Vlada Republike Hrvatske prošli tjedan usvojila je tri važna dokumenta. Premda se radi o bitnim odlukama, mediji su tu vijest uglavnom prešutjeli ili gurnuli na marginu. Radi se o tri pravno neobvezujuće radne definicije koje je donio Međunarodni savez za sjećanje na Holokaust (IHRA) - prva je definicija antisemitizma, druga poricanja i iskrivljavanja istine o Holokaustu, a treća antiromskog rasizma i diskriminacije.
IHRA je međuvladino tijelo uspostavljeno s ciljem jačanja i promicanja obrazovanja, sjećanja i istraživanja o Holokaustu. Osnovana je 1998., u njoj je danas 35 država članica i 10 država promatrača. Hrvatska je postala članica 2005. godine. Usprkos činjenici da je radna definicija poricanja i iskrivljavanja istine o Holokaustu jednoglasno donesena 2013. godine, ona o antisemitizmu 2016., a o antiromskom rasizmu 2020. godine, Hrvatska će ih prihvatiti tek ove godine kada će i predsjedati IHRA-om ove godine.
Premda pravno neobvezujuće, sve tri radne definicije vrijede za tijela državne uprave koja su zadužena da ih koriste u svom radu s ciljem daljnjeg suzbijanja antisemitizma i antiromskog rasizma, unapređenja obrazovanja, istraživanja i informiranja o Holokaustu te sustavnog poticanja sjećanja na njega.
Do proljeća prošle godine profesor na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta Ivo Goldstein bio je član hrvatske delegacije u IHRA-i i član Akademske radne skupine. Tada ga je - zajedno s Natašom Mataušić i Rajkom Bučin – Vlada smijenila.
Goldstein tvrdi da je te definicije trebalo ratificirati puno ranije, u kratkom vremenu po njihovu izglasavanju na konferencijama IHRA-e, kao što je učinila većina država članica. Na primjer, Austrija je ratificirala antiromsku definiciju šest mjeseci nakon što ju je izglasala IHRA, Slovačka ubrzo potom.
Zašto se to u hrvatskom slučaju nije dogodilo, Goldsteinu nije jasno.
- Saborski odbor za obrazovanje, znanost i kulturu zaključio je u siječnju 2020. da valja poticati državne institucije i organizacije civilnog društva na populariziranje radne definicije antisemitizma, ali je potom procedura stala. Koliko sam čuo, na odboru je bilo mišljenja da bi se tekst morao u nekim dijelovima mijenjati, ali to nije moguće – tekst se prihvaća takav kakav je ili se ne prihvaća. Zašto se tada ili sada nije provela procedura u Saboru? Možda je posrijedi birokratsko nesnalaženje, možda je Vlada željela proceduru ubrzati. Da je Sabor ratificirao te definicije, poruka javnosti bi bila mnogo jača – sada je, zapravo, niti nema. Možda ni to nije slučajno, jer je Vlada, mislim, u tim tekstovima vidjela i određene zamke za politiku kakva se ovdje vodi. U svakom slučaju, Vladi se žurilo, jer bi bilo neprihvatljivo, pa i sramotno da zemlja predsjedateljica IHRA-e nema ratificirane te tekstove - kaže Goldstein.
Pravno neobvezujuća radna definicija antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust glasi ovako: "Antisemitizam je određeno poimanje Židova koje se može iskazivati kao mržnja prema njima. Postoje usmena, pismena i fizička izražavanja antisemitizma koja su usmjerena prema Židovima ili nežidovima i/ili prema njihovoj imovini, ustanovama židovske zajednice te židovskim vjerskim objektima."
Uz definicije su navedeni i primjeri antisemitizma i upozorava se na stvaranje lažnih, dehumaniziranih, demonizirajućih ili stereotipnih optužbi protiv Židova. Među optužbama takvoga tipa navodi se mit o svjetskoj židovskoj uroti ili tvrdnje da Židovi vladaju medijima, ekonomijom, strukturama vlasti ili drugim društvenim institucijama.
Ističe se i optuživanje Židova kao naroda da su odgovorni za stvarna ili izmišljena nedjela koje je počinio neki Židov kao pojedinac ili određena skupina Židova, ili čak za djela koje su počinili nežidovi.
Također se naglašava neprihvatljivost osporavanja činjenica (primjerice plinskih komora) ili organiziranosti genocida nad židovskim narodom koji su počinili nacisti i njihovi saveznici.
