Još jednom je Zoran Milanović urušio ionako loše hrvatsko-bošnjačke odnose. Prema beogradskom listu Danas, 12. rujna je prilikom radnog ručka na samitu Brdo-Brijuni u Sloveniji ustvrdio kako "ima raznih vrsta genocida, ali u Srebrenici nije bio genocid". Vijest je očekivano izazvala zgražanje i osude bošnjačke i antinacionalističke javnosti cijele regije. Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine uputilo je 14. rujna prosvjedni demarš hrvatskom veleposlanstvu u Sarajevu, no tu je notu ambasador Ivan Sabolić odbio primiti. "To su laži, a laži ne želimo komentirati", poručio je Milanovićev kabinet na novinarski upit o navodnom negiranju genocida. Preko cijele priče se ipak, očito, nekako prešlo: ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković ustvrdila je da je "došlo do nerazumijevanja" i da joj je drago što "nije došlo to takve izjave koju su prenijeli ljudi koji su sudjelovali na tom ručku". Ipak, bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović potvrdio je da je Milanović srebrenički genocid "dovodio u pitanje". A sam Milanović narednih dana genocid nije, doduše, negirao, ali jest eksplicitno i nedvosmisleno relativizirao.

Logika je vjerojatno sljedeća: Vi nas provocirate tako što nam ne dopuštate da biramo svoje predstavnike, a ja ću vam vratiti tako što ću napadati ono do čega vam je najviše stalo. Naravno, to je posve maliciozno i destruktivno – komentira Mario Kikaš

"Politička je metrika što je to genocid. U jednom trenutku je to grupa ljudi odredila, u drugom grupa ljudi presudila. To nije prirodni zakon (...) Ali, motive za genocid, što stvarno jest genocid, to je stvar razgovora. I zato nema tabua", rekao je novinarima. Milanović je već krajem 2021. izjavio je da "postoje različite vrste genocida", odnosno da "postoji genocid nad židovskim narodom, postoji genocid u Ruandi, postoji genocid u Srebrenici, odnosno, jedan događaj je definiran kao genocid, a genocid ima vrlo širok raspon. Postoji genocid i u Drugom svjetskom ratu, postoji Jasenovac. Dakle, nije sve isto kao što ni svaka žrtva nije ista". Nešto kasnije je dodao da "Srebrenica jest genocid", ali da onda "za teže zločine treba izmisliti novi naziv". Odnosno, "nije sve isto. Ako sve bude genocid, moramo naći drugo ime za ono što su nacisti napravili Židovima".

Načelno nema ništa sporno u tezi da su Srebrenica, Jasenovac i holokaust zločini različitog opsega. Ipak, presude međunarodnih sudova i najveći dio relevantnih stručnjaka smatraju da ti događaji imaju istu suštinu, a to je genocid kao djelo počinjeno u namjeri da se potpuno ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva. Ključan je, međutim, politički kontekst. A on je takav da Milanović, prvo, raspravu o Srebrenici ne započinje u atmosferi idiličnih odnosa između pomirenih i s mračnom prošlosti suočenih država. Taj genocid još uvijek ne priznaju njegovi provoditelji i ključni pomagači, Republika Srpska i Srbija, što bošnjačka javnost s pravom doživljava kao retraumatizaciju i ponižavanje. Drugo, Milanović genocid uporno relativizira s pozicije šefa države koja sustavno negira vlastiti, sudskim presudama dokazani pokušaj da zločinačkim ratom podijeli susjednu državu. Konačno, Milanović redovno iskazuje bliskost s Miloradom Dodikom. Srpski član Predsjedništva BiH vjerojatno je – među vodećim političarima – regionalni šampion šovinizma. Presudu Ratku Mladiću komentirao je riječima da je "general poslan u direktnu legendu", a genocid u Srebrenici nazvao je "mitom" i bezbroj puta ga negirao. To Milanovića nije spriječilo da izjavi kako je Dodik "zadnji problem BiH", da ga prilikom zadnjeg susreta u Sloveniji srdačno zagrli – za razliku od Džaferovića i nominalno hrvatskog člana Predsjedništva Željka Komšića – ili da nakon obilježavanja oslobođenja Jajca 13. rujna provede nekoliko sati na Dodikovom privatnom imanju. Milanović srebrenički genocid relativizira, ali i daje razloga za zaključak da paktira s političkim i duhovnim nasljednicima počinitelja zločina. Rekao je, doduše, i da ima potrebu "upozoriti" Dodika da se sa Srebrenicom "ne zeza" – no teško da to na Dodika ostavlja dojam.

