Od ranih jutarnjih sati petka, 11. ožujka, kad su počele stizati prve informacije i prva tumačenja o padu izviđačke letjelice Tu-141 Striž, koja je lansirana iz Ukrajine, u blizini studentskog doma na zagrebačkom Jarunu, do popodnevnih sati srijede, 16. ožujka, kad zaključujemo ovaj tekst, svjedočili smo kaosu i izgubljenosti u pogledu informiranja javnosti o karakteru spomenutog događaja: to se odnosi i na hrvatsku vlast, i na vodstvo NATO-saveza, i na vlasti u Mađarskoj i Rumunjskoj koje dosad nisu dale nikakva suvisla obrazloženja za izostanak bilo kakve reakcije na pojavu neidentificirane letjelice u svom zračnom prostoru.
Leteći objekt težak oko šest tona letio je otprilike 50 minuta zračnim prostorom pod nadzorom NATO-a a da nitko nije poduzeo doslovno ništa. To je teška i opasna blamaža, neovisno o tome tko ga je lansirao
Isprva se govorilo o "ozbiljnom incidentu" (predsjednik Zoran Milanović), da bi se potom prešlo na "ozbiljnu prijetnju koju ne možemo tolerirati" (premijer Andrej Plenković), a u nedjelju se došlo do toga da je dron nosio "aviobombu sovjetske proizvodnje" (ministar obrane Mario Banožić), što je dan kasnije potvrdio i Plenković rekavši da se radilo o "nekoj vrsti bombe". U utorak je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg izjavio da dron "nije bio naoružan", ali ga je Plenković odmah demantirao i pokazao fotografiju krhotina navodne eksplozivne naprave. Čija je vojska i zašto lansirala dron/projektil koji je, nečijom greškom ili nečijom namjerom, završio u Zagrebu – o tome još traje istraga, s tim da je sve više glasova u prilog tezi da je došao s ukrajinske strane i da je vjerojatno zalutao u Hrvatsku, premda su Ukrajinci odmah bili saopćili da Tu-141 nema veze s njihovom vojskom nego s Rusima. U svakom slučaju, tragedija u Zagrebu izbjegnuta je zahvaljujući nevjerojatno sretnom spletu slučaja, a pritom je raskrinkana totalna vojna i komunikacijska katastrofa Ministarstva obrane i Hrvatske vojske, kao i vojnog i političkog segmenta NATO-a te barem dviju članica tog saveza.
Kaos i izgubljenost u pogledu informiranja javnosti, naravno, prilično su benigni u odnosu na činjenicu da je leteći objekt težak oko šest tona, koji može razviti brzinu od 1100 kilometara na sat, otprilike 50 minuta letio zračnim prostorom pod nadzorom NATO-a a da nitko nije poduzeo doslovno ništa. To je teška i opasna blamaža, neovisno o tome koja je od zaraćenih strana u Ukrajini lansirala četrdesetak godina stari obavještajni dron i neovisno o tome zašto je to učinjeno. Niti je Rumunjska obavijestila Mađarsku da je u rumunjskom zračnom prostoru tri minute boravila nepoznata i nenajavljena letjelica, niti su Mađari javili Hrvatskoj da su zabilježili četrdesetominutno zadržavanje letećeg objekta iznad svog teritorija, a pogotovo nisu poduzeli ništa da stave taj objekt pod kontrolu, niti je na bilo koji način reagiralo nadležno zapovjedništvo NATO-a u Španjolskoj. Još nije sasvim jasno je li se tako zbilo zbog slabog radarskog odraza drona Tu-141, ili zbog male visine na kojoj je dron letio, ili zbog toga što uočenoj letjelici nije posvećena dužna pažnja, ili zbog nekog četvrtog razloga koji bi ulazio u zonu teorija zavjere. Na kraju, ni na koji način nije reagiralo ni Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i Protuzračna obrana u onih sedam minuta koliko je dron letio nad Hrvatskom, mada su hrvatski radari registrirali Tu-141, navodno na tri i pol minute.
Tomo Medved i Mario Banožić (Foto: Robert Anić/PIXSELL)
E sad, sve da su imali najbolju volju da nešto urade, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i Protuzračna obrana nisu imali čime reagirati, naročito ne u roku od nekoliko minuta, s tim da valja imati na umu da je reakcija u roku od nekoliko minuta osnovni smisao postojanja borbene avijacije i protuzračnih snaga, jer napad letjelice koja razvija brzinu iznad 1000 kilometara na sat nikad ne traje više od nekoliko minuta. Tome i služi institut danonoćnog dežurstva dva borbena zrakoplova koji za najviše pet minuta moraju biti u zraku i u lovu na prijeteću letjelicu. No hrvatski MiG-ovi 21 ne mogu djelovati u noćnim uvjetima, a neki od tih aviona, od dana do dana, uopće nisu u stanju da se odlijepe od piste u bilo kojim uvjetima. To je, dakle, jedan aspekt zaštite vlastitog zračnog prostora i taj problem bit će riješen u iduće tri godine nabavom eskadrile rabljenih francuskih aviona Rafale. Drugi aspekt je protuzračna i proturaketna obrana sa zemlje. Hrvatska u tom pogledu raspolaže nejakim i zastarjelim oruđima, poput protuavionskih topova Bofors te nešto sovjetskih i američkih raketa koje se lansiraju "s ramena". Tek sad počinje se razmišljati i razgovarati o kupovini sustava srednjeg dometa, premda je nabava takvog sustava morala ići paralelno s procesom odabira borbenog zrakoplova. Ovako se Hrvatska dovela u situaciju da će izdvojiti milijardu i 200 milijuna eura za dvanaest Rafalea, ali ne bi imala nikakvu sposobnost obrane tih aviona u slučaju da se baze i hangari u kojima će oni biti smješteni nađu na udaru protivničkih borbenih zrakoplova, dronova, raketa.