U prilogu se spominje i optuživanje Židova kao naroda ili Izraela kao države da izmišljaju ili preuveličavaju razmjere Holokausta, kao i optuživanje židovskih građana neke zemlje da su lojalniji Izraelu nego vlastitoj državi ili da postoje navodni prioriteti Židova diljem svijeta koji su im važniji nego interesi njihovih vlastitih država.
Dio definicije bavi se i osporavanjem Židovima prava na samoopredjeljenje tvrdnjom da je postojanje Države Izrael rasističko po svom karakteru, primjenjivanje dvostrukih mjerila zahtjevima da se Izrael ističe ponašanjem koje se ne očekuje ni od jedne druge demokratske države, te korištenje simbola i slika koji se povezuju s klasičnim antisemitizmom (primjerice tvrdnje da su Židovi ubili Isusa ili optužbe za ritualna ubojstva) kako bi se okarakterizirali Izrael ili Izraelci i na kraju uspoređivanje današnje izraelske politike s nacističkom, kao i stav da su Židovi kolektivno odgovorni za djela države Izraela.
- Kako definicija nije pravno obvezujuća u pravosudnoj se praksi ništa bitno neće promijeniti, ali ratifikacijom će se ipak poslati jaka moralna politička poruka, ako je nekome u ovoj državi do morala uopće više stalo. Naime, utvrđeno je da se antisemitizmom smatra „osporavanje činjenica (primjerice plinskih komora) ili organiziranosti genocida nad židovskim narodom koji su počinili nacionalsocijalistička Njemačka i njezini saveznici tijekom Drugoga svjetskoga rata“. Što bi to konkretno trebalo značiti? To znači da se svaka relativizacija židovskog stradanja u Holokaustu tako može okvalificirati. Na primjer, često se u desnoj javnosti čuje da je Mara, supruga Ante Pavelića, bila Židovka. To je najobičnija laž smišljena valjda sa svrhom da se sugerira kako ustaše nisu mogle počiniti tako strašan zločin kad je žena njihova vođe Židovka. E, vidite, to je antisemitizam i svakom tko ispali ovu glupost moći će se ubuduće prilijepiti etiketa antisemita – kaže profesor Goldstein i nastavlja:
- Slično je i sa tvrdnjom da su dvadesetorica ili ne znam koliko ustaških generala bili Židovi po vjeroispovijesti. Naravno, autor te izmišljotine nije shvaćao da je ustaški antisemitizam bio rasni, a ne vjerski, i da se Židove progonilo ne zbog pripadnosti judaizmu, već zbog njihova navodnog biološkog porijekla. Čini se da su svi spomenuti na popis uvršteni na temelju imena sa stranim prizvukom, bez ikakve stvarne veze sa Židovima, bilo po vjeri, bilo po rasnim odredbama. Među je njima bilo folksdojčera (Fritz, Kirchbaum, Metzger…), Talijana (Tartaglia), pa čak i Slovenaca (Zorn). I da li treba uopće spomenuti: nitko od njih nije zapisan u registru bilo koje židovske općine kao njezin član – objašnjava Goldstein.
Daljnja posljedica prihvaćanja ove radne definicije svodi se na zaključke o naravi NDH – budući da je ta država provela Holokaust, dakle, masovni zločin, ona je po svojoj naravi zločinačka. Svako negiranje te činjenice jest relativizacija i minimiziranje strahota Holokausta, pa samim tim i zločinačkog karaktera NDH, a to je – konstatirali smo - antisemitizam. Sve to ima i širi kontekst jer se tako taj tekst neizravno suprotstavlja i negiranju genocida koji je NDH počinila nad Srbima i Romima. U svakom slučaju, radi se o jakoj političkoj poruci koju bi oni kojima je stalo do ovih tema, ako budu pametni, mogli jako dobro kapitalizirati.
Radna definicija poricanja i iskrivljavanja istine o Holokaustu IHRA-e puno je duža i glasi:
"Poricanje holokausta diskurs je i propaganda koja niječe povijesnu zbilju i opseg istrebljenja Židova od strane nacista i njihovih suradnika tijekom Drugog svjetskog rata, poznatog kao Holokaust ili Šoa.
Poricanje Holokausta posebno se odnosi na svaki pokušaj tvrdnje da se Holokaust (Šoa) nije dogodio. Poricanje Holokausta može uključivati javno nijekanje ili dovođenje u sumnju korištenja glavnih mehanizama istrebljenja (poput plinskih komora, masovnih strijeljanja, izgladnjivanja i mučenja) ili namjernosti genocida nad židovskim narodom.
Poricanje Holokausta u svojim je različitim oblicima izraz antisemitizma. Pokušaj poricanja genocida nad Židovima pokušaj je oslobađanja nacionalsocijalizma i antisemitizma od krivnje ili odgovornosti za genocid nad židovskim narodom.
