Scena kojom započinjemo ovaj tekst posve je nadrealna. Mjesto radnje je Rudopolje, naslonjeno na Nacionalni park Plitvička jezera u općini Vrhovine. Točnije ‘Pazi medo’, navodno najveći zip-line u Europi i zasigurno jedna od najvećih poslijeratnih investicija u ovome kraju. Vrijeme: subota, kasno vruće popodne. I dok se u Hrvatskoj korona virus vratio na velika vrata, ovdje, na vrhu brda, nehajno pleše grupica od pedesetak ljudi. Većina su djevojke, bosonoge i s izrazom egzaltirane sreće na licima. Muzika je lagana, elektronička, ne više od 120 bitova u minuti. Jedna gospođa u pedesetima glasno u pravilnom ritmu ponavlja riječ ‘nevjerojatno, nevjerojatno’.
Nedaleko od njih u travi i zemlji igraju se djeca, malo dalje troje ljudi radi jogu, a pored njih veliki čovjek u žutoj majici kuha veliki kazan graha. Dva psa opušteno protrčavaju između nogu posjetitelja. Pored improviziranih tuševa prolazi potpuno naga gospođa s opušteno prebačenim ručnikom preko grudi. S njom je i prijateljica, pričaju na njemačkom i glasno se smiju. A nama narednih pola sata treba adaptacija na činjenicu da smo došli na festival među nekoliko stotina ljudi iz cijele Europe koje virus nije zaustavio u namjeri da se druže.
Kada smo započinjali festival, htjeli smo napraviti nešto nekomercijalno. Danas je tu veliki broj ljudi i nikada ništa nije nestalo ili bilo ukradeno. Zanima nas spoj prirode i čovjeka – govori organizator trance festivala Darko Prebeg
Stigli smo na Mystic Mountain Festival, priču započetu 2017. godine, koja okuplja publiku željnu retreata u prirodi, radionica i glazbe. Ispred sebe vidimo najrazličitije profile ljudi, od lokalnih momaka kojima je ovdje prilika da upoznaju nekog novog sve do obitelji s djecom. Ljude bismo mogli promatrati satima, sve kulturne skupine i različite tipove ličnosti. Ali najveći broj njih pripada trance supkulturi, koja uz meditaciju i dosezanje novih nivoa svijesti uživa u zvukovima ambienta, psychilla, housea, electra, techna, goa psytrancea, ali i etno-muzike. Ovdje je nakon live house zagrebačkog producenta Andlara nastupio etno-bend i u tome nitko nije vidio ništa sporno.
- Kada smo započinjali festival, htjeli smo napraviti nešto nekomercijalno. Danas je tu veliki broj ljudi i nikada ništa nije nestalo ili bilo ukradeno. Zanima nas spoj prirode i čovjeka. Inače smo na Velebitu, u kampu u Baškim Oštarijama, gdje smo krenuli s pedeset ljudi, ali ove godine su nas ugostili u Lici. Nego, kako je u Zagrebu, jel’ počela korona? Jel’ ljudi nose maske? - pita Darko Prebeg, organizator festivala i čovjek koji se profesionalno bavi savjetovanjem i pružanjem ‘podrške za unutarnju transformaciju’.
Riječ je o festivalu koji okuplja istomišljenike koji u realnom svijetu rade najrazličitije poslove, ali su jedino ovdje potpuno slobodni da pobjegnu od svakodnevice na tjedan dana, koliko festival traje. Od korona virusa, 5G mreža, stresa… Većina nije pijana ni drogirana kao na drugim festivalima.
- Mi se svi ovdje volimo doživjeti kao neka privremena zajednica, kao ekipa koja poštuje druge i ljude oko sebe, kao ljudi koji mogu doprinijeti da svijet bude bolji i drugačiji - objašnjava Mara Podolšak koja je na festival doputovala s ekipom iz Ljubljane i koja nam je privukla pažnju jer je s još nekolicinom ljudi uz ples uživala u lubenici izrezanoj na male kockice i serviranoj u kori. Scena, čini se, gora i od nedavnog performansa Siniše Labrovića s lizanjem žlice u Puli.
Iako je pohvalno da jedna lokalna sredina, u kojoj vlast imaju predstavnici iz redova srpskog naroda, prvi put privlači festivalski turizam, istovremeno je financijski domet takve politike limitiran bukvalno na uski dio sela vezanih uz Nacionalni park Plitvička jezera, u koja spadaju i Rudopolje i, recimo, Plitvički Ljeskovac. U manje od pola sata, između sela gdje od turizma ipak dolazi određeni priliv novca moguće je otputovati do sela gdje život stoji negdje između neimaštine i rata.
Jedno od takvih sela je Trnavac, smješten u pitomoj kotlini na samom rubu Nacionalnog parka Plitvička jezera. Danas ima tek četiri stanovnika. Poznat je i po tome što je ovdje 1942. godine osnovana Prva ženska partizanska četa, prva ženska vojna formacija na svijetu kroz koju je prošla i Jovanka Budisavljević Broz. Cesta koja nas vodi do Trnavca sagrađena je upravo na njenu inicijativu. Nakon zadnjeg rata selo je poznato po tome da je među posljednjima dobilo struju.
