Tri su tjedna do prve godišnjice potresa koji je nanio teška oštećenja staroj jezgri Zagreba i nekoliko podsljemenskih četvrti, a Fond za obnovu – centralno upravljačko tijelo u najmanje desetak milijardi eura teškom i nekoliko godina dugom poslu izgradnje razorenog u glavnom gradu, s naknadno dodanim nadležnostima u obnovi Banije porušene u potresima zadnjih dana prošle godine – tek je dobio trajnije rješenje na ravnateljskoj funkciji: dosadašnji privremeni ravnatelj Damir Vanđelić imenovan je u utorak na četverogodišnji mandat. Političke kontroverze i obrati kojima je bio popločan put do tog imenovanja, međutim, ne ulijevaju nadu da će Vanđeliću biti omogućeno da se nesmetano bavi poslom za koji se prijavio, ne ulijevaju optimizam građanima da bi se uskoro moglo početi događati nešto ozbiljno i organizirano kad je riječ o obnovi: fond i njegov ravnatelj, kako god mu bilo ime, ne znače ništa bez aktivne i svesrdne podrške Vlade i svih njezinih mehanizama, a premijer Andrej Plenković dosad je pokazao samo to da su mu vlastiti i stranački politički interesi daleko ispred brige o onim stanovnicima Zagreba koji i dalje žive u kontejnerima ili u skučenim sobama periferijskih motela. Da se i ne govori o tuzi i čemeru situacije na Baniji. Priča s Vanđelićem ponajbolja je demonstracija Plenkovićevog nakaradnog razumijevanja prioriteta i javnih interesa.

Isprva, u jesen prošle godine, Vanđelić je u desecima intervjua i izjava samonajavljivan i predstavljan kao savršeno i spasonosno kadrovsko rješenje za rečeni obnoviteljski fond. Postavljen je za privremenog ravnatelja, a potom su krenuli glasovi da će dotični biti HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba na svibanjskim lokalnim izborima. Paralelno s tim glasovima – koji su, ispostavit će se, bili utemeljeni – Vanđelić se javio na natječaj za puni upravljački mandat u Fondu za obnovu. Smatralo se da je njegov izbor stvar proceduralne formalnosti, ali onda se Plenković, krajem siječnja ili početkom veljače, odjednom žestoko nadurio, jer je Vanđelić konačno otklonio ponudu da bude HDZ-ov kandidat. Sve je naglo došlo u pitanje i činilo se da razlaz neće biti nimalo ugodan. Plenković se prisjetio, i počeo o tome učestalo javno govoriti, da je Vanđelić ionako još na samom početku, valjda u rujnu i listopadu prošle godine kad je utemeljivan Fond za obnovu, osobno inzistirao na tome da je njegov angažman privremenog karaktera, i to – prema najnovijim Plenkovićevim otkrićima – do ljeta ove godine. Zašto o tome tako jasno nije govorio ranije, odnosno onda kad je tog čovjeka imenovao za šefa fonda?

Da, Vanđelić jest u svojim intervjuima ostavljao prostor mogućnosti da se politički aktivira na lokalnim izborima u Zagrebu ili u nekoj drugoj političkoj ulozi u nekom drugom trenutku, no bez sumnje je odavao dojam da mu je stalo da sudjeluje u obnovi Zagreba i da u tome ostavi nešto dublji trag: s obzirom na to da su do lokalnih izbora ostala još dva i pol mjeseca, a da se obnavljanju porušenog nije maklo dalje od rješavanja administrativnih zavrzlama i da je, rekosmo, tek odabran trajni ravnatelj fonda, jasno je da tu ne bi moglo biti govora ni o kakvom pamtljivijem i značajnijem iskoraku. Naročito ako se ima u vidu i to da bi i predstojeća dva i pol mjeseca bila potrošena na vođenje političke kampanje, a ne na rad u fondu i na obnovi. Plenković je, međutim, drukčije gledao na stvari. Šefa HDZ-a otpočetka je zanimalo tek to da Fond za obnovu posluži kao odskočna daska za Vanđelićevu gradonačelničku kandidaturu pod HDZ-ovom egidom, bez obzira na realne domete te kandidature i bez obzira na posljedice po Vanđelićevu vjerodostojnost u javnosti.

Premijer Andrej Plenković (Foto: Željko Lukunić/PIXSELL)

Pojavila se bila informacija da će natječaj za ravnatelja fonda biti poništen da bi se izbjeglo imenovanje Vanđelića i da bi Plenković pokazao tko je tu gazda, ali premijer se u zadnji tren dozvao razumu i nevoljko odobrio da se odabere čovjeka koji je odbio ponudu. Ponudu koja se, inače, ne odbija. Vanđelić je pritom morao obećati da u idućih sedamdesetak dana neće prihvatiti ni neku drugu političku ponudu. Plenković je shvatio da bi, u smislu izbora u Zagrebu, bilo suicidalno na još mjesec-dva odgoditi imenovanje prvog čovjeka fonda, i to zbog svima znanog razloga: ličnog premijerovog durenja na kvalificiranog čovjeka koji želi sudjelovati u obnovi, ali eto, ne želi biti HDZ-ov izborni kandidat. Ne bi se mogao obraniti od argumentiranih optužbi da nema ni obnove ni fonda samo zbog povrijeđene taštine HDZ-ovog predsjednika, da mu ništa nije važnije od vlastitog odraza u zrcalu. Shvatio je i to da bi se Vanđelić u iduća dva-tri mjeseca mogao pretvoriti u političku konkurenciju ili barem glasnog oponenta, što bi umanjilo ionako mršave HDZ-ove šanse u Zagrebu, neovisno o dobrom rezultatu te stranke u četiri "zagrebačke" izborne jedinice na srpanjskim parlamentarnim izborima. Osveta je pragmatično odgođena za neka bolja vremena, odnosno za vrijeme nakon lokalnih izbora.