Premijeru ne pada na pamet da smijeni pogubljenog ministra Banožića ni da se pozabavi nefunkcionalnošću Koordinacije sustava domovinske sigurnosti, pod vodstvom Tome Medveda, koja postoji samo na papiru
No kad je riječ o Hrvatskoj vojsci i sigurnosnoj strukturi, ima i znatno većih problema od trenutnog nepostojanja ozbiljnijih borbenih zrakoplova i protuzračne obrane. Na političkoj razini, nevolja se sastoji u stihiji i premijerovoj suštinskoj nezainteresiranosti za vojsku i poslove nacionalne sigurnosti, osim kad se na tome može skupiti poneki politički poen ili kad se on, premijer, osjeti ugroženim, kao što je bilo u slučaju oružanog napada Danijela Bezuka na Banske dvore. Plenković se i sad najednom angažirao, pa vodi razgovore s francuskim predsjednikom o uslugama djelomične zaštite hrvatskog zračnog prostora i naručuje propagandne niske prelete borbenih zrakoplova u vrijeme dok se obraća novinarima, putuje u južnoeuropsko zapovjedništvo NATO-a u Madridu, šalje delegaciju Ministarstva obrane u Washington da išću pomoć u naoružavanju protuzračnim sredstvima te telefonski razgovara s američkim državnim tajnikom Blinkenom koji izražava potporu i dijeli zabrinutost. Jasno je da stvaranjem atmosfere izvanrednog stanja želi zasjeniti krizu svoje glavinjajuće vlade koja je razrovana USKOK-ovim istragama. Premijeru, međutim, ne pada na pamet da smijeni pogubljenog ministra obrane Banožića koji svu energiju troši na sukob s vrhovnim zapovjednikom Milanovićem i načelnikom Glavnog stožera Hranjem te na imenovanje aktivnih generala za svoje savjetnike, odnosno na stvaranje alternativnog mini-generalštaba u kabinetu ministra obrane. Ne pada mu na pamet ni da se pozabavi nefunkcionalnošću Koordinacije sustava domovinske sigurnosti, pod vodstvom Tome Medveda, koja postoji samo na papiru i za koju nije poznato kad se posljednji put sastala. Razlog je vjerojatno i u tome što u spomenutom tijelu, po logici funkcije, sjedi i Dragan Lozančić, Milanovićev savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost.
Na konkretnoj razini, Ratno zrakoplovstvo i Protuzračna obrana već sad pate od velikog manjka ljudi i muku muče s privlačenjem novih kadrova, pogotovo onih kvalitetnih i visokoobrazovnih. Taj problem još više će doći do izražaja kad započne proces uvođenja Rafalea u Oružane snage, jer ne radi se samo o dvanaest aviona nego o kompleksnom borbenom sistemu s kakvim se Hrvatska vojska dosad nije susrela. Slična je situacija i u drugim granama HV-a, što će se naročito pokazati u Kopnenoj vojsci u razvoju nove – treće – pješačke mehanizirane brigade: Hrvatska se NATO-u obavezala da će stvoriti brigadu do 2026. godine, a zapravo se još nije ni započelo s tim složenim i skupim poslom. Slično je i u Sigurnosno-obavještajnoj agenciji koja zapošljava oko tisuću ljudi, ali joj kronično nedostaje poveći broj operativaca i analitičara. Razlog je jednim dijelom i u tome što su za prijem u SOA-u postavljeni vrlo visoki kriteriji, a oni koji udovoljavaju tim kriterijima mogu bez problema naći puno bolje plaćene poslove izvan državne službe. To se pogotovo odnosi na područje informacijske i cyber-sigurnosti. Nije ništa bolje ni u Vojnoj sigurnosno-obavještajnoj agenciji i u Obavještajnoj upravi Glavnog stožera.
Plenkovića ne zanima uporno i sistematsko bavljenje sustavom obrane i nacionalne sigurnosti, niti ga zanima da upravljanje tim sustavom povjeri ljudima koji će se koncentrirano i odgovorno baviti svojim poslom, umjesto što vode uzaludne bitke za svoje stranačke gazde i misle samo o tome kako će ostati u milosti onih koji su ih instalirali na važne funkcije. Plenković o vojsci i nacionalnoj sigurnosti nije sposoban razmišljati dalje i dublje od toga da mu katkad mogu poslužiti u svrhe političkog marketinga i domoljubnog dokazivanja, pa onda nisu ni neobični ni neobjašnjivi kaos i konfuzija što traju otkako je u hrvatski zračni prostor uletio Tu-141 i srušio se u Zagrebu sedam minuta kasnije.
