriji promijenili i srozali. U tom smislu, oni koji o tome odlučuju dobro reprezentiraju društvo u regresiji - ističe Šimpraga.
Dodaje da bi Zagrebu išlo na čast da dobije ulice sljedećih velikana: književnika Vladana Desnice, pjesnika Branka Miljkovića i arhitekta Bogdana Bogdanovića, autora jasenovačkog spomenika ‘Kameni cvijet’, što bi se u budućnosti moglo i dogoditi. No, kaže Šimpraga, ne prije nego što netko to formalno predloži na pravi način. Jer imenovanja ulica su počast i utilitarna potreba, ali i dio demokratskog procesa koji traži znanje i usuglašavanje.
Promatramo li imena koja nose ulice u nekom gradu ili mjestu, možemo puno zaključiti o naravni lokalne vlasti, koja u svim krajevima Hrvatske svoju ideologiju nastoji upisati u gradski prostor. Najradikalnije je to izraženo sramotnim (ali i nekažnjenim!) imenovanjem pojedinih ulica po ideolozima ustaškog pokreta.
Dragan Damjanović, izvanredni profesor Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, podsjeća da su, povijesno gledajući, imena ulica iz prethodnih režima uvijek bila brisana: između dva svjetska rata ona po članovima kuće Habsburg, dok su 1941. uklonjena sva javna imena po Karađorđevićima i svemu što se odnosilo na Jugoslaviju. Potom je 1945. uklonjeno sve što je bilo vezano uz Endehaziju i kapitaliste koji nisu odgovarali komunističkoj vlasti. Na koncu je 1991. izbrisano sve komunističko, srpsko, pa čak i slovensko, dakle opet ono što nije odgovaralo novoj vlasti.
Pitamo ga zbog čega, za razliku od Hrvatske, u Srbiji, posebno u Beogradu, možemo pronaći brojne hrvatske toponime, među kojima i Šibeničku, Porečku, Požešku, Primorsku, Riječku itd. ulicu. Neke su ipak preimenovane: tako je Zagrebačka dobila ime Ulica Koče Popovića, a Zadarska je postala Ulica Dobrice Ćosića.
- Riječ je o imperijalnoj perspektivi nekadašnjeg središta velike države. Takvim nazivima ulica na neki je način obilježavan teritorij koji je pokrivala. To nije samo znak tolerancije, već naslijeđa prve i druge Jugoslavije koje je ondje u puno manjoj mjeri izbrisano nego na području Hrvatske - kaže Damjanović.
Domeće kako je brisanje memorije ipak kontraproduktivno i negativno govori o onima koji su specifične nazive ulica mijenjali. Takve bismo u budućnosti mogli promatrati kao dionike nacionalističke histerije. No upozorava da je sve to produkt činjenice da se dogodio rat.
- Ali i to će se s vremenom nivelirati i za zaslužne i vrijedne kad-tad će se otimati. Kao što je rekao Einstein: Ako se teorija relativnosti pokaže točnom, onda će Amerikanci reći da sam Amerikanac, Švicarci da sam Švicarac, a Nijemci da sam Nijemac. Ako se pokaže netočnom, onda će Amerikanci reći da sam Švicarac, Švicarci da sam Nijemac, a Nijemci da sam Židov - objašnjava Damjanović.
Rekao bih da se ni srpska zajednica nije požurila odužiti velikom broju svojih istaknutih pojedinaca, poput Nikole Mašića, Vere Borčić, Svetozara Milinova, Sergija Glumca ili Srđana Tucića – ističe Dragan Damjanović
Naš sugovornik smatra da ćemo u budućnosti sasvim sigurno više nego sada imati ulica Nikole Tesle i Milutina Milankovića, dok se drugi, u javnosti percipirani kao politički kontroverzni, vjerojatno neće vratiti u masovniju uličnu toponimiju. Kao primjer ističe Vuka Karadžića, kojeg se javno percipira isključivo po tezi ‘Srbi svi i svuda’, a manje kao jezičnog reformatora. Vjerojatno su zbog toga Vukove ulice u Hrvatskoj masovno mijenjale ime, čak i u Zagrebu, gdje je svojedobno bio proglašen začasnim, odnosno počasnim građaninom. Njegovo ime danas nose ulice u nekoliko mjesta na istoku Hrvatske.
Profesor Damjanović izdvaja i neke pozitivne primjere: u Osijeku i dalje postoji Ulica Jove Jovanovića Zmaja i Branka Radičevića, a u osječkoj četvrti Donji grad Krstova ulica. U toj je osječkoj četvrti, u koju se u 18. stoljeću naselio velik broj pravoslavnih obitelji, bogatih trgovaca i poduzetnika, sačuvana memorija na pravoslavnu zajednicu.
