Srpsko narodno vijeće, u partnerstvu s drugim srpskim organizacijama, bilo je od 19. do 22. oktobra organizator ovogodišnjeg seminara Radne grupe slavenskih manjina (AGSM) koja djeluje u okviru Federalne unije evropskih nacionalnosti (Federal Union of European Nationalities – FUEN). To je najveća manjinska krovna organizacija u Evropi i okuplja ukupno sto organizacija iz 36 evropskih zemalja, a svakodnevno joj se pridružuju nove.

Seminar u Zagrebu i kasnije na Baniji i Kordunu, bio je prilika da srpska zajednica u Hrvatskoj prikaže svoj položaj kroz zakonske propise i njihovo provođenje, tako da je bilo prilike za usporedbu s položajem drugih slavenskih manjina po Evropi. Spomenimo tako Srbe, Hrvate i Slovence s područja bivše Jugoslavije te iz Italije, Mađarske i Rumunjske. Također su bili prisutni Srbi, Crnogorci i Makedonci iz Albanije, Pomaci (muslimansko stanovništvo) u Bugarskoj, lužički Srbi, Rusi iz Estonije i drugi.

- FUEN predstavlja mjesto za razmjenu iskustava. Dobro je došao svaki glas podrške temeljen na poštivanju zemalja u kojima žive manjine, na solidarnosti i ostvarivanju prava u skladu s evropskim vrijednostima i vrijednostima zemalja - istaknuo je predsjednik SNV-a Milorad Pupovac. Dodao je da je SNV član FUEN-a već petnaestak godina. Učesnici su se mogli upoznati i s problemima žena u manjinskim zajednicama, pogotovo na terenu.

Prilikom susreta s predstavnicima Srba i drugih manjina u organima vlasti i nadležnim ministarstvima, sudionici su saznali da prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj, kao i njihova zaštita, zavise o brojnosti. Kako sve izgleda u praksi, pogotovo ako područje koje još liže ratne rane pogodi i potres, mogli su vidjeti u Glini i Vrginmostu.

Polaznici seminara u obilasku Gline (Foto: Sandro Lendler)

- Kako bi se manjine što bolje upoznale i razmjenjivale iskustva, nastojimo da seminar svake godine bude održan u drugoj državi. Neke manjine bolje stoje po pitanjima obrazovanja, druge po pitanjima medija. Može se reći da postoje sličnosti između Hrvatske i Mađarske, prije svega oko zakonskih propisa kojima su uređena prava manjina - zaključila je Olivia Schubert, predstavnica njemačke manjine u Mađarskoj i jedna od potpredsjednica FUEN-a. Kako nam je rekao koordinator AGSM-a Matic Germovšek, zahvaljujući domaćinima, program je bio sadržajan.

- I prije seminara znali smo da je politika prema manjinama, barem na papiru, primjerna. Trebalo je vidjeti kako to funkcionira u praksi – da Srbi iz prve ruke kažu kako to izgleda i koje izazove trebaju prevladati. Uostalom, stanje slavenskih manjina je negdje bolje, negdje lošije, a tu je onda FUEN kao pomoć svim članicama. Kad nas zamole za podršku, a to je svojevremeno učinio i SNV, na skupštini FUEN-a ili AGSM-a usvajamo rezolucije koje imaju jak odjek. Kad je bio potres na Baniji, skupljali smo donacije za sela u kojima živi srpska zajednica, u što se uključilo jako puno organizacija. Među manjinama postoji solidarnost - kaže Germovšek.

- Lužičkih Srba na prostoru Lužice (Luzecije) koja obuhvaća južni dio pokrajine Brandenburg i istočni dio Saske (Saksonije), ugrubo ima oko 80.000. Njemačka nam priznaje manjinska kolektivna prava, garantira očuvanje jezika i kulture te pravo na školovanje - govori Hardmut Leipner.

Diskriminacije ima, ali nije tako jaka kao u drugim dijelovima Evrope. Danas je glavni problem da mnogi Nijemci nisu svjesni postojanje ove manjine.

- Naši sunarodnjaci članovi su federalnog i lokalnih parlamenata, ali nisu predstavljeni kao pripadnici manjina, već kao članovi političkih partija - ističe Leipner.

Kako je s manjinama u Austriji?

