Hrvatska bi morala brže rasprodavati državnu imovinu, odnosno pripadajućih najmanje 110 tvrtki i ukupno 4500 zgrada. Ne tvrdimo mi, ali nalaže tako sad i Gabriele Giudice, velika faca u Bruxellesu. Taj zamjenik direktora Glavne uprave za gospodarske i financijske poslove Europske komisije upozorio je prije par dana da smo nedovoljno hitri s privatizacijom svega i svačeg, tj. da smo čak u vrhu EU-a po udjelu imovine kojom upravlja država.

I nije to glavni problem – navodno – nego slabi upravljački rezultati. No možda su oni takvi baš zato da bi se imovina konačno rasprodala, svakako po daleko nižoj cijeni od najviše moguće, osim što bi se u slučaju kvalitetnijeg upravljanja logično nametnulo i pitanje opravdanosti rasprodaje. Pa dobro, znamo i sami da se učinilo sve da se ne učini ništa s tim nesretnim upravljačkim rezultatima. Nerijetko su se zatim otvoreno u igru ubacivali tutori u vidu EK-a, MMF-a, ECB-a, SB-a itd. A nikad, doslovno nikad nisu poručili da bi državi i njezinim stanovnicima bilo bolje da se zadrži kontrola bar u pojedinim strateškim sektorima i poduzećima.

Zašto danas Hrvatska ima masu imovine rasprčkane po mizernim udjelima u raznim firmama, ili veće pakete u onima koje su praktično neisplative? Kako to da Italija može imati državnu brodogradnju, Mađarska naftno-plinski biznis, Norveška tvornicu umjetnih gnojiva, dok RH ispušta vlasništvo nad 3. majem i Brodosplitom, Inom i Petrokemijom? Zašto mi nemamo makar djelomično svoje – s kontrolnim udjelom – banke, osiguravajuća društva, telekome?

Giudice o tome ne govori, a ne pojašnjava to ni hrvatski Nacionalni plan oporavka i otpornosti na koji se on poziva. Izgubila se nit koja bi nas dovela do inicijatora apsolutne privatizacije, iako bismo se valjda iznenadili kad tamo ne bismo zatekli jednu osobu ili ustanovu. Treba znati da na početku stoji privatnovlasnički princip funkcioniranja kapitala, a ishodi se razlikuju najviše po tome gdje čija lokalna politika i zbog čega (ne) pruža otpor takvom diktatu.