- Rekao bih ipak da se ni srpska zajednica nije požurila odužiti velikom broju svojih istaknutih pojedinaca, poput umjetnika i slikara Nikole Mašića. Spomenuo bih i Veru Borčić, potpuno zaboravljenu važnu muzeologinju i kustosicu odjela Muzeja Srba u Hrvatskoj pri Hrvatskom povijesnom muzeju. Nadalje, kome je još poznato ime Svetozara Milinova, investitora izgradnje zagrebačkog hotela Dubrovnik i njegovog prvog vlasnika, koji je stradao u ustaškom logoru Jadovno? Ulicu bi zaslužio i Sergije Glumac, istaknuti slikar i grafički dizajner, kao i Srđan Tucić, jedan od najpoznatijih dramatičara moderne rođen u Požegi - nabraja Damjanović.
Zaslužne Srbe ističu uglavnom mjesta u istočnoj Slavoniji, gdje preteže srpsko stanovništvo. Đorđe Nešić, pjesnik i ravnatelj Kulturno-znanstvenog centra ‘Milutin Milanković’ u Dalju, kaže za Novosti da mnogi značajni Srbi podrijetlom iz Hrvatske nemaju svoje ulice u mjestima odakle potječu. To neće puno umanjiti njihov dignitet u nauci, kulturi ili umjetnosti, pa ta činjenica više oslikava vrijeme u kojem živimo.
- Čini mi se da je tu riječ o recidivima koji korijene vuku iz prošlosti. Nakon što su poslije Drugog svjetskog rata promijenjeni svi nazivi ulica kako bi bile imenovane po učesnicima NOB-a, nakon posljednjeg rata primijenjen je sličan modus. Ulice u Dalju su konkretno dobile imena uglavnom poginulih branitelja ili nečeg vezanog uz Domovinski rat. Ne samo da Milanković nema ulicu u Dalju, već je u svom rodnom Vukovaru nema ni Zaharije Orfelin, velikan srpske književnosti, dok braća Milan i Radivoje Kašanin, književnik i matematičar, nemaju ulicu u Belom Manastiru, a riječ je o dvojici najznačajnijih Baranjaca - kaže Nešić.
Podsjeća da u glavnom gradu ulicu nema ni Ljubomir Micić, pokretač avangardističkog časopisa ‘Zenit’. Treba spomenuti i značajnog hegelijanskog filozofa Uroša Milankovića, zatim pjesnika i političara Ognjeslava Utješinovića Ostrožinskog, potom književnika Slobodana Selenića rođenog u Pakracu, čija su djela često tematski vezana upravo uz taj kraj. Ulicu za sada mogu samo sanjati i hrvatski pjesnik i kritičar srpskog podrijetla Branislav Zeljković, koji je živio i umro u Zagrebu, kao i psiholog i profesor Konstantin Momirović, koji je od kineziologije stvorio znanstvenu disciplinu. Zaključno, svoje ulice nemaju ni lingvist Pavle Solarić, ni Kordunaš i reformator srpskog jezika Sava Mrkalj. Tek jedna mala ulica u slavonskoj općini Šodolovci nosi ime Sime Matavulja, pisca znamenitog romana ‘Bakonja fra Brne’.
Publicist Čedomir Višnjić, autor knjige ‘Vreme sporta i razonode. Titina Hrvatska i njeni Srbi, 1951. – 1971.’, kaže za Novosti da bi se trebale stvoriti lokalne grupe koje bi inzistirale i tražile putem gradskih vijeća raspravu o važnim imenima iz srpske zajednice kojima bi se mogle imenovati ulice u hrvatskim gradovima. Među njima su svakako književnik Vojin Jelić, rođen u Kninu, i Vinkovčanin Sava Šumanović, jedan od najvećih srpskih slikara 20. vijeka koji je djelovao pretežno u Hrvatskoj i kojeg su 1942., tada već mentalno bolesnog, ubili ustaše. Zapitao se Višnjić zbog čega ulicu u Zagrebu nema nitko iz plemićke porodice Budisavljević: Bude Budisavljević bio je veliki župan zagrebački i lički, prva zbirka njegovih priča izašla je u Matici hrvatskoj, druga u Matici srpskoj. Njegov sin Srđan bio je u vrijeme Drugog svjetskog rata ministar u emigraciji, nakon čega se vratio u zemlju; drugi sin Julije jedan je od osnivača kirurgije u Hrvatskoj, a o humanitarnim aktivnostima njegove supruge Diane Budisavljević snimljen je film nagrađen na ovogodišnjoj Puli. Ulicu nemaju ni poznati slikari Stojan Aralica, rođen kraj Otočca, i Bogdan Šuput, rođeni Siščanin kojeg su u novosadskoj raciji 1942. ubili mađarski fašisti. Zaslužio ju je i Karlovčanin Gajo Petrović, filozof i urednik časopisa ‘Praxis’…
Iako bismo mogli pronaći još kandidata za imenovanje ulica, pravo je pitanje hoće li u uvjetima demografske krize i izumiranja čitavih naselja i gradića biti potrebe za imenima za nove ulice jer su i ove postojeće prilično prazne. No barem iz njih više ne bi trebalo biti izopćavanja kakvih smo se nagledali ratnih devedesetih.