- Borimo se za mnogo toga, recimo za dvojezične table na koje po ustavu i zakonima imamo pravo. Još nemamo sve table koje su nam obećane, pa se za njih borimo na sudovima. Osim toga, borimo se za dvojezične sudove svugdje, a ne samo u nekim sredinama - kaže Milena Ošina iz Narodnog sveta Koruških Slovencev.

Olivia Schubert, predstavnica Nijemaca u Mađarskoj (Foto: Nenad Jovanović)

- Na slovenskom jeziku imamo škole koje kod nas imaju četiri razreda, a tek nekoliko dvojezičnih srednjih škola i gimnazija. U slovenskoj gimnaziji kompletna nastava je na slovenskom, dok je u ostalim školama nastava jedan tjedan na njemačkom, a drugi na slovenskom. Nažalost, omladina ne želi učiti slovenski, a i stariji ne daju djeci da ga uče, tako da ne znaju jezik. Moj brat je Slovenac, ali ga ne zna kao ni druga djeca - kaže Ošina. Gradišćanski Hrvat Martin Kerstinger ističe da su problemi slični.

- Nas je sve manje, sve je manje djece, a zanimanje za jezik je oslabilo jer hrvatski za mlade nije moderan kao engleski. Zato se borimo da djeca nastave ići u školu i da pobudimo interes za hrvatski jezik. To činimo kroz razne projekte: kampove i jezične tečajeve u Hrvatskoj za djecu. Podržavamo sva folklorna društva i tamburaške zadruge. Naš je zadatak da kroz projekte i financijsko podupiranje gledamo da nas bude više. Povezani smo s Hrvatskom odakle imamo subvencije, ali od austrijske vlade dobivamo najveći dio sredstava. Osnovno školstvo je kod nas dijelom dvojezično u jednoj srednjoj školi i jednoj gimnaziji, što je za Gradišće premalo, pa se borimo da dobijemo treću dvojezičnu školu. To je velik izazov - priča Martin i dodaje da Hrvati nemaju političku zastupljenost, ali su povezani s drugim manjinama po Evropi, bilo sportom ili kroz kulturu.

- Diskriminacije i govora mržnje ima, ali ne kao prije. Ima pojedinačnih slučajeva, kad igraju nogometne ekipe iz hrvatskog i njemačkog sela. Padnu ružne riječi, ali se poslije na šanku to riješi - šeretski će Martin.

Darko Baštovanović, međunarodni tajnik Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine naglašava važnost učešća u radnoj skupini slavenskih naroda čiji je DSHV član od 1990. godine.

- Pohvalno je što je ove godine seminar organiziran u Zagrebu i što su domaćini naši partneri i prijatelji iz srpske zajednice. Čuli smo mnogo toga o institucionalnom ostvarivanju manjinskih prava i položaja u Hrvatskoj, kao i o problemima koji postoje. Mi smo zajednica koja ima slične probleme, ali kroz ovakve skupove možemo djelovati da te probleme uspješnije prevaziđemo. Od naših kolega iz Evrope čuli smo primjere da zemlje u kojima žive ne priznaju manjine, ali i pozitivne o visokim manjinskim standardima. Srpska zajednica u Hrvatskoj je primjer korektne političke borbe koju mnogi mogu slijediti i na nju se ugledati – kaže Baštovanović. Dodaje da je s ulaskom Tomislava Žigmanova u vladu Srbije situacija za Hrvate poboljšana. Ima manje negativnog sentimenta i govora mržnje spram Hrvata na koji su jako dugo ukazivali. To je prevaziđeno, ali očekuju političko sudjelovanje na pokrajinskoj i lokalnim razinama te profesionalno zapošljavanje u javnoj upravi i pravosuđu.

Francesca Sammartino ističe da moliških Hrvata u Italiji ima oko 2.000 i da su najmanja od 12 priznatih manjina.

- Naš se jezik govori u četiri sela s tim da su ga mnogi zaboravili, pa se broj govornika kreće oko 1.000. Koristimo štokavsku ikavicu s mnogo čakavskih elemenata. Osigurano nam je obrazovanje na hrvatskom jedan sat tjedno, a Hrvatska šalje učitelja. U većini sela nema osnovne škole, a gimnaziju nismo ni imali, pa djeca idu u susjedna talijanska sela, tako da ne postoji sustavno učenje jezika i pola djece ga ne pohađa - priča Sammartino i ukazuje na skladan suživot s Talijanima.

