Dolazak Alberta Einsteina nije izazvao najveće oduševljenje među američkom elitom. Od svih europskih znanstvenika besprimjerno divljenje doživio je pola stoljeća prije njega Englez Herbert Spencer, koji je svoj doprinos znanosti opisao ovako: Ja samo koristim ideje gospodina Darwina i primjenjujem ih na ljudski rod. Kako u prirodnoj selekciji opstaju najprilagođenije životinjske jedinke, tako i od ljudi, suočenih sa sve većim teškoćama u pribavljanju sredstava za život, najviše napreduju oni koji su u tome najuspješniji. Kad je godine 1882. došao u Ameriku, Spencer je dočekan kao Isus u Jeruzalemu, kaže J. K. Galbraith. Posjetio je brojne gradove i svugdje su ga s velikim uvažavanjem primali najbogatiji slojevi. Njegove su knjige postale svojevrsna biblija, a prodano ih je preko 750.000, i to u vrijeme prije nego što su se pojavila jeftina džepna izdanja i prije nego što su uopće postojale knjižare.

Zašto je takvu pažnju izazvao jedan sociolog (doduše, smatra ga se ocem sociologije), sada se može zaključiti i po predgovoru nove knjige Thomasa Pikettyja, koji je objavio Jutarnji list. (Istodobno je najavljen i hrvatski prijevod.) Zato što društvo ima potrebu da opravda razlike na kojima je sazdano. Pikettyjeva prošla knjiga, ‘Kapital u 21. stoljeću’, bavila se upravo golemim socijalnim razlikama stvorenim u proteklih 30 godina i izazvala je veliko zanimanje u cijelom svijetu. Sudeći po sada objavljenom predgovoru, motiv za pisanje nove bilo mu je razočarenje izostankom bilo kakve akcije za smanjenje socijalnih razlika, iako su njihove vrlo štetne posljedice više nego vidljive. Piketty je predlagao uvođenje progresivnih poreza na neprimjereno bogatstvo, ali sada kaže kako je očito da ni Europska unija nije u stanju da uvede čak ni najmanji zajednički porez, dok je za ostatak svijeta to potpuno nezamislivo. Po njemu, razlike se mogu opravdati samo ako od bogatstva imaju koristi svi članovi društva, dakle ako bogati postaju bogatiji, ali se istovremeno popravlja i materijalni položaj siromašnih.

Sadašnja Hrvatska kao da ni ne pomišlja kako treba opravdati bogatstva i razlike nastale u proteklih 30 godina. Još uvijek se sve svodi na ono tko je jamio, jamio. Novoj klasi bogataša svakako bi više odgovaralo staro objašnjenje gospodina Spencera nego sadašnje Pikettyja, dakle prirodni odabir, a ne doprinos ukupnom bogatstvu društva. Hrvatska je naime siromašnija nego prije pola stoljeća, što znači da su sva nova bogatstva ukupno (ne i svako pojedinačno) nastala preraspodjelom na štetu siromašnijih i, naravno, cijele nacije. Po tom kriteriju razlike u Hrvatskoj nemaju opravdanja. Bogaćenje izabranih nije dovelo do smanjenja siromaštva drugih, već ga je još više povećalo. Nasuprot tome, nije teško zamisliti gospodu Kutlu ili Gucića, pa i Kuščevića (koji očekuje da javnost shvati kako je njemu preteško zapamtiti svu svoju imovinu), da se smatraju odabranicima sudbine, pa i biologije. I ne bi mnogo griješili, koliko god to zvučalo apsurdno. Jer u uvjetima koji su postojali, oni su se zaista najbolje snašli. Dakle, bili su najsposobnije jedinke točno po receptu gospode Darwina i Spencera. Pravo je pitanje kako su nastali uvjeti koji su odgovarali takvim individuama i tko ih je stvorio.

