Koliko su, prema vašem istraživanju o integracijskim procesima u etnički mješovitim zajednicama provedenom u razdoblju od 2015. do 2020, međuetnički stavovi djece i roditelja u Vukovaru lošiji nego u drugim višeetničkim sredinama?
Proces mirne reintegracije iskorišten je samo kao proces zaustavljanja sukoba, ali ne i kao proces izgradnje mira. Posljedice te činjenice osjećamo i danas, jer ni zajednica sama ni društvo nisu učinili dovoljno na aktivnom zacjeljivanju ratnih rana, izgradnji mira, povjerenja i boljih odnosa među svima u zajednici, ponajprije između Hrvata i Srba. To se vidi i u našim rezultatima koji pokazuju da su međuetnički odnosi u Vukovaru po svim indikatorima naprosto lošiji nego u drugim višeetničkim zajednicama. Oni nisu loši, ali su dosljedno lošiji, pa je to svakako relevantan nalaz koji kazuje da je potrebno uvesti značajne promjene dosadašnjih politika kojima bismo zajednicu okrenuli budućnosti i boljitku, pa onda i poboljšanju međuetničkih odnosa.
Smatrate da "srpska i hrvatska djeca u Vukovaru više ne trebaju jedna druge"?
Dokaz za tu moju tvrdnju je dosta jasan. Hrvatska i srpska djeca u 71 posto slučajeva među tri najbolja prijatelja nemaju niti jednoga pripadnika druge grupe. To nije tako u drugim višeetničkim zajednicama. Čega je drugog pokazatelj to zaista snažno unutargrupno zatvaranje ako nije toga da je hrvatskoj i srpskoj djeci većinom dovoljan samo vlastiti etnički krug u izgradnji vršnjačkih prijateljstava? To je siguran put u sve podjeljeniju, a ne u integriranu zajednicu.
Građani Vukovara su najusuglašeniji o potrebi korištenja dvojezične nastave u obrazovanju djece?
Tu usuglašenost oko modela B vidim svakako kao priliku oko koje građani mogu razgovarati i možda se dogovoriti. Lokalni, državni i manjinski akteri su dobili vrlo jasne poruke što građani žele: dalje je na odgovornim politikama da budu u službi građana i ponude rješenja, obrazovna i izvannastavna, koja će na najbolji način odgovoriti na potrebe zajednice. Zajednica nije samo većina i zajednica nije samo manjina. Mislim da je jako važno napustiti politiku isključivosti, socijalnog pritiska i ukopanih pozicija i otvoriti prostor za istinski dijalog o tome kako unaprijediti život ljudi, pa onda i obrazovanje. Djeca i mladi ljudi to su svakako zaslužili.
