Britanski pisac David Mitchell, jedna od najvećih književnih zvijezda današnjice koju je magazin ‘Time’ svrstao među sto najutjecajnijih osoba na svijetu, prošlog je tjedna na poziv Književnog kluba Booksa gostovao u Hrvatskoj. Razgovarali smo s njim na kraju drugog dana njegova boravka u Zagrebu, kasno navečer u jednom mirnom zagrebačkom baru s finim vinima, gdje je naš sugovornik pio čaj. Nakon dva javna predstavljanja, bezbroj planiranih i slučajnih susreta te stotina potpisanih knjiga bio je već vidno umoran i iscrpljen, a sutradan ga je čekao i rani let za Dubrovnik. Umor nam nije priznao, držao se engleski pristojno i uglađeno, ali ne i lažno jer je istinski zainteresiran za sugovornika. Zato se teme u razgovoru s njim s lakoćom otvaraju i nižu, postavlja i protupitanja, a ponajmanje voli pričati o svojim romanima i književnosti. Uostalom, pisce je i glupo pitati da objašnjavaju svoje knjige, a njegove su, poput nagrađivanog ‘Atlasa oblaka’, ‘Livade Crnog Labuda’, ‘Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta’, ‘Kuće Slade’ i ‘Koštanih satova’, hrvatskoj publici dostupne kod izdavača Vuković & Runjić. Njegova nepretencioznost je iskrena.

- Da sam pretenciozan, ubio bih svoje novele. Hvala na lijepim riječima, ali to je istovremeno i odluka da preživim u profesionalnom smislu. To je kao da mi netko kaže da mi se divi zato što se nisam dosad upucao - govori Mitchell.

U svojim nastupima i pogotovo u romanu ‘Atlas oblaka’ obrađujete distopijske motive koji neodoljivo podsjećaju na Orwellovu ‘1984.’, ali i na nedavnu najavu kineskih vlasti da će svoje građane nadgledati gotovo u realnom vremenu i ocjenjivati njihovo ponašanje. Riječ je o zastrašujućoj ideji koja je obrađena i u posljednjoj sezoni TV serije ‘Black Mirror’. Čini se da je futuristički, apokaliptični prikaz svijeta postao realnost?

Mislim da nas neće baš na takav način zadesiti takva sudbina. Takav stupanj kontrole može postojati jedino u društvima poput kineskog, u kojima postoji masivan državni aparat koji je na samoj granici prema totalitarnom društvu. Većina europskih država iz različitih razloga nema tako masivno postavljen državni aparat. Nakon ustavnih promjena kojima je ukinuto ograničenje predsjedničkog mandata na maksimalno dva, aktualnom predsjedniku Kine Xi Jinpingu otvoren je put da postane doživotni predsjednik. Kao čovjek, osjećam tugu zbog ljudi koji su prisiljeni živjeti u takvom režimu. Mislim da bi uspostava takvog državnog aparata u većini drugih država dovela do pobune ne samo ljevice nego i desnice. Za većinu naših građana takva ideja kontrole je nepodnošljiva. Ideja socijalnog ocjenjivanja i poslušnosti koji se traže za kupovinu vozila ili ostvarivanje prava na kredit je neprihvatljiva. Istina je da u Velikoj Britaniji postoji velik broj nadzornih kamera, mi smo CCTV država, ali je također i istina da većinu vremena nitko ne nadgleda te kamere. Ideja je da snimke postoje i da postoji dostupan zapis ako se nešto loše desi. Orvelovsko ministarstvo istine prepuno ljudi koji nadgledaju putem kamera ne može postojati prije svega zato što za to nemamo novca. Naša vlada nije velikodušna u tom smislu. Nema profita u tome da vlasti plaćaju ljude da građane nadgledaju u realnom vremenu. Volim seriju ‘Black Mirror’ i sve ovo je dokaz da znanstvena fantastika nikada nije o budućnosti, već o sadašnjosti, o našim suvremenim strahovima. Uspješna znanstvena fantastika je uspješna zato što su ti strahovi utemeljeni.