- Za bošnjačke političke i druge elite, ali i narod u cjelini, genocid u Srebrenici de facto ima sakralni status i shvaćen je kao historijski moment konstitucije nacije. Bez obzira na sve razlike unutar bošnjačkog korpusa, oko toga postoji apsolutni konsenzus, ojačan presudama međunarodnih sudova, zakonom o zabrani negiranja genocida i institucionalnim naporom da se obilježavanje tog događaja pretvori u središnju nacionalnu komemoraciju. Sve do Milanovića, nitko od hrvatske političke elite nije ovako direktno bagatelizirao tu temu. Kolinda Grabar-Kitarović jest davala izjave koje su graničile s islamofobijom, ali je posjećivala srebreničke komemoracije i bila blagonaklono dočekivana. HDZ BiH je Srebrenicu možda zaobilazio, ali nikada nije eksplicitno provocirao. Moguće da je kod Milanovića u početku to bio izraz pretencioznog pravničkog intelektualizma, ali sada je u fazi čiste provokacije, upravo zato što je svjestan statusa te teme unutar bošnjačke scene - govori za Novosti analitičar Mario Kikaš.

Ključno pitanje koje se postavlja je ono Milanovićeve motivacije za opetovano rovanje po najbolnijoj točki bošnjačkog identiteta. Situaciju možda razjašnjavaju njegovi razlozi za bliske odnose s Dodikom, a njih je obrazložio zajedničkim interesom bosanskih Hrvata i Srba za očuvanjem Dejtonskog sporazuma. Hrvatski predsjednik tu ne radi ništa drugo nego slijedi politiku koju već godinama vode HDZ BiH i njegov šef Dragan Čović – što se, u nekom smislu, odnosi i na Srebrenicu. Lider HDZ-a BiH je 2015. govorio na srebreničkoj komemoraciji, da bi HDZ BiH prošle godine glasao protiv Zakona o zabrani negiranja genocida. Protiveći se tom zakonu, Čović se ispričao "ako je to nekoga povrijedilo", ali i eksplicitno prozvao Ured Visokog predstavnika (OHR) zbog nametanja isključivo "simboličkih" odluka, umjesto da OHR preuzme odgovornost i za "drugačije odnose po Ustavu". Mislio je na fakt da OHR nije nametnuo i izmjene Izbornog zakona kako bi se spriječilo ponavljanje "slučaja Komšić" ili, još gore, repliciranje izbora nominalno hrvatskih predstavnika bošnjačkim glasovima i na drugim razinama vlasti.

- Po popisu iz 2013. Bošnjaci su većinsko stanovništvo u državi, a bošnjačke i nominalno građanske stranke nastoje putem koncepta "građanske države" matematičku većinu pretvoriti u dominaciju. Dodik i HDZ BiH to žele spriječiti, stoga realpolitički gledano njihova suradnja ima smisla. "Hrvatsko pitanje" i izbor hrvatskog člana predsjedništva duže od desetljeća izazivaju krizu. Komšićeva jedina funkcija je da bude de facto drugi član SDA, odnosno bošnjačke elite u Predsjedništvu, i tako spriječi da HDZ BiH i Dodik imaju većinu. SDA i takozvani građanski blok stranaka, čiji se stavovi uvelike poklapaju s bošnjačko-nacionalističkim, jedni druge drže za vrat i optužuju za izdaju ukoliko itko od njih pokaže imalo spremnosti za kompromis s HDZ-om - nastavlja Kikaš.

U ozračju sveopće blokade u kojoj živi BiH sve je, pa i Srebrenica, postalo oružje za političku upotrebu. Upravo tu se, moguće, krije pravi razlog kako Čovićevog tako i Milanovićevog napada na Srebrenicu.

- Logika je vjerojatno sljedeća: Vi nas provocirate tako što nam ne dopuštate da biramo svoje predstavnike, a ja ću vam vratiti tako što ću napadati ono do čega vam je najviše stalo. Naravno, to je posve maliciozno i destruktivno. Milanović nije ključan faktor u hrvatsko-bošnjačkim odnosima, oni su teško urušeni i mnogo prije njegove pojave, a zbog ustavne arhitekture BiH. Istovremeno, Milanović tim odnosima nanosi daljnju štetu - zaključuje Kikaš.

Izborni zakon i napade na Srebrenicu u direktnu vezu je doveo Emir Suljagić. Direktor Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica Milanovića je proglasio "fašističkim smećem", ali dodao i ovo: "Evo zašto vam Izborni zakon nikad neće proći: jer ovaj put znamo da je to uvod u novu i masovniju Srebrenicu." Suljagić je poznat po nacionalističkim ispadima, ali njegove stavove dijeli nemali dio bošnjačke javnosti. Ukratko, hrvatska i bošnjačka strana nalaze se u začaranom krugu međusobnog inaćenja potezima koje druga strana doživljava kao ponižavanje. Taj krug je svakako započeo hrvatskom ulogom u ratu, a nastavio se 2006., kada su bošnjačke elite prvi put odlučile uzurpirati hrvatsko mjesto u Predsjedništvu BiH preglasavanjem Hrvata, što je destruktivna strategija koju primjenjuju do danas. Milanovićeve "frajerske" provokacije oko Srebrenice bespotrebno, neodgovorno i moralno odiozno produbljuju i otežavaju sukob. Neovisno o tome hoće li ili neće Visoki predstavnik Christian Schmidt nakon izbora 2. listopada nametnuti izmjene Izbornog zakona u interesu hrvatskih elita, mnogo toga što je u interesu Hrvata u BiH ovisi o dogovoru s Bošnjacima.