Kad je krajem listopada prošle godine Damir Vanđelić postavljen za, isprva privremenog, ravnatelja Fonda za obnovu Zagreba i okolice, činilo se da se radi o jednom od rijetkih relativno pametnih kadrovskih poteza premijera Andreja Plenkovića. Potkraj veljače ove godine prestao je biti privremeni i postao ravnatelj u punom mandatu, a pet mjeseci poslije tog formalnog imenovanja Vanđelića na ponajvažniju izvršnu funkciju u državi u idućih desetak godina, slika je sasvim drukčija. Šef Fonda ne uživa nikakvu podršku ili barem naklonost premijera Plenkovića, niti njih dvojica imaju ikakvu komunikaciju, a sam Vanđelić bespomoćno se batrga između vlastitih najava o ostavci i odbijanja da podnese ostavku u situaciji kad su državni rezultati u obnovi Zagreba porazni, odnosno kad – preciznije rečeno – nema nikakvih rezultata šesnaest mjeseci nakon što je centar glavnog grada i neka podsljemenska naselja pogodio razorni potres. Evo brojeva koje je iznio Vanđelić i koji jasno svjedoče o tom debaklu: dosad je doneseno svega devetnaest odluka o uklanjanju obiteljskih kuća i 640 odluka o isplati novčanih naknada građanima koji su sami popravljali svoje oštećene objekte; iz ovogodišnjeg budžeta Fonda koji iznosi 680 milijuna kuna dosad su potrošena tek 33 milijuna kuna; još uvijek se nije počelo trošiti skoro 700 milijuna eura iz Fonda solidarnosti EU, a taj novac treba biti potrošen u idućih godinu dana; oko dvjesto Zagrepčana i dalje živi u hostelu Arena, a državnim tijelima nedostaju deseci službenika za obradu obnoviteljskih zahtjeva...
Iz ovogodišnjeg budžeta Fonda koji iznosi 680 milijuna kuna dosad su potrošena tek 33 milijuna kuna, oko dvjesto Zagrepčana i dalje živi u hostelu Arena, a državnim tijelima nedostaju deseci službenika za obradu obnoviteljskih zahtjeva...
Odnos Plenkovića i Vanđelića, to jest odnos HDZ-a prema Vanđeliću, nije jedini razlog tuge i žalosti u vezi s obnovom, vjerojatno nije ni najkrupniji, ali jest ozbiljan problem, i to problem koji je itekako vidljiv u javnosti i bit će sve vidljiviji što vrijeme bude dalje odmicalo. Plenković i Vanđelić politički su i osobno suprotstavljeni, a taj konflikt ne može uroditi ničim pozitivnim za građane Zagreba koji čekaju da se pokrene izgradnja porušenih i rekonstrukcija njihovih teško oštećenih stanova i kuća. Pritom je Vanđelić i dalje politički naivan i ne prihvaća da on nije taj koji gospodari situacijom: u tom pogledu nije napredovao u odnosu na jesen 2015. godine, kad je u tajnosti bio prihvatio zakonski rubnu ponudu tadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da preuzme vođenje tehničke Vlade dok se ne formira parlamentarna većina, pa se ubrzo potom Most priklonio Karamarkovom HDZ-u i nije bilo potrebe da uskače ambiciozni Vanđelić. "Ne odlazim sve dok ne uspostavimo rad Fonda i dok se Fond ne pokaže u tri ključna elementa: u efikasnosti, to jest da se počne nešto događati na terenu, potom da se sustav transparentnosti Fonda pokaže u cijelosti, dakle da budu dostupni svi dokumenti Fonda, i naravno, antikorupcijski program koji smo napravili, sustav elektroničkih dražbi koji bi trebao profunkcionirati. Kada to bude uspostavljeno, smatram da je moj posao uspostave Fonda i uhodavanja rada Fonda gotov i u tom slučaju možemo razgovarati o daljnjim koracima", rekao je Vanđelić u intervjuu na N1 televiziji, pri čemu se "daljnji koraci" odnose na njegovu buduću političku karijeru. U istom je intervjuu, inače, odgovornost za nefunkcioniranje obnove najvećim dijelom svalio na Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, odnosno na Vladu, te na zakonske manjkavosti koje, također, ponajprije idu na dušu HDZ-a i parlamentarne većine. Ministar Darko Horvat uzvratio je, naravno, prebacivanjem cijele krivnje na Vanđelića i na nerad Fonda.
Idila, ili prividna idila, trajala je sve dok Vanđelić nije odbio Plenkovićevu ponudu da bude HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba. Odmah je bilo vidljivo da premijer nije sposoban prijeći preko Vanđelićeve odbijenice
Citirane rečenice iz intervjua N1 televiziji puno govore o stupnju Vanđelićeve političke nezrelosti. Zar on zbilja misli da će mu onaj koji ga je postavio i koji ga može smijeniti, dakle Plenković, dopustiti da bira trenutak kad će otići, a da dotad iskorištava medijsku pažnju za nanošenje štete HDZ-u i Vladi te za pripremu svog konačnog aktiviranja u politici? Da li bi menadžeru Vanđeliću palo na pamet da i nekom privatnom poslodavcu javno pošalje poruku da se, usprkos nikakvim rezultatima, neće maknuti s direktorskog položaja sve dok on sam ne zaključi da je vrijeme za odlazak i dok ne zaključi da je obavio sve što je bio naumio? Utoliko, Plenkovićeva jedina dilema sastoji se u tome je li pametnije Vanđeliću dati otkaz odmah ili sačekati dva-tri mjeseca da se nataloži još poraznih brojki o obnovi, pa onda pokušati obrazložiti degažiranje time da se radi o čovjeku koji je glavni krivac za sporost, inertnost, birokratske zastoje, nelogične propise i složene procedure. Ukratko, Vanđelić nema puno izgleda da iz ove svoje avanture iziđe kao pobjednik ili barem kao žrtva političkih opstrukcija i osobne premijerove odmazde.