Inače, ne treba se zavaravati da je Herbert Spencer našao u Americi neko bolje društvo. Bila je to mahom korupcionaška i razbojnička družina, koja se ponašalo po zakonima Divljeg zapada. Financijski temelji ugledne obitelji Vanderbilt postavljeni su na pljački željeznica. Legendarni razbojnik Jesse James pljačkao ih je s koltom u ruci, a Vanderbilti korupcijom. Njihova je metoda bila, naravno, mnogo uspješnija. Ali ni to nije bio neki posebno sofisticirani pothvat iz holivudskih filmova. Kao i kod nas, sve se uglavnom svodilo na metodu zgrabi i bježi. Odnosno jami. Na sličan način nastala je i velika većina drugih američkih bogataških obitelji, počevši sa slavnim Rockefellerima, Carnegiejima ili Mellonima. Korupcija, naravno, ne bi bila moguća da u njoj nije sudjelovala država.

Jedan naš povjesničar svojevremeno je pisao o korupciji u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji i s iznenađenjem utvrdio da su skoro svi veliki korupcionaši bili Srbi. Zašto? Zar i drugi nisu imali ljepljive prste? Njegov odgovor bio je doslovno groteskan. Hrvati su dobro plaćeni činovnici stranih interesa i u tome je njihova korupcija. To je bila tipična nacionalistička logika za koju vlastiti narod nikad nije dovoljno dobar, pa čak ni kad je riječ o korupciji. Banalna istina se, naravno, pokazala odmah po uspostavljanju samostalne Hrvatske. Za korupciju treba imati državu. Ali ni teza o dobro plaćenim činovnicima, kao što smo naučili u posljednjih 30 godina, nije bez vraga, posebno u području financija. Samo što se oni zovu kompradori, a ne korupcionaši. Nije šija nego vrat.

Pljačkaši među američkim bogatašima dijelili su se u dvije grupe. Na one koji su pljačkali druge bogataše i one čije su žrtve bili potrošači i obični, tzv. mali ljudi. Prvi su u pravilu loše završili, nerijetko i u zatvoru, ali drugi nisu imali nikakvih problema. Štoviše, ubrzo su postajali ugledni građani, predsjednici crkvenih odbora, mecene, ukratko društvena elita koja je s oduševljenjem dočekala gospodina Herberta Spencera. I on sam je, sasvim sigurno, odmah shvatio s kim ima posla. Nije se odrekao svoje teorije vjerojatno samo zbog one Hegelove, ako je život u neskladu s njom, to gore po život, odnosno na duži rok će se sigurno pokazati da sam ja u pravu.

Mnogo smisla nema ni kod nas raširena teza o nekoj posebno divljoj privatizaciji koja je, navodno, zadesila Hrvatsku. Kako bi to pitomo i nježno trebalo oduzeti imovinu koja je pripadala svima i dodijeliti je izabranim pojedincima? Osim toga, svaka je prvobitna akumulacija kapitala, a o tome je bila riječ nekad u Americi a sada kod nas, divlja i okrutna. Beletristi su to oduvijek znali. Goethe, kojeg i Marx citira u ‘Kapitalu’, piše o jednoj bogatoj obitelji čiji je utemeljitelj ‘nekog orobio’, a i prvi Krležin Glembay je kod Maribora nekog ubio i opljačkao. Svi su Glembayi ubojice i prevaranti, kaže Krleža, pa ipak žali što mi pravih Glembaya nikad nismo imali. Njegov literarni konstrukt temeljio se naime na znatno višoj razini bogatstva i civiliziranosti. Više bečkoj nego zagrebačkoj.

Možemo zamisliti nekog Leona Gucića, pa i barunicu Castelli Kutle, ali njihovu pojavu mogla bi opravdati samo znatno viša razina društvenog bogatstva. Bez toga, čitava se konstrukcija hrvatskog kapitalizma, nastala u protekli 30 godina, ruši kao kula od karata. Piketty vidi i to pa kaže da ‘suvremenu nejednakost karakterizira i skup diskriminatorskih praksi i statusnih i etno-religijskih nejednakosti čiju žestinu slabo opisuje meritokratska bajka, što nas približava najbrutalnijim oblicima starih nejednakosti…’ Ne odnosi se to samo na Hrvatsku, pa ni samo na tranzicijske zemlje, posebno bivše Jugoslavije.