Za svoj 101. rođendan Desa Baković dočekala je najljepši poklon u Kući ljudskih prava. Osnovnoškolska i srednjoškolska djeca poklonila su joj cvijeće i poneki drugi znak iskrene pažnje, jer će se svi oni, zahvaljujući svojoj dobročiniteljici, u doglednoj budućnosti moći isključivo posvetiti školovanju.

Fond ‘Desa i Jerko Baković’, nastao u okviru Zaklade Solidarna, dodijelio je, naime, stipendije za 31 učenika u ukupnom iznosu od 500.000 kuna. Cilj fonda je pružanje podrške uspješnom školovanju odabranih učenika tijekom aktualne i naredne dvije školske godine. Riječ je o djeci i mladima od deset do 18 godina koji dolaze iz različitih sredina: s Banije i Korduna, rubnih područja Like i iz Gorskog kotara je njih 26, dvije djevojčice su s područja Međumurja, a po jedan stipendist je iz Slavonije, Rijeke i Zagreba. Stipendiranje siromašne djece bila je gotovo cjeloživotna želja supružnika Baković. Iako je Jerko Baković, inače brat poznatih sestara i antifašističkih heroina Rajke i Zdenke, umro 2010. godine, njegova je supruga privela misiju kraju: prodala je njihov neuseljiv stan, čime je namaknula 600.000 kuna za stipendiranje djece.

- Kriteriji za dodjelu pomoći bio je da se radi o djeci koja žele nastaviti školovanje, ali im financijsko stanje to ne dopušta. Do informacija o takvoj djeci došli smo preko njihovih učitelja, staratelja u domovima i njihovih roditelja – kazao je Zoran Pusić, predsjednik Zakladnog vijeća Fonda.

Marina Škrabalo, upraviteljica Solidarne, kazala je kako je im je primaran fokus na razvoju sposobnosti i vještina djece koja za to nemaju podršku u svojim sredinama.

- Može se raditi o likovnoj umjetnosti, pisanom izražavanju, informatici ili pak psiho-socijalnoj podršci. Pa ipak svu djecu zajedno povezuje želja za učenjem i kreativnim izražavanjem. Cilj nam je također proširiti krug podržavatelja i prijatelja Fonda kako bismo namaknuli dodatan novac, čime bismo za ukupno 31 dijete zatvorili četverogodišnji ciklus školovanja – kazala je Škrabalo.

Ideja ovog fonda je da svako dijete ima savjetnika, odnosno stručnu osobu iz njihove odgojno-obrazovne sredine, koja će ciljano raditi i pratiti dinamiku školovanja djeteta.

- Primjerice, imamo djevojčicu koja želi upisati policijsku akademiju, ali manjka joj intenzivnog znanja engleskoj jezika. A sve zbog toga što je kao Romkinja pohađala specijalni segregirani razred u osnovnoj školi, pri čemu je i nastao njezin manjak znanja tog jezika – opisala je Marina Škrabalo.

A djeca? U rođendanskom ozračju, u ugodnim razgovorima sa svojim roditeljima, odgajateljima, učiteljima. U ovakvom svijetu tek se trebaju naviknuti na dobrotu i solidarnost. Ivona Kurevija iz Udbine pohađa prvi razred zagrebačke Treće ekonomske škole i stanuje u učeničkom domu. Pedagoginja i odgajateljica iz doma izabrale su je prijaviti na Fond kao učenicu koja ima određenih zdravstvenih poteškoća.

- Ova mi stipendija jako puno znači u životu, jer nas je četvero djece u obitelji koji se školujemo tako da bi mojoj majci ovo barem malo smanjilo troškove našeg školovanja. Iz Fonda će mi plaćati troškove domskog života, putovanja u Udbinu i nazad, a dobivat ću i neki džeparac – kaže Ivona, kojoj je želja da jednog dana radi kao nastavnica razredne nastave.

Emotivan je bio i Milan Zgonjanin iz sela Petrinjci kod Sunje. Njegova dva sina, Antonio i Milan, učenici sedmog i drugog razreda osnovne škole, dobitnici su stipendije Fonda ‘Desa i Jerko Baković’. Određena svota novca toj će povratničkoj srpsko-romskoj obitelji pomoći da lakše prebrodi teške životne okolnosti.

- Prije svega ću djeci omogućiti da najzad na početku nove školske godine dobiju nove knjige, a ne uvijek stare. A onda sve drugo što im bude potrebno, jer djeca su mi sve – kazao je Novostima potreseni Milan.

Jedna aktivistkinja iz udruge Projekt građanskih prava u Sisku poslala je zamolbu Fondu u ime njegove obitelji. Ta se gospođa, kaže Milan, posebno bavi pomaganjem pripadnicima romske manjine.

- Mi smo povratnici iz Bosne, imamo četvero prekrasne djece. Dvojicu sam uspio iškolovati, tako da zanat u rukama imaju. Meni je najgore što zbog problema sa štitnjačom i kukom ne mogu raditi. Supruga mi je preležala tubekulozu, i sin također. Dobili smo stambeno zbrinjavanje, ali je stolarija užasna – govori Milan Zgonjanin.

Pogledavamo mlađeg Milana, stidljivog dječaka blagih očiju.

- Zovite me Mićo – sugerira nam.

- Teta Desa i svi ljudi poput nje su jako dragi i ja im puno zahvaljujem – poručuje pak Antonio.

- Još ne mogu povjerovati da se ovo događa. Ali vjerujte mi, bio bih daleko sretniji da sam na Desinom mjestu. Da ja mogu dati drugima. Neka joj Bog dade još barem deset godina – završava njihov otac Milan.