A u njemu, priroda je počela preuzimati kuće, groblje, obrađena polja i lokalnu školu, na čijem ulazu stoji tabla podignuta u sjećanje na Prvu partizansku četu i na žrtve fašističkog terora. Još tužnije da danas pored ove ploče prolaze jedino ovce, jer je cijela škola pretvorena u staju. I smrt je došla u selo, pa je od obitelji Mirića koji su nekada jedini u selu imali mehanizaciju ostao tek udovac Milan Mirić, dok je njegov sin Dragan otišao za Njemačku. Umrli su svi stari susjedi.
Tamo gdje u selu prestaje asfalt i počinje poljski put teško se prolazi jer na sredini rastu korov i trava visoka i do pola metra. Raj je to za insekte – sve vrste osa, muha i drugih kukaca – ali i za zmije i guštere kojima visoka trava na nekadašnjim pašnjacima pruža sigurno utočište. I jedva da se u njoj primijeti malo groblje gdje su sahranjeni nekadašnji žitelji, ali i generacije onih koji su Trnavac napustili, da bi se u njega prema vlastitoj želji vratili po posljednji put, da budu sahranjeni.
Nisam do sada brojala, ali malo nas je ostalo. Ima tu jedan mlađi dečko koji uzgaja krave, ali teško je i njemu. Nekada smo svi živjeli od otkupa mlijeka, ali danas kažu da im je daleko da dolaze kod nas. A to izbori idu pa ste nas došli posjetiti? – pita Biljana Brakus
U zaseoku iznad ove lijepe, sa svih strana zatvorene udoline, u Koritima Trnavačkim nailazimo na prizemnu kuću ukrašenu velikim crvenim ružama. Kao u kakvoj idiličnoj priči, ispred nje stoje veliki bijeli šepavi pas, smeđi šarplaninac i glavati tamni mačor. Zaustavljamo se i izlazimo iz auta nadajući se da ćemo naići na obitelj i, možda, na neku neočekivano lijepu priču. Nakon našeg glasnog ‘Ima l’ koga?’ iza kuće pojavljuje se žena, sporog hoda, u crnini. Ljubici Lončar bolest je u samo nekoliko mjeseci pokosila kćer i supruga. Iza njih je ostao jedino sin koji živi u Rovinju. Često je posjećuje.
- Izvinite, stvarno da sam se rasplakala. Ali ja sam vam rođena pod nesretnom zvijezdom. Svi su otišli i sada sam ovdje ostala sama. I zapravo me drže ove životinje koje imam. Znate, ja kada idem u polje, prate me oba ova moja psa, ali i mačak koji u jednom trenutku više ne može nastaviti hodati pa samo nesretno zavija - govori nam jedna od zadnjih stanovnica ovoga kraja, o kojoj su Novosti već pisale kao o primjeru uspješnog povratka 2001. godine, kada se njena obitelj počela baviti stočarstvom.
Susret s ovom fakultetski obrazovanom ženom i nekadašnjom bankarskom službenicom u Udbini duboko nas je dojmio jer još jedanput pokazuje da je na etnički očišćenim prostorima u starim godinama nemoguće izgraditi život iz početka. Rat ljude, one koji ga prežive, nastavlja ubijati desetljećima nakon što je na papiru potpisan mir. Na odlasku nas Ljubica moli da je posjetimo katkad, pogotovo sada kada zna da joj sin mora raditi cijelu sezonu.
Odlazimo dalje praznom cestom pored koje stoje pusti štandovi na kojima se nude med, sir i čajevi, pratimo šume jele koje preko Gornjih Vrhovina vijugaju prema drugim selima i dolazimo do mjesta gdje se put račva lijevo i desno, na amo i na tamo, kao da je nebitno kuda će se skrenuti u Turjanskom, nekada jednom od najbogatijih sela na području Otočca. I ono danas prolazi daljnju depopulaciju, degradaciju i osiromašivanje. I kao na našoj prethodnoj točki, ovdje zatičemo sredovječnu ženu, Biljanu Brakus, koja je ostala živjeti sama.
- Sva porodica mi se rasula i ima nas posvuda, Novi Sad, Švicarska… A u selu nas nema puno, prošle godine mi je umrla susjeda tu u kući pored. Nisam do sada brojala, ali malo nas je ostalo. Ima tu jedan mlađi dečko koji uzgaja krave, ali teško je i njemu. Nekada smo svi živjeli od otkupa mlijeka, ali danas kažu da im je daleko da dolaze kod nas. A to izbori idu pa ste nas došli posjetiti? - pita gospođa Bilja.
I zašto vam, dragi čitatelji, danas pričamo ovu priču o jednom festivalu i ličkim selima kojima demografija nije bila naklonjena ni u vrijeme bivše države? O kontrapunktu između jednog života koji reprezentira festival s početka ove priče i metafori sela koja će uskoro nestati? Zato što je realnost u nas često zanimljivija od bilo kakvog scenarija. Samo u našoj stvarnosti moguće je da nestaje jedan ignorirani svijet istrgnutog korijenja i da pored njega nastaje drugi, koji s njim nema nikakve poveznice. I to s takvim kontrastima i prijelazima koji bi, da ih možemo izmjeriti, bili predstavljeni najstrmijom krivuljom.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
