Vlada očito misli već sasvim ozbiljno kad se radi o skoroj zamjeni kune eurom. Nisu to više ona neobavezna, pojedinačna naklapanja, kao još donedavno, bez konkretnijih tehničkih okvira koji ukazuju na širu organiziranost procesa. Ulazak u eurozonu najavljen je eksplicitno za početak idućeg desetljeća, paralelno s hrvatskim preuzimanjem predsjedanja EU-om. Govori se i o detaljima na terenu, kao na primjer prijelaznom šestomjesečnom isticanju cijena u trgovinama u obje valute. Dojmljiva je bila i konferencija u petak, u zagrebačkom hotelu Westin, koju su održali Vlada i Hrvatska narodna banka. Javna televizija isti je dan u centralni dnevnik pozvala i premijera i, odvojeno, ministricu gospodarstva.
Zaista, ugostila je njih dvoje i nikog trećeg, kamoli da bi im taj bio oponent. I tu negdje krije se problem s jednom tako prevažnom procedurom kao što je procjena trenutka za ukidanje domaće valute i stapanje s monetarnim sustavom zajednice država. Vlada i monetarna vlast, ako takvo što ovdje postoji – jer HNB odavno igra po nalogu globalne financijske industrije – bave se marketingom kad je posrijedi euro. Nema iscrpnije analize, primjerene javne debate ni ogleda s protivnim modelima. Kao što nema ni strategije koja bi podrazumijevala minimum samostalnosti u odabiru ciljeva. Ima samo kulisa iza kojih se u ime eura kotrljaju imperativi nazovireformističkih zahvata u poreze, budžet i radno zakonodavstvo.
Da je ikako drukčije, uzeli bi se u obzir stavovi eminentnih stručnjaka koji već duži niz godina napominju da Hrvatska vodi samoubilačku monetarnu politiku. I to s početkom baš u tijesnom vezivanju kune za euro, što je išlo na ruku samo navedenoj financijskoj industriji – bankama dakle – i uvozu, a nipošto domaćoj proizvodnji te izvozu. Zato HTV, no i većina drugih većih medija u Hrvatskoj, izbjegavaju čuti recimo Dragu Jakovčevića, Ivana Lovrinovića, Zvonimira Baletića, Dragomira Vojnića, Dragoljuba Stojanova, Sašu Drezgića, Nevena Vidakovića, Dubravka Radoševića, Slavka Kulića, Ljubu Jurčića. Eto, da navedemo samo nekolicinu onih koji bi o euru namjesto kune imali reći i ponešto kritički.
Naravno, nije ih bilo ni na spomenutoj konferenciji, pa je od svega ostao samo glas naroda u medijima, koji nije bilo moguće izbjeći i koji strahuje nad izvjesnim rastom cijena pri ulasku u eurozonu. Više od toga nismo dobili ni od glavnog ekonomista najveće opozicijske stranke, SDP-ovca Branka Grčića. Zauzvrat je predsjednik Vlade Andrej Plenković dobio priliku da nesmetano istura tezu kako smo na referendumu za ulazak u EU odlučili i o automatskom preuzimanju eura, čim se ukaže šansa. Na stranu što i među tzv. starim članicama EU-a ima više onih koje su se ponijele upravo suprotno. Švedska je recimo održala poseban referendum na kojem je odbacila ideju pristupanja eurozoni, i nije zažalila.
Održavanje referenduma koji predlaže dio oporbe možda i ne bi sad bilo dostatno rješenje, jer bi se neinformiranu javnost moglo, uz kvalitetnu propagandu i malo prijetnje, obrlatiti preko noći. Uostalom, tradicija hrvatskih referenduma koje saziva vlast poziva na dodatni oprez. Sad nam premijer uvaljuje novu odgovornost za prošlu takvu zgodu, dok još pamtimo kako se izborom ulaska u EU uvjetovalo i isplatu mirovina. A prvi naš referendum, kuku i lele, o njemu nam i dan-danas tumače da su s opcijom jugoslavenske konfederacije baš nužno odabrani i kraj Jugoslavije, i kapitalizam, i neoliberalna orijentacija istog, i NATO, pa zato valjda ni ovakav euro nije nelogičan.