Oblici poricanja Holokausta uključuju još i okrivljavanje Židova bilo za preuveličavanje ili izmišljanje Šoe radi političke ili financijske koristi, kao da je sama Šoa bila posljedica zavjere koju su skovali Židovi. Pritom je cilj svaliti krivnju na Židove, a antisemitizmu ponovo dati legitimnost.
Ciljevi poricanja Holokausta često su rehabilitacija neprikrivenog antisemitizma te promicanje političkih ideologija i uvjeta koji bi doveli upravo do onog događaja koji se niječe.
Iskrivljavanje istine o Holokaustu odnosi se između ostalog na:
a) namjerno nastojanje da se opravda ili na najmanju moguću mjeru svede utjecaj Holokausta ili njegovih glavnih sudionika, uključujući suradnike i saveznike nacističke Njemačke;
b) grubo umanjivanje broja žrtava Holokausta koje je proturječno pouzdanim izvorima;
c) pokušaje okrivljavanja Židova za izazivanje vlastitoga genocida;
d) izjave koje Holokaust prikazuju kao pozitivan povijesni događaj. Te izjave nisu poricanje Holokausta, ali su blisko povezane s njime kao radikalan oblik antisemitizma. One mogu navoditi na pomisao da Holokaust nije otišao dovoljno daleko u postizanju svog cilja 'konačnog rješenja židovskog pitanja';
e) pokušaje zamagljivanja odgovornosti za uspostavu koncentracijskih logora i logora smrti koje je osmislila i kojima je upravljala nacistička Njemačka svaljivanjem krivnje na druge nacionalne ili etničke skupine."
Među primjerima namjernog iskrivljavanja istine o Holokaustu u Hrvatskoj, Goldstein ističe primjer Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koja je djelovala od 1992. do 2002. i u javnosti bila poznatija kao Vukojevićeva komisija, nazvana po HDZ-ovcu Vici Vukojeviću koji je bio njen prvi predsjednik. Komisija je u svom radu minimizirala zločine nad Židovima u Drugom svjetskom ratu, utvrdivši svega 331 imena Židova po vjeri, odnosno 293 Židova po nacionalnosti koji su stradali kao žrtve Holokausta. Minimizirala je ustaške zločine općenito, jer je utvrdila da je u jasenovačkim logorima za vrijeme NDH izgubilo živote svega 2238 osoba.
Kao drugi primjer Goldstein navodi članove tzv. Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Igora Vukića koji u maniri povijesnog revizionizma i neoustaštva nastoje umanjiti ili posve negirati masovni zločin u jasenovačkom logorskom kompleksu.
Treći zaključak bavi se definiranjem antiromskog rasizma i diskriminacije: "Antiromski rasizam/diskriminacija očituje se kroz upotrebu pojedinih izraza i djela, kao i kroz institucionalne politike i prakse marginalizacije, isključenja, fizičko nasilje, obezvrjeđivanje romskih kultura i stilova života, te korištenje govora mržnje usmjerenog prema Romima kao i prema drugim pojedincima i skupinama koji su tijekom nacističke ere, kao i danas, percipirani, stigmatizirani ili progonjeni kao 'Cigani'. To dovodi do postupanja prema Romima kao prema navodnoj tuđinskoj skupini i njihovog povezivanja s nizom pogrdnih stereotipa i iskrivljenih predodžbi koje predstavljaju specifičan oblik rasizma."
Među primjerima antiromske diskriminacije ističe se iskrivljavanje ili negiranje progona Roma ili genocida nad Romima, njegovo veličanje, kao i poticanje, opravdavanje i počinjenje nasilja nad romskim zajednicama i njihovom imovinom te prisilnu i nesvojevoljnu sterilizaciju kao i drugo fizički i psihički nasilno postupanje s Romima. Naglašava se ustrajanje na diskriminatornim stereotipima o Romima i protiv Roma i afirmiranje takvih stereotipa, okrivljavanje Roma, koristeći govor mržnje, za stvarne ili zamišljene socijalne, političke, kulturne, ekonomske i javnozdravstvene probleme, stereotipizaciju Roma kao osoba koje se bave kriminalnim radnjama, upotrebu izraza "Ciganin" kao pogrdu, odobravanje ili poticanje mehanizama isključenja usmjerenih protiv Roma na temelju rasno diskriminirajućih pretpostavki, poput isključenja iz redovnih škola i institucionalnih postupaka ili politika koji vode ka segregaciji romskih zajednica…