Francesca Sammartino, predstavnica moliških Hrvata (Foto: Nenad Jovanović)

- Osim velikog iseljavanja, glavni nam je problem pandemija Covida-19. Stariji umiru, ne rađaju se djeca. Moje selo ima 300 stanovnika i vrlo je kulturno aktivno, ali je zadnje dijete rođeno prije osam godina. Dobro je da su mladi jako aktivni ali puno nas koji vodimo neke projekte živimo vani i nalazimo se za tamo Božić ili po ljeti. Imamo podršku Hrvatske, ali ne i Italije, a nedostaje i političko predstavljanje na regionalnoj i nacionalnoj razini - dodaje Sammartino.

Što se tiče Rusa u Estoniji, oni su drugi po brojnosti. Ima ih oko 350.000 i čine oko 24 posto stanovništva, većinom u metropoli Talinu, kao i na sjeveroistoku gdje u nekim sredinama čine 80 posto stanovništva koje tu živi vjekovima. Od raspada SSSR-a bili su na udaru vlasti koje im nisu omogućile korištenje manjinskih prava; ne vode brigu o školama na ruskom i nastoje ih ukinuti, a i tamo gdje njihov procenat prelazi limit od 33 posto nužnih za dvojezičnost i druga prava, ne mogu ih koristiti.

- Rat u Ukrajini je samo pogoršao našu situaciju. Svojevrsni smo taoci, a mnogi Estonci bi voljeli da nas nema - pričaju nam Alisa Blintsova i Dmitri Suhoroslov koji predstavljaju tu manjinu.

Marinko Čulafić (Cullafiq) predstavnik je Zajednice Crnogoraca u Albaniji (ZCGA) i član Odbora za nacionalne manjine pri albanskoj vladi.

- Ranije smo bili ignorisani, a zahvaljujući aktivnostima ZCGA, omogućeno je promovisanje događaja i istorijskih ličnosti naše manjine. Učlanili smo se u FUEN. To će nam olakšati da steknemo i sačuvamo svoja prava u okviru manjinskih zakona u Albaniji - kaže Ćulafić i dodaje od lani jača suradnja s crnogorskim vlastima u što spada i reorganizacija crnogorskih udruženja u Skadru gdje živi većina pripadnika zajednice te uključivanje hiljada građana crnogorskog porijekla koji žive u tom kraju.

- Iako smo manje brojni, imamo visok ugled u albanskom društvu, dajući doprinos preko istaknutih ličnosti iz sporta, kulture i nauke, čuvajući s ponosom svoj identitet - naglašava, ali i ukazuje na nedostatak škola u kojima bi djeca mogla učiti jezik i historiju.

Predsjednik Makedonskog društva "Ilinden" Nikola Đurđaj (Gjurgjaj) iz Albanije ističe da su druga manjina po brojnosti.

- Tri su čista etnička regiona sa devet sela. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje postoji u općini Pustec, dok je u Gori i Golom Brdu nastava na albanskom, ali djeca i profesori pričaju makedonski. Unazad deset godina imamo kurseve i radionice makedonskog jezika - kaže on i ističe da postoji sedam građanskih udruženja te manjine. Što se medija tiče, imaju "Vesnik od Ilinden" koji izlazi jednom do dva puta mjesečno, a postoji i elektronička verzija. Na državnoj televiziji svaka manjina odavno ima vijesti na svom jeziku, ali bore se da jedan od kanala bude namijenjen i informativnom programu. Imaju etničku političku partiju i svoje lokalne predstavnike, kao i poslanika u albanskom parlamentu.

- Mladi ljudi zainteresovani su za očuvanje jezika, u navedenim regionima on se koristi svakodnevno. Deca ne znaju albanski do svoje sedme godine, pa ga uče u školi. Problem je u velikim gradovima u kojima su pripadnici raspršeni - kaže Gjurgjaj koji s ponosom naglašava da su se Makedonci nepodijeljeno borili protiv fašizma u Albaniji i Jugoslaviji te tako doprinijeli uspjehu te borbe.

- Čuvamo tradiciju i održavamo spomenike gdje ih ima. To je naš ponos koji albanski narod prepoznaje i zato smo i u komunističko vrijeme imali škole na makedonskom jeziku - zaključuje.