Splitu se 80-ih godina prošlog stoljeća prišila etiketa "grada slučaja" jer je lučki grad tada preplavio heroin, pa su stalni inventar uličica i pjaceta Geta bili dileri i narkomani. Diskvalifikacija se sporadično koristila i u periodu ratne i poratne deindustrijalizacije i povremenih eskalacija oružanih obračuna kriminalaca, a s dolaskom turizma "slučajnost" koja upravlja gradom poprimila je neka druga obličja. Radnička klasa bila je prisiljena napustiti sustavno zapuštanu Dioklecijanovu palaču, čime je ona transformirana u šuplju jezgru strukture za koju je upitno udovoljava li još uvijek definiciji grada.
Za Split i drugi najveći grad u Francuskoj, lučki Marseille, koliko god bili različiti može se reći da su i slični. Temelje najstarijeg grada u Francuskoj postavili su Grci u šestom stoljeću stare ere, a činjenica da je tih 26 stoljeća bio jedno od vodećih evropskih trgovačkih središta nesputano izbija iz svake njegove pore. Zlobnici bi rekli da je to možda i zato što je – osim "najopasniji" – Marseille navodno i jedan od najprljavijih gradova u Evropi, ali nema tih šmrkova kojima bi se nataložena patina života u ovom gradu mogla, ili trebala, isprati. Osim toga, nama se problem smeća ne čini gori nego u Zagrebu, a škovace u svakom slučaju s puno više stila podnosi razbarušena mediteranska luka nego "uređena" miteleuropska metropola. Ironija je da su korijeni industrijskog zagađenja Marseillea u njegovoj nadaleko poznatoj industriji sapuna koja tamo postoji već šest stoljeća, pa je, u tipično kolonijalističkoj maniri, mediteranska provincija platila cijenu da bi kontinentalna Evropa bila čista.
Macron je bombastično najavio svoj veliki plan za drugi grad u državi. Zasad ne ide po planu jer je u ožujku državni odvjetnik Nicolas Bessone u svom izvještaju senatskom odboru iznio katastrofičnu ocjenu dosadašnjih rezultata. "Gubimo rat protiv trgovine drogom"
Za razliku od klinički umrle splitske favele Geta, centralni kvartovi Marseillea još su uvijek živi kao u bilo kojem drugom razdoblju njegove povijesti, toliko goleme da ju je teško odjednom pojmiti, ali je njezin intenzitet lako osjetiti. Kao i nekoć u Getu, iza ujednačenih drvenih škura, bez iznimke svijetlosive boje, kriju se supstandardni uvjeti života u medijima podjednako opjevani kao i marsejsko smeće i marsejski kriminal, čime se čini poprilična nepravda njegovoj istovremeno suptilnoj i sirovoj ljepoti svojstvenoj lučkim gradovima.
Za razliku od Splita, glas grada slučaja Marseille bije stoljećima. Čuveni francuski reporter i istraživački novinar Albert Londres, osim što je đonove trošio po svjetskim ratištima i francuskim kolonijama, godine 1927. napisao je knjigu o međunarodnom kriminalu i trgovini drogom u Marseilleu. U suvremeno doba potonji fenomeni inspiriraju pisce krimića, iz čega je nastao cijeli podžanr. Najpoznatiji autor "marsejskog noira" bio je Jean-Claude Izzo, također i metalski radnik, komunist i kroničar Mediterana talijansko-španjolskog porijekla. Tko god ima veze s tim gradom, čini se, ili je migrant ili lutalica, a u skromnijoj varijanti neumorni hodač njegovim ulicama.
Iako je inspirirao državnu himnu Marseljezu, uz grad se vezuje i stereotip da on, s obzirom na to da lebdi na razmeđu "civilizirane" Evrope i "barbarskog" Orijenta, odnosno Bliskog istoka i Afrike, nekako i nije skroz "francuski". Sociolog André Donzel opisuje povijesni događaj u prilog toj tezi, pa kaže kako su se na gradske sanitarne probleme žalili još stari Rimljani, a stvar je eskalirala kada je 1720. zajedno s robom s Bliskog istoka došla kuga i ubila polovicu stanovništva. Kako piše Donzel, epidemija je "zacementirala ideju da Marseille za francusko društvo predstavlja svojevrsnu prijetnju u fizičkom i u duhovnom smislu zbog svoje učestale interakcije s islamskim svijetom".
