Kužiš? – Šta? – Kak' misliš kaj? Ono, kužiš spiku, stari? – Stvarno ne razumijem. – Kaj kei... Ej, fakat si papak, buraz. Ku'iš ono. Svi kuže. – Ne kužim, ozbiljno. Ne znam, možda je i do nas, nekih nezagrepčana u Zagrebu. Dotepenaca. A ima nas nemali broj. Pa nam se takvima, a stav čini se dijele i brojni Zagrepčani, zadnja kampanja gradske vlasti – koja se sva pogubila na jednoj od svojih središnjih društveno-političkih tema – posvećena novim vrećicama koje su izbačene na lokalno tržište u svrhu uvođenja novog modela sortiranja, reciklaže i zbrinjavanja otpada, učinila u najmanju ruku smiješnom. Ako ne i nešto gore od toga.
Kužimo nove vrećice, kužimo i krajnji cilj; Kužimo da je naš grad napokon to zaslužio; udarni su slogani opsežne reklamne kampanje poduzete s namjerom da se od 1. listopada ove godine započne s novim režimom spomenutih praksi. A ne ide i nije išlo lako s time. Znamo da je prelazak na novi model već jednom prolongiran, a pitanje smeća i njegovog zbrinjavanja jedno je od prijepornih mjesta Bandićeve kriminalne ostavštine. Pa su Tomašević i njegova ekipa dugo lomili i lome zube na teškim, dugogodišnjim praksama i protagonistima izniklim na takvim zasadama, poput zagrebačkog "kralja smeća" Petra Pripuza. Taj kontekst uvijek treba imati u vidu kada se upućuje kritika zagrebačkoj gradskoj vlasti po pitanju politike gospodarenja otpadom i srodnim temama. No kod famoznih vrećica i nesretne reklamne kampanje koja prati njihovo uvođenje nešto je drugo posrijedi.
Simbolika tog jeftinog, samodopadljivog i ekskluzivnog urbanog grifa koji se pretače u vlastitu karikaturu, ono je što u takvoj kampanji naprosto bode oči. Iznenađuje da zeleno-lijeva, eko-urbana i suvremeno-hipsterska politika kakvu promovira Možemo! ne može izbaciti bolji propagandno-marketinški uradak od tek pukog frajerskog nizanja lokalno-kvartovskih fraza i purgerskih idioma koji bi kao trebali ad hoc nagovoriti Zagrepčane na poželjne društveno-ekološke prakse. Ali ima tu i nečeg problematičnijeg od loše semiotike. Ne primjećujemo po gradu da reklamnu kampanju prate adekvatni infrastrukturni potezi. Stare kante i kontejneri prepuni nesortiranog smeća i dalje preplavljuju Zagreb, a novih reciklažnih bokseva nema na vidiku.
Također, kuži li zagrebačka gradska vlast kakve će poteškoće ove promjene donijeti brojnim obiteljima u glavnom hrvatskom gradu koje žive u neadekvatnoj stambenoj kvadraturi? Kako će recimo klasična novozagrebačka četveročlana obitelj koja živi u stanu od četrdeset i pet ili pedeset kvadratnih metara naći nekoliko četvornih metara slobodnog prostora da u njemu smjesti sve te kante manjih dimenzija za precizna odvajanja plastike od bio-ostataka, papira od stakla? Kužimo ekološki osviještenu politiku, ali kuži li ista socijalno-klasni presjek grada u kojem vlada?