Prespora obnova – radovi na zgradi Vrhovnog suda (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
A isprva se, rekosmo, činilo da je premijer pronašao kvalitetno rješenje za upravljanje zagrebačkim pothvatom, važnim u svakom smislu i vrijednim više od deset milijardi eura. Damir Vanđelić ima iza sebe respektabilno obrazovanje i zavidnu menadžersku karijeru u velikim privatnim kompanijama, a u svojim artikuliranim javnim istupima pokazivao je iskrenu zainteresiranost da, lišen privatnih materijalnih briga, doprinese izazovnom poslu obnove grada u kojem je rođen i u kojem živi. Idila, ili prividna idila, trajala je sve dok Vanđelić, u siječnju ove godine, nije odbio Plenkovićevu ponudu da bude HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba. Sva je prilika da je Plenković otpočetka bio namijenio Vanđeliću upravo tu ulogu, a mjesto ravnatelja Fonda za obnovu trebalo je poslužiti samo za bolju medijsku pripremu gradonačelničke kandidature i za dodatnu javnu vidljivost priželjkivanog HDZ-ovog kandidata. Vanđelić je odbio, jer je ispravno procijenio da je krajnje neozbiljno nakon samo par mjeseci otići s tako bitnog položaja, i to otići bez ikakvih rezultata u obnovi, a osim toga, u to vrijeme Milan Bandić bio je među živima i vodstvo HDZ-a sigurno je očekivalo od svog potencijalnog kandidata da se suzdrži od teže konfrontacije s Bandićem, s čovjekom s kojim je HDZ bio u višegodišnjoj koaliciji i na razini Grada Zagreba i na državnom nivou.
Je li pametnije Vanđeliću dati otkaz odmah ili sačekati dva-tri mjeseca? – Andrej Plenković (Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL)
Odmah je bilo vidljivo da Plenković nije sposoban prijeći preko Vanđelićeve odbijenice. HDZ je pronašao gradonačelničkog kandidata u Davoru Filipoviću, profesoru na Ekonomskom fakultetu i zastupniku u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, a izbor je pao na nesuvislog Filipovića ponajviše zbog toga da se ne bi previše naštetilo Bandiću. Vanđelić je pak krajem veljače za stalno imenovan na čelo Fonda, no premijer je to učinio vrlo nevoljko i isključivo iz pragmatičnih razloga: zaključio je da mu javni sukob s Vanđelićem ne bi donio ništa dobro dva-tri mjeseca uoči lokalnih izbora u Zagrebu, a u svjetlu izbora, teško bi objasnio zašto Vanđelić odjednom više nije dobar odabir za ravnatelja Fonda, mada je koji mjesec ranije, uz laude, posađen u tu fotelju kao privremeni šef i mada se otad nije promijenilo ništa, osim što je dotični odbio HDZ-ovu uvjetovanu ponudu. Pet dana nakon što je Vanđelić postao upravitelj zagrebačke obnove bez prefiksa privremenosti, preminuo je Milan Bandić. Davor Filipović osvojio je, na kraju, desetak posto glasova u Zagrebu, a Plenković je u jednom od svojih nevjerojatnijih izdanja razlog pronašao u tome što su neki mediji u par slučajeva Filipovića slučajnom pogreškom nazvali ili potpisali kao Damira, umjesto kao Davora. A Damir je Vanđelićevo ime.
I što sad? Vanđelić nema razloga da oklijeva s ostavkom, osim ako ne pokušava ispasti pred javnošću Plenkovićeva i HDZ-ova žrtva: mora, međutim, imati na umu da šira javnost neće povjerovati da je žrtva netko tko nije napravio gotovo ništa u nekoliko mjeseci upravljanja Fondom za obnovu i netko tko se do kraja života ne mora previše namučiti da bi živio lagodnije od velike većine hrvatskih građana, neovisno o tome što je svu svoju imovinu stekao poštenim radom. Nakon što podnese ostavku, bilo bi preporučljivo da dobro razmisli je li politika pravo zanimanje za njega, jer se politikom ne može baviti usput i fakultativno. Dosad se nije pokazalo da je politika njegov pravi put, ali tome je tako dobrim dijelom i stoga što Vanđelić čitavo vrijeme nije na čistu sa samim sobom da li bi ušao u politiku ili ne bi.
A Plenković? Premijer će i na Vanđelićevom primjeru demonstrirati sklonost sasvim ličnom shvaćanju tuđih poslovnih odluka i poteza kad se te odluke i ti potezi tiču njegovih interesa, a onda i nesposobnost za razdvajanje osobnog durenja od odgovornog upravljanja državom u najvažnijim i najosjetljivijim područjima.
