Franjo Šarčević, urednik bosanskohercegovačkog portala Prometej i docent na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, opet se našao na udaru znanih i neznanih bošnjačkih nacionalista i "dokazanih patriota" razasutih po medijima i portalskim forumima, društvenim mrežama, boračkim udruženjima, političkim i intelektualnim organizacijama i institucijama: srdžbu, koja danima ne prestaje, u najnovijoj epizodi izazvala im je Šarčevićeva objava na Facebooku u kojoj se kritički osvrnuo na fotografiju sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić, inače članice SDP-a, u društvu dječaka vjerojatno predškolske dobi odjevenog u vojnu uniformu i s beretkom na kojoj je ratni grb Armije Bosne i Hercegovine. Napisao je da je ta fotografija "simbol jednog beznadežno bolesnog društva", a za naročito otegotnu okolnost uzelo mu se što je spomenuti Facebook-status objavio 1. ožujka, na Dan nezavisnosti BiH.
Nije mu, naravno, zaboravljeno ni to što već godinama ukazuje na destruktivnu i parazitsko-prevarantsku ulogu Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH "iz reda hrvatskog naroda" izabranog glasovima Bošnjaka. Svi drugi Šarčevićevi stavovi, kao i svaki put dosad, svjesno su zaboravljeni za potrebe lomače, koja se toliko rasplamsala da je trideset trogodišnji publicist i sveučilišni profesor matematike odlučio ili je blizu odluci da s obitelji napusti Sarajevo i svoju zemlju.
Dovoljno je samo prelistati nedavno ukoričene Šarčevićeve tekstove ("Izvan stroja", Synopsis, 2023.) da bi se vidjelo da autor nema nikakve veze s hrvatskim nacionalizmom te da ni slučajno ne poseže za mehaničkim izjednačavanjem razmjera zloćudnosti triju bosanskohercegovačkih nacionalizama. Odbija, međutim, pristati na tezu da Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju ekskluzivno pravo na stigmu nacionalizma, dok bi se u bošnjačkom slučaju nacionalizam trebao smatrati dokazanim patriotizmom i zalaganjem za građansku državu, bez prava na propitivanje. Fotografija gradonačelnice Karić s uniformiranim djetetom školski je primjer nacionalističke manipulacije bazirane na ratnim tekovinama, kao što je i Komšićevo predstavljanje Hrvata u Predsjedništvu BiH legalno bošnjačko ruganje konstitutivnosti tri naroda, odnosno konceptu na kojem počiva ustavno uređenje Bosne i Hercegovine.
Šarčević nije pristao na zatvaranje očiju pred ratnim i poratnim zlom učinjenim u ime Hrvata, naroda kojem pripada, premda ga ta pripadnost – prema vlastitom priznanju – ne određuje u bitnom kao čovjeka i kao misleće biće, pa je onda pomislio da ima obavezu uočiti političko zlo i nepravdu napravljenu u ime bošnjačkog ili bilo kojeg drugog naroda. Prevario se. Svaki Hrvat koji se ne uklapa u Komšićevo poimanje bosanskohercegovačkog hrvatstva u političkom i intelektualnom Sarajevu automatski postaje hrvatski nacionalist i dušmanin Bosne i Hercegovine. Nema iznimki, nema argumenata, nema razmišljanja: sve su to, u najmanju ruku, pristaše hrvatskog zločinačkog pothvata protiv Bošnjaka, protiv Bosne i Hercegovine.
Žalosno je što tako danas misli glavna struja bošnjačke politike i društva. Tragično je što bošnjačka politička pamet ne uspijeva dobaciti dalje od svođenja Franje Šarčevića na činjenicu da je Hrvat iz Rame, pa se zatim prijetnjama i psovkama obračunavati s njime kao hrvatskim nacionalistom: što može biti Hrvat iz Rame nego nacionalist, ustaša i mrzitelj Bosne i Hercegovine, ako nije na Komšićevoj liniji!? Istina i ljudskost stradaju pod pritiskom potrebe da se pod svaku cijenu sklepa figura "osvjedočenog neprijatelja" koji je u pravilu slabiji i iza kojeg ne stoji ni politička ni bilo kakva druga moć: bošnjački nacionalisti, baš poput hrvatskih i srpskih, ne mogu odoljeti kukavičkom iživljavanju nad slobodnim usamljenicima koji neće ni da se poklone ni da se uklone te skupljanju političkih bodova, društvenih privilegija i puke popularnosti na javnom istjerivanju uljeza i neistomišljenika. Franjo Šarčević nema iza sebe nikoga i ništa mimo svoje pameti i svoje čestitosti, dakle, ima samo ono što se ni u tragovima ne može pronaći u ništarijama koje mu iz interesa ili iz obijesti zagorčavaju život. Nije neka utjeha, ali u tome se sastoji suština ove priče.