Glasamo za smrt svoje djece

Strahovi mogu biti utemeljeni i neutemeljeni. Dok se u doba postistine uspješno plasiraju ideje protiv vakcinacije djece i vjerovanje da živimo na ravnoj ploči, zanemaruje se evidentna opasnost od klimatskih promjena, za koje kažete da predstavljaju jedan od vaših najgorih strahova o kojem ste odlučili snimiti i igrani film?

Pišamo u izvor odakle crpimo vodu. U procesu smo trovanja cjelokupnog lanca prehrane kao i globalnog zatopljenja. Oluje će postati opće mjesto. Idemo prema ljetima od 50 stupnjeva Celzijevih koja neće predstavljati anomaliju već normalnost, iako se ljudi na toj temperaturi počinju kuhati. Uništavamo budućnost svoje djece i glasamo za lidere koji tvrde da se nemamo zašto brinuti i da je riječ o zavjeri. Znanost postaje lažna i previše nas u to vjeruje. Glasamo za smrt svoje djece, naravno ako glasamo, jer velik dio ljudi ne glasa ili nema pravo glasa, ovisno o tome gdje žive. Zato se slažem s vama, jer ne znam kako se protiv toga boriti. Treba nam možda publika koja neće cijeli život sisati laži s bradavice Fox Newsa.

Pišamo u izvor odakle crpimo vodu. U procesu smo trovanja cjelokupnog lanca prehrane. Uništavamo budućnost svoje djece i glasamo za lidere koji tvrde da se nemamo zašto brinuti

Za vrijeme vaših nastupa i književnih večeri osjeća se vaša vjera u ljude. Kao pisca zanima vas što ih povezuje, a što razdvaja. Živjeli ste godinama u japanskoj Hiroshimi gdje ste predavali engleski jezik, jedno kraće vrijeme i na Siciliji, a sa suprugom i dvoje djece danas živite u Irskoj. Što ste naučili o ljudima?

Svi pripadamo istoj vrsti koja na isti način osjeća emocije, ljubav, ljubomoru, tugu, agresiju, strah, užitak. Zanima me kako su te univerzalne stvari određene pojedinom kulturom. U SAD-u je na primjer potpuno prihvatljivo da se verbalno i glasno izraze nezadovoljstvo i protest, to je dio igre i tako se ostvaruje cilj koji netko želi postići. Nasuprot tome, ako u Japanu javno pokažete svoj temperament, nitko vas neće shvatiti ozbiljno. Mislit će da ste dijete i da ste emocionalno inkontinentni. Za mene je pitanje što je univerzalno i kako je ono lokalno iskazano.

Podržavate rad nekoliko fondacija koje rade s autističnom djecom, a o tome ste dosta govorili i večeras s turskom književnicom Ece Temelkuran tijekom javnog nastupa u Booksi. Posebno je emotivan i nadahnut bio trenutak kad ste govorili o odnosu sa svojim dvanaestogodišnjim sinom koji ima autizam. Budući da se politike niste stigli dotaknuti, možemo li vas zamoliti da prokomentirate aktualne događaje i činjenicu da Velika Britanija vrlo izgledno izlazi iz EU-a?

