Priča je zvučala poprilično bizarno, morao sam je neposredno provjeriti. Trebalo je uložiti tek nešto malo vremena i napora da se popne na jednu od sarajevskih brdovitih mahala, legendarne Kovače koji se nadvijaju nad Baščaršijom, pa u potrazi još malo lutati njenim uskim i krivudavim sokacima. No na kraju se isplatilo.
Kuća – jedna od onih tipičnih starobosanskih što podsjeća na gljivu, šira je na katu nego u prizemlju – stvarno je bila tamo. A na ćošku njenog zida koji gleda na ulicu, u visini prozora, doista je bio pričvršćen objekt – to je bio razlog za moj odlazak na Kovače i direktan povod za ovu priču – retrovizor velikog formata. Rekao bih da se radilo o retrovizoru autobusa.
Početnu enigmu – što zaboga radi autobusni retrovizor pričvršćen na kući? – nije bilo teško razriješiti. Postavljen je bio tako da je već nakon kratkog promatranja moglo biti jasno da osobe u unutrašnjosti kuće – zamišljamo ih u pozi udobne zavaljenosti na sofi koja je smještena u sobi s onu stranu zida za čiji se ćošak nakačio retrovizor – imaju mogućnost da sasvim fino i lagano kroz prozor promatraju događanja na ulici, ne da bi se zbog toga morali nalaktiti na okno i gurnuti glave napolje. Kada se koja, sama ili u pratnji, vratila kući; tko je s kim zastao na ulici; jesu li eglenisali i koliko dugo; a tek tko je pored koga prošao "k'o pored turskog groblja"...
Svi prizori i situacije iz sokaka bili su isporučeni kao na dlanu, to jest na ogledalu retrovizora i u odbljesku servirani u sobu u direktnom prijenosu uživo. Dvadeset i četiri sata neprestano. Pravi patent izum za mahalaško škicanje. Moram priznati da sam malo gdje i malo kada naišao na bolji primjer praktične izvedbe brikolaža od ovog ovdje prepričanog.
To jest na socijalno efikasniju i kulturološki intrigantniju kontekstualnu korisničku prenamjenu objekta/oruđa i njegovog značenja, prijelaz sa doslovne upotrebne dimenzije (retrovizor kao nezamjenjivo važno pomagalo u vožnji i upravljanju vozilom), prema društveno-simboličkoj primjeni (retrovizor kao sredstvo za praćenje, nadzor i kontrolu, te za posljedično kreiranje i širenje mikronarativa u vidu tračeva, ogovaranja, spletkarenja i slično).
Nisam sklon romantično-nostalgičnim reminiscencijama priča koje imaju svojevrstan mitski obol (iako ne umanjujem njihov značaj za zajednicu i za građenje njene svijesti o sebi samoj) – bilo da su tzv. orijentalnog ili okcidentalnog porijekla – jer mislim da se iza njihova naoko pitoresknog šarma i dopadljivosti nerijetko skriva neki tip pritiska kolektiva na pojedinca/pojedinku (filmske asocijacije vuku prema prizorima iz Trierovog "Dogvillea").
No u slučaju retrovizora na kući sa Kovača pravim malu iznimku. Pomisao da se netko dosjetio tursku sapunicu sa TV ekrana nadopuniti tako inovativnim praćenjem zbivanja iz sokaka tjera mi osmijeh na lice.