Kvart Cours Julien danas je pun kafića, restorana i ulične umjetnosti (Foto: Tena Erceg)
U svojoj knjizi "Wicked City: The Many Cultures of Marseille", engleski romanist Nicolas Hewitt nastavlja kako su negativni stereotipi o Marseilleu vrhunac dosegnuli početkom 20. stoljeća, kada su centralni kvartovi, sve više oronuli zbog nebrige i prenapučenosti pogonjenih industrijalizacijom i imigracijom, postali utočište za kriminalne bande. Nedugo zatim postali su utočište i za i židovske i političke bjegunce u osvit Holokausta. Među njima su bili najveći evropski intelektualci poput Waltera Benjamina, Hannah Arendt i Claude-Lévija Straussa, a lokalna židovska zajednica od oko 70 tisuća ljudi i danas je druga najveća u Francuskoj.
Kako bi opsluživali luku i na nju navezane industrije šećera, gume i sapuna, u Marseille su tijekom 20. stoljeća počeli dolaziti Španjolci, Talijani i Korzikanci, Rusi i Armenci, a potom i stanovnici bivših kolonija Tunisa, Alžira, Maroka i crnačkih afričkih zemalja. Te migracije, objašnjava arhitektica Charlotte Malterre-Barthes, oblikovale su grad u urbanom, društvenom i ekonomskom smislu, naseljavajući kvartove sjeverno od luke, mahom u improviziranim nastambama. Organizirana stanogradnja u sjevernim arondismanima započinje tek 1960-ih, ali je namijenjena siromašnim etničkim Francuzima koji s vremenom odlaze, prepuštajući ih imigrantima. Iz jednog takvog kvarta, La Castellanea, potekao je nogometaš Zinedine Zidane, porijeklom Alžirac. Nešto ranije, čuveni arhitekt Le Corbusier svoj utopijski stambeni projekt kolektivnog stanovanja La Cité Radieuse smjestio je u južnom, imućnijem dijelu grada, a u njemu danas žive samo sretnici iz srednje klase.
Upravo je La Castellane prošlog ljeta bio jedan od epicentara eskalacije oružanog nasilja zbog kojega je Marseille te godine dospio na prvo mjesto najopasnijih gradova Evrope. Iako se stanje u međuvremenu smirilo, lokalni novinar Guillaume ne preporuča nam da sami onuda bauljamo. Opisuje nadrealne elemente složene narkotrgovačke organizacije, koju neki nazivaju multinacionalnom korporacijom, pa i "najvećim poslodavcem" u predgrađima.
Uličice Le Paniera prepune su biljaka i namještaja (Foto: Tena Erceg)
U periodu od nekoliko mjeseci prošle godine u obračunima narko-bandi ubijeno je 49, a ranjeno 123 ljudi. Među žrtvama je bilo i slučajnih prolaznika i susjeda u čije su stanove zalutali meci iz kalašnjikova. Bande su se borile za kontrolu nad tržištem droge čiju vrijednost policija procjenjuje na 350 milijuna eura godišnje, a prosječno se na pojedinim punktovima okrene i do 70 tisuća eura dnevno. Punktove nije teško prepoznati; fotelja ili kauč za kraćenje vremena u smjeni, na zidovima ispisani cjenici s količinama koje idu do više kilograma trave ili kokaina.
Guillaume priča da bande za ove "pješadijske" poslove uzimaju 15-godišnje dječake imigrantskog porijekla, a u posljednje ih vrijeme i uvoze iz sjevernih dijelova Francuske, pa čak i inozemstva.
- Regrutiraju ih putem aplikacija. Oni će prvi nastradati dođe li do obračuna ili sukoba s policijom. No u okolnostima 50-postotne nezaposlenosti mladih, nadnica od 150 eura dnevno predstavlja bogatstvo - priča Guillaume.
Legalno se iznajmljuje 12-ak tisuća apartmana, manje nego u skoro pet puta manjem Splitu. Dovoljno da poveća cijene u gradu permanentne krize stanovanja. Lokalci su svjesni kakva ih je pošast snašla pa je lani zabilježeno nekoliko provala i vandaliziranja stanova koji se iznajmljuju
Oko 200 tisuća stanovnika Marseillea, otprilike svaki četvrti, živi s manje od tisuću eura mjesečno, a u pet sjevernih arondismana stopa siromaštva dostiže i 40 posto. U pojedinim školama nema grijanja, a borbe s nametnicima iz roda kukaca ili glodavaca uobičajena su pojava. No u jednom od sjevernih kvartova, Le Busserineu, vidimo drugačije prizore koji daju naslutiti da je država tamo uspostavila svoje prisustvo; deseci novih, prilično skladnih stambenih zgrada, golemi društveni centar Agora i sterilno čiste ulice. Sve, međutim, izgleda sablasno prazno, kao da u njima nitko ne živi. Na vrhuncu rata bandi, priča naš sugovornik, pojedini blokovi bili su potpuno zapečaćeni, nitko nije mogao ni ući ni izaći bez dozvole. Borbe za pojedine punktove znale su trajati danima, a policija je tamo provodila i po 30 racija tjedno.