Zašto je Plenkoviću bilo toliko stalo da Vanđelić bude HDZ-ov kandidat na izborima u Zagrebu? Zbog toga što je vjerovao da taj uspješni i kompetentni menadžer iz privatnog sektora, lišen aferaških repova, pritom ratni stradalnik i materijalno zbrinut čovjek može pobijediti na izborima? Naravno da – ne. Plenkoviću je bilo važno samo to da mu se ne može zamjeriti da je na megdan svom dugogodišnjem savezniku Milanu Bandiću poslao nekog neuvjerljivog anonimusa da hrabro doživi poraz (prva formulacija bila je "da primi metak", ali uklonili smo tu sintagmu s obzirom na to da premijer, kad mu odgovara, voli tuđe riječi shvaćati doslovno i na tome onda graditi svoj srednjoškolski polemički stil). Vanđelić je, iz te perspektive, bio genijalno rješenje: jako ime i respektabilan životni put, HDZ se napokon neće osramotiti u Zagrebu, nitko Plenkovića neće moći osumnjičiti za izborno pogodovanje dugovječnom gradonačelniku Bandiću i njegovoj poslovnoj mreži. No na kakav bi uspjeh među biračima, zaboga, mogao računati čovjek koji je pobjegao u političku utrku prije nego što je zakopana prva obnoviteljska lopata, a ukazao se pod firmom žarke želje da doprinese obnovi? Plenkoviću to logično pitanje nije predstavljalo problem, nije njegovo da misli o kredibilitetu svojih kandidata, ali Damir Vanđelić u jednom trenutku je shvatio da ipak nije sebe našao na cesti, odnosno da će olakim ulijetanjem u političku utakmicu i vjerojatnim porazom zatvoriti vrata svojoj eventualnoj političkoj karijeri u nekim budućim povoljnijim okolnostima. Iza njega je, osim toga, iskustvo lakomislenog prihvaćanja neozbiljne ponude tadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović 2015. godine da bude premijer u privremenoj predsjedničinoj vladi, dok se nekako ne dođe do parlamentarne većine. Bio je to amaterski potez koji je razotkrio političku ambicioznost.

Vanđeliću bi moralo biti jasno da ga od ljeta nadalje očekuje Plenkovićev pritisak da se ukloni ili da se pokloni, kako god završili svibanjski izbori u glavnom gradu. Bilo bi mu stoga pametno da već sad odluči hoće li se politički suprotstaviti Plenkoviću ili će mu se priključiti zato što je to jedini način da zaista nešto učini za obnovu srušenog i oštećenog u zemljotresima, to jest da se ne diskvalificira za neke buduće poslove. U svakom slučaju, Vanđelić se doveo u kompliciranu situaciju: ako obnova bude spora i traljava, on će biti dežurni krivac; ako bude išlo dobro i uredno, morat će dijeliti zasluge s Plenkovićem, odnosno morat će se pokloniti. Dobar test političkog talenta i socijalne inteligencije za nekoga tko je više puta jasno iskazao svoje ambicije u politici, tko je nedavno izjavio za sebe da smatra da "ima šanse na mnogim izborima". No ni Plenkovićeva situacija nije idilična: Vanđelić bi se mogao pokazati žilavijim materijalom nego što je premijer navikao operirajući s ministrima i saborskim zastupnicima HDZ-a.

 

Filipović je blijeda kopija Ćorića

Ako ništa drugo, HDZ će na predstojećim izborima u Zagrebu imati kandidata s najvećim raskorakom između ambicija i realnih političkih kapaciteta. Davor Filipović, trideset sedmogodišnji profesor na Ekonomskom fakultetu i slabo vidljivi zastupnik u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, blijeda je kopija Tomislava Ćorića, jednog od najvažnijih Plenkovićevih ministara: ima jednako visoko mišljenje o svojoj pameti i svojim karijernim postignućima kao i Ćorić, ali mu je politički kapacitet bitno ograničeniji, premda ni Ćorić nije nikakav gigant političke misli i akcije. Takav izbor kandidata stanoviti je napredak u odnosu na HDZ-ove kandidate u Zagrebu u prošlim izbornim ciklusima na lokalnoj razini: oni su se uglavnom ponašali u skladu s ulogom koja im je bila namijenjena, a bilo im je namijenjeno da ne smetaju Milanu Bandiću. Ni Filipoviću nije namijenjena bitno drukčija uloga od te, bez obzira na to što se on trudi vjerovati i druge uvjeriti da nije tako.