Jednostavno mogu reći da je riječ o katastrofi, bizarnom činu nacionalnog samozavaravanja. Duboko je depresivno. Natjeralo me da se prihvatim papirologije i zatražim irsko državljanstvo. Naravno da mislim da EU nije perfektna, ali pokažite mi barem jedan politički sustav u realnosti i povijesti koji je savršen. Uhvatio nas je spazam patriotskog mamurluka koji je u britanskoj psihi. S druge strane, odgovor možemo tražiti i u strahu od migracija. Ljudi iracionalno misle da su migracije puno veće nego što to stvarno jesu. Zapad je uključen u sve te ratove direktno ili putem prodaje naoružanja. U vezi migracija svi migranti se tretiraju jednako i plasira se priča o tome kako je naš način života ugrožen. Brexit je najveći događaj u našoj novijoj povijesti koji se upravo dešava. Za mene je to udes, shitshow, požar u prostoriji bez izlaza. Na trenutke osjećam i malo sažaljenja prema Theresi May, ali to me brzo prođe jer je odlučila ostati na vlasti u nemogućoj situaciji. Potpuno je evidentna luđačka košulja u kojoj se našla. Bojim se da će tvornice poput Nissana ili Airbusa otići, kao i velik broj inženjera. Drago mi je da sam danas dio države u kojoj glasam i plaćam poreze i u kojoj ne osjećam stid zbog političkog vodstva. Mislim da će se rezultati istraživanja po kojima je 49 posto protiv izlaska iz EU-a još povećavati, ali i dalje nema naznaka da bi moglo doći do drugog referenduma. I tu se vraćamo na ono o čemu smo već pričali, na pitanje kako se boriti protiv takve situacije. Na to nemam dobar odgovor. Volio bih da ga imam. Nakon godina borbi na irskoj granici, u Londonu i Manchesteru, nakon što je trebalo dvadeset i pet godina da se dođe do mirovnog sporazuma, konzervativna desnica danas kaže da sve to i nije toliko važno. Oni danas ne znaju ništa o Irskoj, a kad se o njoj raspravlja u Domu komuna, takvi zastupnici samo izađu. Ignorancija je izuzetno zabrinjavajuća.

Kao da živimo u Americi

Po mnogima, britansko društvo najviše od svih europskih podsjeća na američko. Povećava se klasni jaz, socijalna i radnička prava se smanjuju, a posljedice privatizacije javnih servisa završavaju katastrofom kao u slučaju londonskog tornja Grenfell u kojem je u požaru smrtno stradalo sedamdeset i dvoje ljudi, a na stotine je postalo beskućnicima?

Nešto ponovno dolazi. Iako je riječ o fašizmu, mislim da se radi o drugačijim formama. Ne znači da će fašizam nužno izgledati kao fašizam tridesetih, ali znamo da fašizam ljude ubija

Istina je da se ponekad osjećamo kao da živimo u Americi. Gase se i zadnje institucije koje su ostale od nasljeđa socijalizma sedamdesetih. Čak i srednja klasa mora naporno raditi kako bi platili hipoteke i školarine za svoju djecu. Privatizacija željeznice rezultirala je očajnom uslugom koja postaje nova normalnost. Mislim da samo jedan posto milijardera misli da je sve ovo dobro. I ako se tome usprotivite, odmah vas obilježavaju kao nekakvog suludog marksista. Tu čak nije riječ o marksizmu, već o zdravom razumu, o humanizmu. Zašto bi ta nekolicina imala najveći dio pite i zašto bi ostali s time bili zadovoljni? Zašto je to neminovno? Kad je nastao narativ da je to u redu? Mislim da pedeset ljudi posjeduje više bogatstva od pola ljudske populacije. To je više novca nego što ga mogu potrošiti u narednih tisuću života. Apsurdno je da svijet izgleda tako i da postoji toliko puno ljudi bez ičega.

I kroz svoje likove i kao javna figura često govorite o srednjim godinama, kad se čovjek mora suočiti sa svojim postignućima u životu, zrelošću, opadanjem kose, ali i činjenicom da osjeća zadanost vremena koje mu je ostalo. Normalno je bojati se smrti, ali i ona je normalna stvar. Bojite li se i vi smrti?

Ako mi dopustite, citirao bih Woodyja Allena koji kaže: ‘Ne bojim se smrti. Samo ne želim biti tamo kad se to dogodi.’ Ljudi žele imati ugodan život bez promjena i zato bi radije čuli laž nego istinu koja je katastrofalna. Danas je postalo gotovo isto reći ‘dolazi zima’ i ‘dolazi fašizam’. Nešto ponovno dolazi i mobilizira taj ružniji dio. Iako je riječ o fašizmu, mislim da se radi o drugačijim formama i da bi se moglo desiti da stvari ovaj put funkcioniraju drugačije. Ne znači da će fašizam nužno izgledati kao fašizam tridesetih i ne znači da će nužno proizvesti sve ono što je proizveo, ali znamo da fašizam ljude ubija.