Kada se nasilje ispuhalo a bande presložile, bile su prošle već dvije godine otkad je predsjednik države Emmanuel Macron bombastično najavio svoj veliki plan za drugi najveći grad u državi – "Marseille en grand" – čiji krajnji cilj nije do kraja jasan, ali se može naslutiti. Naša je teorija – temeljito ga "očistiti" kako bi postao privlačan investitorima, koji će ga podjednako temeljito gentrificirati. Macron, doduše, nije prvi predsjednik s grandioznim planom za Marseille, ali pokušava ostaviti dojam da pet milijardi eura tome namijenjenih ide dublje od jačanja represivnog aparata. Zasad, međutim, ne ide po planu jer je u ožujku državni odvjetnik Nicolas Bessone u svom izvještaju senatskom odboru iznio katastrofičnu ocjenu dosadašnjih rezultata. "Gubimo rat protiv trgovine drogom", rekao je Bessone, a istim riječima opisao je i pokušaje iskorjenjivanja korupcije u redovima policije.
Marsejskim kaosom konsternirani Marcon svoj je plan najavio tri godine nakon što je grad pogodio jedan drugi traumatičan događaj. U studenom 2018. srušile su se dvije zgrade u starom dijelu grada, a poginulo je osam ljudi, većinom imigrantskog porijekla. Iako je godinama prije toga procijenjeno da čak sto tisuća ljudi stanuje u uvjetima koji su opasni po život, prošla gradska vlast malo je ili ništa ulagala u obnovu postojećih i izgradnju novih socijalnih stanova, a nakon rušenja dviju zgrada tisuće su ljudi evakuirane iz opasnih građevina. Jedino dobro što je iz te tragedije proizašlo je činjenica da je 2020. široka koalicija ljevice svrgnula desnu gradsku vlast nakon čak 24 godine.
U Le Corbusierovoj zgradi živi oko tisuću ljudi (Foto: Tena Erceg)
Koalicija je izgrađena odozdo, kao rezultat niza građanskih inicijativa, a gradonačelnik Benoît Payan inkorporirao je u svoj program građansku povelju za rješavanje problema stanovanja, koja uključuje i regulativu nekretninskog tržišta. Kevin Vacher iz Kolektiva 5. novembar kaže da se već barem 50 godina zna da su zgrade u centru grada u ruševnom stanju, no gradska vlast unatoč tome svoje zgrade nije obnavljala, a privatnim je vlasnicima dozvoljava da ni oni ništa ne čine. S druge strane, rado je trošila novce na raskošne projekte, a naročito se raspištoljila uoči 2013, kada je Marseille bio evropska prijestolnica kulture. Po gradu su za tu priliku projektirali najčuveniji svjetski arhitekti Zaha Hadid i Norman Foster, a u luci je izgrađen impresivan Muzej evropske i mediteranske civilizacije.
Cijelo područje na kojemu se nalazi Mucem poprište je golemog projekta urbane renovacije Euroméditerranée, većinski privatnim kapitalom. U doba pandemije Covida-19 dobrostojeći Parižani i drugi kontinentalci "otkrili" su Marseille kao morsko utočište od bolesti i restrikcija, pa su cijene nekretnina počele rasti. Obližnji Le Panier, najstariji dio grada, već se polako gentrificira iako se stanovnici protiv toga bore na čudesne načine, primjerice tako da ulice zatrpavaju biljkama i namještajem, kao da time poručuju da su još uvijek njihove.
U gradu se zasad legalno iznajmljuje 12-ak tisuća apartmana, manje nego u skoro pet puta manjem Splitu. Ali to je više nego dovoljno da dodatno poveća cijene u ovom gradu permanentne krize stanovanja. Lokalci su, čini se, itekako svjesni kakva ih je pošast ovog puta snašla, pa je lani zabilježeno čak i nekoliko provala i vandaliziranja stanova koji se iznajmljuju preko online platformi. Za njih je ovo i doslovno borba na život i smrt, nadamo se još jedna u nizu mnogih koje je grad u svojih 26 stoljeća, unatoč ranama, preživio.
