Radničkih sportskih listova je na ovim prostorima između Prvog i Drugog svjetskog rata bio nezanemariv broj, od Delovskog športnog lista (Ljubljana 1927.) i Snage (Sarajevo, 1928.-1941.) do Radničkog sportskog lista (Beograd, 1933.-1934.). Pisalo se u njima aspiracijski i kritički, a zanimljivo je da je kritička struja najčešće prosijavala kroz objavu pisama čitatelja i čitateljica.
Uzet ćemo za primjer Radnički sportski list. Izlazio je četvrtkom, na četiri stranice, od maja 1933. do januara 1934. godine. Izdavala ga je Radnička sportska zajednica u Beogradu. Materijalne prilike radnika i radnica bile su teške, ali list je počeo izlaziti zahvaljujući grupi entuzijasta. U uvodniku u prvom broju navodi se da žele raspravljati o socijalnim, kulturnim i prosvjetnim pitanjima, poklanjajući punu pažnju "pravilnom razvoju sporta u redovima radničkih i svih siromašnih, nižerazrednih klubova". Svoje stranice list želi otvoriti klubovima nepoznatima široj javnosti. Navodi se kako se u viziji sporta Radnički sportski list protivi profesionalizmu i borbi za trofeje i rekorde, i upozorava na razlike između kapitalističkog i radničkog sporta.
Iako je u mnogim polemičkim i teoretskim raspravama u listu kasnije isticano da sport nije samo nogomet, od prvog od zadnjeg trinaestog broja zapravo se samo usputno spominje druge sportove. Kritike na tom tragu listu su upućivali čitatelji i čitateljice, a bilo je i drugih sadržajnih primjedbi. Skrećemo pogled na pismo čitateljice Nade Jovanović iz Subotice objavljeno u osmom broju.
Jovanović piše da list rado čita, ali da su u njemu radnice do tada bile zastupljena samo jednom, i to jednim snimkom tima hazene. Jovanović se pita: "Zašto? Valjda nemamo ženskih radničkih klubova? Pa ako ih i nemamo, postavlja se pitanje zašto ih nemamo? Mi imamo gotovo svakodnevnu pojavu u fabrikama i radionicama, a to je da se radnicama predbacuje kako su nevaspitane. Ali koji je od drugova učinio nešto da ih izvede na pravi put i vaspitava? Koji je taj drugar koji je radnicama svestrano pomagao? Skoro ni jedan!"
Čitatelj Jovan Korač iz Subotice u pismu objavljenom u devetom broju konstatira "zabadava sportujemo, zabadava hoćemo da budemo zdravi, kad su nam privredne okolnosti ispod minimuma našeg života. Nezdrav stan, slabu hranu, sport nikada neće moći da nadoknadi". U pismu dalje podcrtava ulogu radničkih sportskih klubova koji svojim članovima i članicama moraju dati i ideološko obrazovanje, kako bi lakše ušli u borbu za svoja prava.
Kritizirajući rad sindikata čitatelj Jak Kimel iz Zagreba u šestom broju piše: "Ispočetka sindikati nastoje da svojim kulturnim i tjelovježbenim ustanovama zadovolje potrebe naročito mladih radnika, no to ne potraje dugo. Kako je sindikalni pokret počeo sve to jače da slabi, to je odmah protivnik pružio ruke i osnivajući razne klubove, pod vodstvom tzv. mecena odvraća radništvo od njihovih ustanova i uvlačeći ih u svoju okolinu stavio ih pod svoj utjecaj."
Na tom se tragu u trinaestom broju lista postavlja pitanje hoće li sindikati ispravno shvatiti radnički sport, zamjera im se što smatraju da je zadatak Radničke sportske zajednice od sporednog značaja u političkoj borbi. Taj broj završava sa željom redakcije da list postoji "na mnogaja ljeta". Četrnaesti broj nikada nije objavljen, ali mnoga od pitanja koja su u zaživjela u trinaest brojeva Radničkog sportskog lista na mnogaja ljeta nose svoje upitnike.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
