Dogradonačelnik ste Vrbovskog: predstavite se za početak čitateljima.
Rođen sam 1963. u Ogulinu, školu za željezničare sam završio u Srpskim Moravicama, a potom i onu za prometnika-otpravnika vlakova u Zagrebu. Oženio sam se mlad i imam dvojicu sinova koji su nakon završenog Medicinskog fakulteta u Rijeci danas liječnici u Njemačkoj, jer ovdje nisu našli posao. Ja radim u riječkom Kargu, na mjestu koje se nekad zvalo kolski dispečer, a danas planer teretnog prometa. Za zamjenika gradonačelnika Vrbovskog iz redova srpske nacionalne manjine izabran sam na listi SDSS-a, pa pokušavam nešto napraviti za cijelu našu zajednicu u ovom dijelu Gorskoga kotara.
Budući da niste profesionalni političar, da li vam je teško istodobno obavljati dva posla?
Da, to je vrlo teško, s obzirom na to da u Kargu radim u smjenama po dvanaest sati, uključujući i one noćne i one praznikom. Svejedno, pokušavam što više biti u svakodnevnom kontaktu s našim ljudima, jer im samo tako mogu pomoći kao dogradonačelnik. No tu je izazova toliko da razmišljam privremeno ostaviti posao na željeznici i profesionalno se posvetiti ovoj dužnosti; zasigurno bi to pridonijelo pozitivnim rezultatima za našu zajednicu. Ne budem li izabran u sljedećem mandatu, posao u Kargu će me čekati, tako je određeno zakonom, a zaista je teško nakon duge noćne smjene dobro funkcionirati i pritom rješavati probleme i poteškoće s kojima se susrećemo.
A kakva bi bila "lična karta" srpske zajednice Vrbovskog i okolice? Što o njoj govori posljednji popis stanovništva?
Nažalost, po tom smo popisu spali na 3800 osoba: na prethodnom nas je bilo 5800, što znači da nas je sada za četrdeset i više posto manje. Doduše, točne i precizne rezultate lanjskog popisivanja još ne znamo, a i pitanje je kako ih iščitavati – evidentno je tek da nas je sve manje, baš kao i Hrvata i ljudi uopće, jer mladi sve više odlaze u bijeli svijet. Nepovratno, bojim se. Dosad se postotak građana i građanki srpske nacionalnosti u broju stanovnika kretao oko 35, no nema mjesta optimizmu kad pristignu točni podaci. Inače, što se tiče područja Gorskog kotara, najviše nas je u Vrbovskom, Moravicama i Gomirju.
Kakvi su životni uslovi u tim mjestima?
Svi, bez obzira na nacionalnost, živimo u dobrim i prijateljskim odnosima, unatoč tome što to 1990-ih nije bilo svagdje tako. Danas su veze opet čvrste, što je vjerojatno ostalo još iz socijalizma, kroz tada prirodne i normalne tzv. mješovite brakove, rodbinsku povezanost, kumstva i prijateljstva. Besmisleni rat je to poremetio, pa su se ljudi odavde u znatnom broju raspršili širom Evrope, po Kanadi i SAD-u, Australiji i Novom Zelandu. I moji sinovi, kao što sam već rekao, liječe ljude u Njemačkoj, a ne u zemlji koja ih je školovala. To je tragedija ove države, ali je, očito, malotko toga svjestan; toliko je uloženo u školovanje visokoobrazovanih, a sada se to troši u zemljama koje nisu ulagale ništa. Katastrofa, što mislite da Švicarsku, Austriju, Dansku ili Njemačku napusti četiristo tisuća fakultetski obrazovanih ljudi, bi li Angela Merkel toliko dugo bila kancelarka? U doba kad sam i sam živio u njezinoj zemlji, liječnici su imali niže plaće nego u Švedskoj i počeli su odlaziti onamo, no ona je vrlo brzo ishodovala bolja primanja za tu profesiju, pa su se počeli vraćati, a dolazili su i iz drugih dijelova svijeta. Mislim da je to bilo vrlo jednostavno rješenje.
Što mislite kako će ni četiri milijuna stanovnika, koliko nas je po posljednjem popisu, financirati cijeli državni sustav?
Od tog je broja zaposleno možda 1,6 milijuna ljudi: jasno da oni ne mogu napuniti sve budžete i fondove da bismo svi normalno živjeli a država funkcionirala. Što se ovdašnje infrastrukture tiče, čini mi se da se u Primorsko-goranskoj županija više računa vodi o nekim drugim sredinama, pogotovu otočkima, a ne o brdskim područjima, za koja se govorilo da ih valja financijski podupirati. Samo da nam ne bude još gore, a nisam sasvim siguran da neće, usprkos svim aktivnostima srpske zajednice.
