Umro je Bill Russell, legenda Boston Celticsa, najtrofejniji igrač i prvi crni trener u povijesti NBA lige. Igrač koji je prvi među košarkašima skakao u blok, ostavio nam je da ga ubuduće pronalazimo ondje gdje je stvarao život – u prostoru između zemlje i zraka.
Russell je rođen 1934. u Monroeu u Louisiani. Jug je još bio segregiran, a linčovanje crnaca uobičajeno. Kada se 1950-ih pridružio NBA ligi, u njoj je igralo samo 15 crnih igrača. Javno se počeo pitati zašto je tome tako čim je dobio mjesto na parketu. Kada je 1961. restoran u Lexingtonu (Kentucky) prije utakmice odbio poslužiti Russella i njegove crne suigrače, oni su odlučili bojkotirati utakmicu. Bio je to revolucionaran čin u vrijeme kada se od malobrojnih crnih igrača očekivalo da šute i budu zahvalni. Nakon atentata na borca za građanska prava Medgara Eversa 1963. u Jacksonu (Mississippi), Russell je otišao u taj grad i ondje počeo voditi prve integrirane košarkaške kampove.
Javno je govorio da je Boston, grad u kojem je proveo čitavu karijeru i čijim je Celticsima pomogao osigurati 11 naslova prvaka, pun diskriminacije. "Boston je bio buvljak rasizma. Grad je imao korumpirane rasiste koji su bili prijatelji gradske vlasti, rasiste koji su bacali cigle, rasiste koji su crnce slali natrag u Afriku, a u sveučilišnim krugovima lažne radikalno-šik rasiste. Izuzev toga, sviđao mi se grad", opisivao je Russell. Netko mu je nakon tih izjava provalio u kuću, ispisao rasističke grafite i posrao se na krevet. Iako suočen s nasiljem, ugrožavanjem egzistencije, nadzorom FBI-ja (FBI ga je u svom dosjeu nazivao "arogantnim crncem"), Russell je ostao posvećen političkom radu. "Nije čekao da bude zaštićen da bi se zauzeo za ono što je ispravno. Učinio je to usred osvajanja 11 prvenstava, dok je imao što izgubiti", rekao je o Russellu američki trener John Thompson.
Russella nije zanimalo hoće li se svidjeti ljudima, zanimalo ga je biti u stalnoj i iskrenoj vezi s onime što misli i osjeća. Očiju širom otvorenih promatrao je krivice i krivulje društva, a na isti se način odnosio i prema samome sebi. "Pokušao sam se nositi sa svojim egom onako kako bi se nosio s bilo kojim drugim dijelom svog karaktera: uvažiti ga, ali ne dopustiti da me kontrolira ili pretvori u nešto što mi se ne sviđa. Inzistiram na preuzimanju odgovornosti za ono što radim", pisao je. Bio je strastven oko nepravde, jasno i precizno razlagao zašto je tome tako. Ostao je borben čitav život, stajao je uz Muhameda Alija u Clevelandu 1967., podržao boksačevo odbijanje da bude unovačen u vojsku. Pola stoljeća kasnije, među prvima je podržao igrača NFL-a Colina Kaepernicka, objavivši fotografiju sebe kako kleči u znak solidarnosti s Kaepernickom.
U svemu tome se nije udaljio od radosti i znatiželje, od svoje skokovitosti, bića suprotnog skučenosti. Kao najdraži dio pobjeđivanja navodio je veselje, a kao najdraži dio sportske karijere prijateljstva. NBA zvijezde, među njima i Russell, u sklopu europske turneje 1964. gostovali su i u Jugoslaviji. Među gradovima domaćinima se uz Beograd, Ljubljanu i Zagreb našao i Karlovac. Na igralištu u Šancu tada se odigrao vjerojatno jedini ikad NBA All Stars ulični susret. Za razliku od standardnog igranja u dvorani na parketu, u Karlovcu su američke zvijezde igrale vani, na betonu. Povodom 40. obljetnice tog događaja, u Šancu je postavljena spomen-ploča, ali je prije par godina nestala. I ne mora se vratiti ploču, al’ nek ostane onih koji će, kao Bill Russell, od zemlje odskakati.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
